Bio jednom jedan obiteljski ručak. U centru pažnje bila je najbolja nećakinja na svijetu (tada cca 2,5 god). Baka ju je ispitivala da redom govori kako se tko zove. Kada je došao red da kaže moje ime (Ognjen) malečka se zabunila i nazvala me Godek.

To je izazvalo salve smijeha i baka joj je na lijep način rekla da se ja ne zovem Godek nego Ognjen. I opet je pitala unuku (moju nećakinju) kako se ja zovem.
Malečka je kroz smijeh ponovila da se ja zovem Godek. Sljedećih 5 minuta baka ju je bezuspješno ispravljala i tražila da ispravno kaže moje ime. Naravno da je to bilo bezuspješno te mi je do danas ostalo ime Godek, kako me zovu svi u obitelji.

Da baka nije neispravnom imenu pridala toliku pažnju ime Godek najvjerojatnije ne bi zaživjelo. (Ja do tada nisam niti čuo da postoji ime Godek). No lako je kad ti kikić promjeni ime ili naziva auto svojim nazivom. Nezgodno je ako želi trčati na cestu.

Što u tom slučaju, nemam pojma. Znam da me bilo strah da to mom malom ne padne na pamet. Možda se radi o načinu dobivanja pažnje? Dakle, čisto za probati, ak vam mali ima poriv juriti na cestu kada idete van poklonite mu debelu pažnju pri izlasku iz kuće. Razgovarajte s njim, ukazujte mu na stvari koje vidite, uvedite ga u razgovor. Ne spominjite mu što ne smije (istrčati na cestu) nego što može, što hoće, što misli... Onda kad ćete biti vani imat će potpuno vašu pažnju i možda neće imati poriv izvoditi «trk na cestu» da bi dobio pažnju. No ovo je samo ideja.