Ne znam jesam li dobro sročila naslov, uglavnom...
Kako smo teško došli do bebe i cijela obitelj je pomalo bila traumatizirana svim što se nama događalo, sada je naš sin postao njihov mali princ. Svi ga žele apsolutno razmaziti, i naravno ako plače više od 15 sekundi kad je netko s nama, odmah ga žele dignuti, odmah počinju i savjeti kako odgajati dijete, i naravno klasično: ma razmazite ga, on je naš mali princ itd.
Ja dobijam fraze na takve izjave, jer zadnje što želim je razmaziti svoje dijete, i ako plače 15 sekundi, a znam da je sve u redu s njim i ništa mu ne fali, ne tangira me, i čekam da vidim što če se događati, moram ga upoznati i kad plače, zar ne?

Anyway...najviše me nekako zapeče za uho kad mi spočitaju što se šalim na račun svog sina tako da kroz razgovor rečem, Ma govno malo dosadan je ko proljev, jedva čekam da nađe ženu pa nju gnjavi...ili...kupit ču mu kučicu pa če skupa s Rozom letit van preko ljeta da mamai tata mogu spavat...itd...

Očito je naravno da se šalim, ali odmah u isti tren dobijem sa 5 različitih strana: Nemoj on je tetkino zlato, ili, nemoj tako pa to je bakin princ...ili ajme daaaaaaaj pa dobar ti je....itd

Kao da mislim ozbiljno i ja nisam svjesna dara koji nam je Bog dao...pa to me izludi nekad. Shvatila sam da se okolina jako loše nosi sa mojim šalama. Možda sam too much cinična, sarkastična, ne znam...meni se to uopče ne čini nešto prestrašno...i kad kao prigovorim da se šalim, nitko me ne čuje nego nastave: doči češ ti u bake lijepo na ljeto pa če te baka čuvat...ili Ma tetka če tebe ukrast od ove zločeste mame...