Evo jedne koja je ovu krizu prošla prije par mjeseci. Svekrva i mama su mi 200km daleko od mene. MM radi nekad i do 9 navečer. A ja sama samcata sa bebom i 2-godišnjakinjom. Curica mi je imala 20 mj. kada joj se brat rodio. Otkad sam rodila, glavna preokupacija mi je bila da ne zapostavim svoje starije dijete....nekad i nauštrb malenog, ali srećom je on dosta nezahtjevna beba pa je sve to momački podnio. Npr. kada bi mali dojio, a curica nešta tražila da joj dam/napravim, 99% puta sam prekinula dojenje i otišla to napraviti (ukoliko nisam riješila sa curom da to malo kasnije napravim). I malenom nije ništa bilo što je pričekao koju minutu da opet dobije sisu, a curica se nije osjetila zapostavljeno. A naučila sam se sve raditi jednom rukom....jedna drži malog, druga služi seku :D Bila sam crknuta, premorena, ubijena u pojam...i danas sam ponekad, ali izdrži se. Ono što me brine je ovo treće u potpisu koje nas je iznenadilo :/ Mislim da će mi tad tek biti prava veselica.