Moji niti jedan nisu stavljali nogicu u usta, primali su se za butine, navlačili štramplice, ali nogicu u usta nikada. Prvi nije puzao, curica je bila strastvena puzačica, a sad opet imam malu lijenčinu koja se jedva okrene na trbuh i onda uadari histerično u plač jer se nemože sam vratiti nazad, a mrzi biti na trbuhu. Sve je to izluđujuće posebno s prvim djetetom kad ti je sve sumnjivo, nije po špagici itd. Svi smo mi to prošli i normalno je da se tako osjećaš. Mi smo recimo s prvim bili na pregledu kod neuropedijatra s dva mjeseca, nije htio rukicama uhvatiti igračku i zapravo je cijelo vrijeme očima tražio nas, a nepoznata osoba koja mu je s nečim mahala ispred glave uopće ga nije zanimala, zapravo ga je činila nervoznim i cijeli pregled je završio katastrofalno. Puno je pitanja i nesigurnosti, ali ljepota je u tome što će ti s drugim sve biti puno jednostavnije i smirenije.