Odrasla sa 2 brata i sestrom u sobi. Ponekad + roditelji, a u dnevnoj baka i deda i sl. Puno se selili, moji uvjek podstanari, pa rat. Max. dvije spavaće sobe - kratko vrijeme, većinom ipak mi u sobi, a roditelji u dnevnoj. Završili škole, muzičke, jezike, sportove, čudesa. Mislim da nas je na tolike aktivnosti upravo i tjerala činjenica da doma nemamo gdje biti. Svi smo bili učlanjeni u sve besplatne i popustzaobitelj sekcije u krugu od kilometar od mjesta stanovanja, a i dalje kad smo otkrili čari javnog prijevoza.

Mi smo kupili stan s jednom spavaćom sobom, ali smo napravili još jednu malu za nas prije nego smo uopće čekali dijete. Ja apsolutno nemam namjeru seliti iz sobe iako imam sina i kćer. Meni dosta svega. Razvlačenje kauča također ne dolazi u obzir.
Mi štedimo za veći stan. Za sad nemamo niti za 2 extra kvadrata, ali u nadi je spas.

Sin (2 god) spava u svojoj sobi i svom krevetu - Flexa s ogradom okolo. Kćer je u kinderbetu u našoj sobi (završi i kod nas) i čim prestane sisati po noći seli k bratu.
U sobu (cca 7-8 m2) mi stane krevet i ormar s kliznim vratima kojemu se nisam mogla približiti normalno u trudnoći od trbuha. Kinderbet stoji ispred balkonskih vrata gdje mi je sušilica. Koristimo platnene pelene, svakodnevno perem veš i da dođem do balkona, kinderbet moram izvući u dnevnu i to mi je komplikacija jer sam ograničena na vrijeme kad kćer ne spava, a kotače na krevetu smo već potrgali od silnog vučenja (parket+debeli tepih) pa je mm rezao nogice i šarafio neke extra kvalitetne kotače, ali i ti su na izmaku.
U sobi imam "prazan prostor" samo za otvoriti vrata. Sve ostalo je "prekriveno" namještajem. Gušimo se i čim vani bude plus, otvaramo prozor bar malo.