ma vi ste mene skroz krivo shvatile. vjerojatno jer sam tako nespretno napisala.
kao prvo, ja se sigurno na zgražam nad urlajućom djecom, jer su moji oboje zdravi pa se mogu zamisliti u opisanoj situaciji u autobusu. i kad je riječ o djeci, istina, ne pomišljam odmah na dijagnoze, ali mi stvarno ništa nije strano. nikakvo ponašanje. da sam promatrač u autobusu, vjerojatno ne bih pomislila da dijete ima autizam, nego bih se nasmijala s :coldrex: pogledom.
dakle, znajući tvoju situaciju, odmah sam skužila na šta ciljaš.
a da ne znam tvoju situaciju, odgovorila bih ti, da ukoliko je riječ o zdravom djetetu, da bih se ozbiljno naljutila na takvo ponašanje.
vjerojatno bih izašla na slijedećoj stanici vani, i onda na neki način sankcionirala takvo ponašanje. i ono o čemu raspravljam s medom (čini mi se da me je ona dobro skužila) je to da me taj tren uopće ne bi bilo briga da li je umoran, gladan, ili nešto treće.
napisala sam već da poremećaje u ponašanju o kojima pišeš, a naročito autizam, ne mogu komentirati, jer ne znam ništa o tome, i ne znam kako odgajati djecu s poremećajima u ponašanju. tu bih sigurno potražila pomoć.
ali, ovdje se radi o zdravom djetetu.
ispravite me ako griješim, ali ako dijete ima poremećaj u ponašanju, onda taj poremećaj ne nestaje ako mame nema u blizini. dok je dijete u vrtiću. on ga ima stalno.

druga stvar, ovdje potpisujem bubicu i anemonu.
iskreno, meni sve ovo navedeno, ne zvoni na uzbunu.
i ne znam, vertex razuvjeri me ali nije mi jasno kako to odjednom imamo toliku potrebu za stručnom pomoći. od kud to? bili su nam smješni američki filmovi i kako svatko ima svog shrinka
treba nam stručna pomoć da bi rekli djetetu NE? treba nam psiholog koji će nam reći da nije baš ok da dijete cijeli dan gleda crtiće?

a ovu prepisku s kolicima preskačem, ako roditeljima odgovaraju kolica (i djetetu), a ja ne vidim ama baš nikakvog zla u tome.