Psihički oboljele osobe vežu samo ukoliko su agresivni prema sebi ili prema drugima, mislim da to je opravdavajući razlog.
 |
|||
|
|
|||
Psihički oboljele osobe vežu samo ukoliko su agresivni prema sebi ili prema drugima, mislim da to je opravdavajući razlog.
Moj Franko je imao 16 mj. kada su mu nakon biopsije crijeva htjeli staviti infuziju obzirom da nije smio ništa jesti nekoliko sati. Iako sam ja bila pored njega, nikako se nije htio smiriti od svog pretrpljenog šoka i straha. Sestra je predložila vezivanje ruke u koju mu je htjela staviti infuziju, a ja sam ga trebala držati za drugu ruku. I naravno, nije uspjelo jer je panično počeo vristati i odustali smo.
Vjerujte mi, Franko je lako prilagodljivo i poslušno dijete. Ali tada nije bilo moguće dati mu infuziju niti vezivanjem. Tko zna što bi bilo da mene nije bilo tamo, ali obzirom da sam bila, odustali su od infuzije i ja sam mu žlicu po žlicu davala čaja i polako smo prebrodili tu krizu gladovanja nakon anestezije.
Vezivanje bolesne djece NIKAD nije opravdano, što god oni rekli o tome.
ma baš to..kao da mi nismo svjesni stanja u bolnicama..ali brate mili, to mi je isto opravdanje ko i ono kad siluju curu, pa kažu tražila je, nosila je minicu i lakirala nokte u crveno..(parafraziram, ali onda ja to stalno tražim)Poslid prvotno napisa
ne može postojat opravdanje za vezanje ili bilo kakvo drugo mučenje i maltretiranje!!
btw, valjda od živaca, nisam/ne mogu dobro stavit link
Uvijek ista retorikaNemamo novca, vežemo djecu'U bolnicama je primarno fizički zaštititi djecu. Vezivanje je sporna metoda koju razvijeni medicinski sustavi gotovo da i nemaju. Zbog manjka novca, kod nas je to manje zlo.'. Valjda je i loše vrijeme zbog toga što fali novca.
Roditeljska briga i ljubav ne košta novca!
Liječenje posljedica ovako nehumane hospitalizacije, e to košta- i emocionalno, pa na koncu i financijski!
Ne znam zašto se po novinama piše da u Osijeku ne vežu djecu za krevet. Odgovorno tvrdim da je to u Osijeku na pedijatriji uobičajena praksa. osobno sam se uvjerila u to, a također mi je sestra pri prijemu na drugi kat, u apartman rekla da su djeca puno mirnija kada su u bolnici bez roditelja jer ih onda vežu za krevete
Ne moram reći da sam zinula kada mi je to rekla jer mi to nije normalno. Mislim to rade ali još i pričaju roditeljima o tom.
U današnjem Jutarnjem listu objavljeno kako su u Klaićevoj priznali da su krivi, trogodišnjak je bio predugo vezan i sam. Uz to navode i dio kako udruga Roda zaključuje da je vezivanje djece u bolnicama postalo uobičajena praksa, a ne iznimka, te priču o vezivanju našeg Jana, napisanu na forumu.
Što reći..boldala sam dio predugo..kao normalno je da se vežu, samo je ovaj trogodišnjak predugo bio vezan..
podivljat ću!
i danas u slobodnoj clanak o vezivanju djece
kaze dr krzelj da u splitu ne veze djecu, jel ima tko kakvo iskustvo?
Cuj postalo.
Kao stoljecima uopce nije bilo praksa pa je onda doslo vrijeme i preko noci je postalo praksa...
tpuh:
I ja sam nažalost sve to prošla.Dominik je imao 15mj.kad je ostao na zaraznoj.Visoka temperatura,proljev,dehidrirao.MM i ja smo uzeli njegove stvari i doslovce nas izgurali iz sobe.Sutradan kad smo došli -ŠOK.
-mene nisu pustili u sobu zbog trudnoće (7 mj.)
-D.vezan za ogradicu kinderbeta,prima infuziju
-obrazi suhi,ispucali,crveni (ko zna koliko je plakao)
-ja luda...gledam dijete kroz staklo,a ono me ne doživljava.sigurno si je u svojoj maloj glavici mislio kak sam ga ostavila.
Ne moram vam ni pričati kako je to bilo užasno.Od jedne sestre smo slučajno čuli daa je bio na punktiranju.Nitko nas nije obavjestio o tome ni tražio naš pristanak(ne znam kako je sad,al tada se tražio pristanak roditelja).MM je skinuo malcu piđamicu ispod koje je imao zavoj omotan oko tijela i plavo od uboda na leđima.Sestre se ogradile,a doktora naravno nema.
Nakon sedam dana mog živčanjenja,potpisala sam da vodim svoje dijete doma,na što me doktor iskritizirao i proglasio ne majkom.
Na otpusnom pismu nije naravno ništa pisalo o punktiranju,a mi smo redovito dolazili na jetrene probe i fala bogu sve je dobro završilo.
btw.ja svih 7 dana nisam smjela prići svome djetetu.Imala sam toliko želju zagrliti ga,a kad mi se konačno pružila prilika...nije me htio ni pogledati. :/
Jadničku je trebalo još neko vrijeme da stekne ponovno povjerenje u mene i shvati da ga nisam ostavila.
Meni je cijela ova priča s vezivanjem djece prepreužasna i ne mogu si zamisliti svoje dijete u toj situaciji. Kada sam gledala tu snimku na televiziji čvrsto sam zagrlila svoju malu 11-mjesečnu žabicu i obećala mu da ako ikada bude morao ostati u bolnici nikada neće ostati sam i bez mene. Treba nam samo jedna stolica ili neki jastuk na koji bi sjeli uz njih. Uostalom šta nije i liječnicima i medicinskim sestrama lakše kada je roditelj uz dijete? Puno su mirniji. To je čak priznao i sam doktor iz Klaićeve na televiziji.
Nije.
Njima je najbitnije da su oni slobodni da rade/ne rade kaj hoce bez ikakve kontrole. Moja beba, 16 dana stara, ostala je u Klaicevoj. Prvo sam bila u takvom soku da sam samo plakala i nikako nisam mogla prihvatiti tu cinjenicu, ali vec sljedeci dan sam postala svjesna ruzne istine.
Klaiceva, odjel ortopedije, kupaju male bebice u Plivaseptu (pjenusavi antiseptik koji inaktivira HIV, a u bolnici uglavnom sluzi za kirursko pranje i dezinfekciju ruku)
Kada ostavljate dijete, prvo vas pitaju gdje vam je duda, a na odgovor da je nema jer joj ne treba, gledaju vas kao najvecu nemajku, jer duda sluzi da se dijete ne dere cijelo vrijeme, ta ista duda se sa poda daje direktno bebi nazad u usta
Bez obzira na dob, sva djeca dobivaju caj za koji vam sestre tvrde da je od komoraca, protiv grceva, meni je imao cudnu boju pa sam ga probala i to definitivno nije bio komorac pa sam nazvala kantinu koja bebama radi hranu i rekli su mi da im rade indijski caj jer tako vise spavaju, pa se ne deru.
Djecicu iz operacione sale voze direktno u sobe, dok roditeljima lazu da su na intenzivnoj i da ih ne mogu posjetiti, takvu djecu razapnu vezuci za metalne sipke kinderbeta dok sasvim ne dodu k sebi i tek pred vecer ih odvezu i malo urede kada ih roditelji dodu vidjeti. To mi je ujedno bilo i najstrasnije iskustvo, djete urla, glasic promuknuo od placa, mi ostali roditelji stojimo uzasnuti pored krevetica svoje djece i pokusavamo smiriti svoje uznemirene bebe koje na sve to reagiraju i ne vjerujemo kako se sestre ne obaziru na to. Kad smo ih pozvali da pomognu toj djevojcici, samo su rekle da se ona budi iz narkoze, da je sve to normalno, da je tako sa svom djecom i da se mi ne mijesamo, da mora biti vezana da si ne naudi i da osim toga ta djevojcica ima samo 3 godine i da se ona nece nicega od toga sjecati, pa eto nema nikakve stete, to je gore slusati nama odraslima nego sto je njoj :shock:
Sto se tice stolca uz kinderbet, meni je doktor rekao pred glavnom sestrom da mogu biti uz svoje dijete koliko god hocu i kada god hocu, obzirom da je bila u takvom polozaju nisam je mogla dojiti, nego sam izdajala i osoblju nikako nije bilo jasno sto ja sada po cijele dane tu camim uz krevet kad je djetetu ionako svejedno jer je tako mala i ne poznaje me ???
Nakon nekoliko dana i ostale mame su skuzile da sam cijeli dan uz svoje dijete pa su to pocele raditi i one (njima su sestre rekle da je odjel -zatvorenog tipa i da mogu dolaziti samo u vrijeme posjeta)
Uglavnom su sestre bile jako ljute jer sam im od odjela napravila "cirkus" gdje po cijeli dan defiliraju nervozne mame i stalno nesto prigovaraju, pa nas je jedno jutro umjesto stolca uz svaki kinderbet (bilo ih je 7) docekala samo 2 stolca u cijeloj sobi. Vecina beba je bilo oko mjesec dana staro i niti jednoj mami nije bilo lako nahraniti, presvuci i pomaziti svoju bebu u kreveticu koji je nizak, pogotovo mamama koje su rodile carskim, ma strasno.
Mojoj bebi su nogice morale biti vezane zbog terapije, ali kada sam je jedno jutro vidjela cvrsto svezanih ruku omotanih pelenom i flasicu gurnutu u usta zaglavljenu izmedu nekakvih plahti, a ona sva se gusi od placa, dobila sam slom zivaca i digla takvu galamu da su me sljedecih dana svi izbjegavali.
Nikada dok sam ziva necu zaboraviti neljudski odnos prema djeci u toj bolnici, vezivanje bez ikakvog razloga, nereagiranje na histerican plac od straha, okamenjena srca osoba koji tamo rade, pa cak i nekih roditelja koji su molili krunicu iznad kinderbeta svoga djeteta, dok u kreveticu tude dijete zapomaze kao ranjena zvijer i oni ga niti ne pogledaju, pozovu sestru...
Moje iskustvo iz Klaiceve je ozbiljno poljuljalo moju vjeru u ljude
Stvarno strašno i nerazumljivo. Žao mi je Zara01 što si to sve morala proći.
Ne mogu vjerovati da psihički oboljele vežu. Pa kaj oni ne idu u bolnicu da se izliječe ili barem ublaži i drži pod kontrolom bolest. Mislim, na taj način vezanjem se mogu držati pod kontrolom i doma. Skupe se jači ukućani, svežu psihički oboljelog i strpaju ga npr. u podrum. Pa dajte molim vas, ne mogu zamisliti da se to danas radi.
A što se tiče mojeg pisma (e-maila), nije bilo u vezi tretmana hospitalizirane djece, nego vezano na prava pacijenata u vezi medicinskih postupaka koje rodilja ne želi, odnosno prava da ju se informira prije svakog zahvata kojeg porodničar planira poduzeti, i prava da ona to odbije/prihvati. Ovom prilikom citiram odgovor iz Ministarstva:
Mislim da je interes javnosti u vezi tretmana hospitalizirane djece, dovoljno jasan i ako se postavi jedno obično pitanje: što je poduzeto u vezi tretmana/vezanja hospitaliziranog djeteta u Klaićevoj bolnici. Sigurno treba jedno određeno vrijeme da se slučaj riješi, ali tu uvijek postoji mogućnost da se u toku rješavanja sve razvodni i padne u zaborav. I da naša djeca u bolnicama prolaze u budućnosti jednako kao i do sada.Posebno ipak ističem kako je prema postojećim pozitivnim zakonskim propisima i danas omogućen izbor. Naime za svaki dijagnostički i terapijski zahvat pacijent mora dati pismenu suglasnost te pacijent ima PRAVO odbiti dio terapije ili terapiju u cijelosti ili uvjetno dok sam ne zatraži. Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi i dalje ulaže napore da Hrvatsku javnost upozna s pravima pacijenta prema Zakonu.
Iskreno, ja ne znam kako bih nakon ovoga imala više hrabrosti ostaviti dijete bez mojeg nadozora u bolnici bez obzira na starost, a pogotovo dok ne čujem što je riješeno u ovom slučaju.
Ariana, Maja, Dolega, Zara - nešto mi nije radilo pa nisam pročitala vaš post prije stavljanja moga. Ne mogu vjerovati u ovo što pišete, užaaas.
Ne znam da li se to radi i u Varaždinu, ali dok sam ja svakih 10min trčala iz svoje sobe na kraju hodnika, do sobe moje 3-mjesečne bebe, druga djeca su plakala i zapomagala taata, taaatice, teeeta - a nikoga nije bilo da im barem jednu riječ kaže. Nekoliko sati, uz sve moje pretrčavanje hodnika - ja nisam vidjela niti čula niti jednu sestru. A čula sam da se djeca zagrcavaju, kašlju, grcaju od plača. Poludjela sam skoro, rasplakati sam se htjela. I onda sam uzela svoju bebu i jednostavno odnijela u svoju sobu. Ne moram vam pričati da je sestra koja je to primijetila tek nakon 1,5 sat digla frku. Ali ja sam ostala pri svome: kod vas su pravila da djeca spavaju sama, ali kod mene su pravila da ja spavam sa svojom bebom i dojim ju ležeći. Ako želite potpisaću da je beba kod mene ne moju odgovornost. Okrenula se na drugu stranu, i kraj priče. Naravno ostatak noći od stresa nisam mogla oka sklopiti, dugi dan sam se skoro onesvijestila.
meni je sesra (već je imala 12 godina) bila na operaciji, nisu je nikada zavezali, kao ni mene kad sam bila kao dijete na operaciji u splitskoj bolnici. Inače sam bila jako puno u bolnici uz pokojnu nećakinju-nikada nisam vidjela da su ijedno dijete vezali.
Moja sestra je zdravstveni djelatnik i u godinu dana rada u splitskoj bolnici nikada nije vidjela takvo nešto. Nadam se da će to potvrditi i drugi roditelji. Baš smo pričajući ovaj vikend o svemu tome, zaključile da nemamo aparaturu, nemamo znanje i specijaliste kao u npr. Zg, ali bar su malo čovječniji ili ravnodušniji..ne znam šta od toga..ali me bar malo utješilo
Eto, samo još jedno iskustvo s Kalićevom. Moram Vam samo reći da se ništa nije promijenilo najmanje 4 godine, a vjerojatno i dulje. To bi vjerojatno mogli posvjedočiti još i moji roditelji.
Naime, prije točno 4 godine moja, tada petogodišnja kćer, je zbog ozljede na klizanju završila na odjelu za opekotine (operacija, presađivanje kožice itd.) Obzriom da joj se kao petogodišnjakinji već štošta moglo objasniti, moram priznati da nije niti jednom bila vezana, ali je bila u sobi gdje su bila mlađa djeca (najmlađe godinu i pol) i vezanje je bilo uobičajena pojava. Djeca uplakana, crvenih obraščića i krvavih očiju od plaća. Niti jedna sestra s odjela, niti jedan jedini put nije reagirala na njihov plać. Samo su svaku drugu noć one najupornije u plaću premjestile u drugu sobu kako bi ostali mališani mogli spavati. Zanimljivo
Našle su za shodno samo mi prigovoriti što sam jedan dan donijela mlađu kćer, na molbu starije da želi vidjeti malu sestru, zadnjih 5 minuta posjeta. Upozorile su me vrlo oštro, da je bolnica opasno mjesto za bebe koje se svačim mogu zaraziti. Na pitanje da li se mogućnost zaraze odnosi i na moje starije hospitalizirano dijete, nisam dobila odgovor.
Vjerojatno ne moram naglašavati da nam nije bilo dopušteno doći kad se budila nakon narkoze, odnosno sve do drugog dana zu vrijeme posjeta.
Jedina svijetla točka u cijeloj priči ostao mi je kirurg dr. Bahtijarević, koji je s puno suosjećanja i vrlo detaljno objasnio cijeli operativni zahvat i njegove posljedice.
I još samo jedno malo opažanje. Po bolnicama nam je puno djece čiji roditelji ne mogu biti tamo cijeli dan ( nisu iz mjesta u kojem se nalazi bolnica, imaju još djece, lude šefove koji im ne dopuštaju izostanak s posla ili su im djeca jednostavno starija od 5 godina :? ). Pitanje volontera, kojih bi se za dječje odjele sigurno našlo, nikad nije bilo potegnuto. Zašto?
Ma, vjerojatno bi se našlo barem 16 zakonskih prepreka volontiranju, zar ne?
Nije.
Njima je najbitnije da su oni slobodni da rade/ne rade kaj hoce bez ikakve kontrole. Moja beba, 16 dana stara, ostala je u Klaicevoj. Prvo sam bila u takvom soku da sam samo plakala i nikako nisam mogla prihvatiti tu cinjenicu, ali vec sljedeci dan sam postala svjesna ruzne istine.
Klaiceva, odjel ortopedije, kupaju male bebice u Plivaseptu (pjenusavi antiseptik koji inaktivira HIV, a u bolnici uglavnom sluzi za kirursko pranje i dezinfekciju ruku)
Kada ostavljate dijete, prvo vas pitaju gdje vam je duda, a na odgovor da je nema jer joj ne treba, gledaju vas kao najvecu nemajku, jer duda sluzi da se dijete ne dere cijelo vrijeme, ta ista duda se sa poda daje direktno bebi nazad u usta
Bez obzira na dob, sva djeca dobivaju caj za koji vam sestre tvrde da je od komoraca, protiv grceva, meni je imao cudnu boju pa sam ga probala i to definitivno nije bio komorac pa sam nazvala kantinu koja bebama radi hranu i rekli su mi da im rade indijski caj jer tako vise spavaju, pa se ne deru.
Djecicu iz operacione sale voze direktno u sobe, dok roditeljima lazu da su na intenzivnoj i da ih ne mogu posjetiti, takvu djecu razapnu vezuci za metalne sipke kinderbeta dok sasvim ne dodu k sebi i tek pred vecer ih odvezu i malo urede kada ih roditelji dodu vidjeti. To mi je ujedno bilo i najstrasnije iskustvo, djete urla, glasic promuknuo od placa, mi ostali roditelji stojimo uzasnuti pored krevetica svoje djece i pokusavamo smiriti svoje uznemirene bebe koje na sve to reagiraju i ne vjerujemo kako se sestre ne obaziru na to. Kad smo ih pozvali da pomognu toj djevojcici, samo su rekle da se ona budi iz narkoze, da je sve to normalno, da je tako sa svom djecom i da se mi ne mijesamo, da mora biti vezana da si ne naudi i da osim toga ta djevojcica ima samo 3 godine i da se ona nece nicega od toga sjecati, pa eto nema nikakve stete, to je gore slusati nama odraslima nego sto je njoj :shock:
Sto se tice stolca uz kinderbet, meni je doktor rekao pred glavnom sestrom da mogu biti uz svoje dijete koliko god hocu i kada god hocu, obzirom da je bila u takvom polozaju nisam je mogla dojiti, nego sam izdajala i osoblju nikako nije bilo jasno sto ja sada po cijele dane tu camim uz krevet kad je djetetu ionako svejedno jer je tako mala i ne poznaje me ???
Nakon nekoliko dana i ostale mame su skuzile da sam cijeli dan uz svoje dijete pa su to pocele raditi i one (njima su sestre rekle da je odjel -zatvorenog tipa i da mogu dolaziti samo u vrijeme posjeta)
Uglavnom su sestre bile jako ljute jer sam im od odjela napravila "cirkus" gdje po cijeli dan defiliraju nervozne mame i stalno nesto prigovaraju, pa nas je jedno jutro umjesto stolca uz svaki kinderbet (bilo ih je 7) docekala samo 2 stolca u cijeloj sobi. Vecina beba je bilo oko mjesec dana staro i niti jednoj mami nije bilo lako nahraniti, presvuci i pomaziti svoju bebu u kreveticu koji je nizak, pogotovo mamama koje su rodile carskim, ma strasno.
Mojoj bebi su nogice morale biti vezane zbog terapije, ali kada sam je jedno jutro vidjela cvrsto svezanih ruku omotanih pelenom i flasicu gurnutu u usta zaglavljenu izmedu nekakvih plahti, a ona sva se gusi od placa, dobila sam slom zivaca i digla takvu galamu da su me sljedecih dana svi izbjegavali.
Nikada dok sam ziva necu zaboraviti neljudski odnos prema djeci u toj bolnici, vezivanje bez ikakvog razloga, nereagiranje na histerican plac od straha, okamenjena srca osoba koji tamo rade, pa cak i nekih roditelja koji su molili krunicu iznad kinderbeta svoga djeteta, dok u kreveticu tude dijete zapomaze kao ranjena zvijer i oni ga niti ne pogledaju, pozovu sestru...
Moje iskustvo iz Klaiceve je ozbiljno poljuljalo moju vjeru u ljude
I moja beba je ležala na istom odjelu ortopedije u Klaićevoj, ali je moje iskustvo potpuno drugačije. Kao majka koja doji bebu bila sam u bolnici 24 sata. Imala sam krevet koji je bio u drugoj sobi, ali sam cijelo vrijeme mogla biti pored svoje curice. Sestre su bile vrlo ljubazne i sve (osim jedne) uvijek su bile spremne pomoći i pokazati mi kako da premotam bebu u položaju u kojem je bila. Pomagale su mi koliko su stigle jer ni one same nisu imale vremena. Cijeli dan su trčale iz sobe u sobu i uvijek su našle vremena pomaziti dijete koje je plakalo ili bilo tužno.
Nevjerojatno je ovo što sam pročitala o tvom iskustvu i ne mogu vjerovati da pričamo o istim sestrama.
Koliko sam shvatila u 15 dana koliko sam tamo bila jedna sestra koja je tamo najstarija je vrlo bezobrazna i prema djeci i prema roditeljima, a ponekad i prema drugim sestrama, ali zar ćemo sve suditi prema jednoj iznimci?
Vidjela sam i ja djecu koja su bila vezana nakon operacije, ali sam isto tako vidjela i kako su se djeca bacala po krevetu kada su se budila iz anestezije. Pa zar su trebali dopustiti da padne s kreveta i da se ozlijedi?
Isto sam tako vidjela kako djeca vrište za vrijeme posjeta kada su uz njih roditelji i viču da ih boli. Tada naravno roditelji traže pomoć sestre, koja nikada nije rekla da ne želi dati lijek protiv bolova, ali je objasnila da je dijete taj lijek već dobilo i da će bolovi ubrzo prestati.
Kada su ti isti roditelji otišli dijete je plakalo još kratko vrijeme, ali se nakon toga skoro svako smirilo.
Zato molim sve roditelje: Ne osuđujte odmah sve sestre zbog jednog slučaja. Nisu sve iste. Ima i onih koje stvarno savjesno obavljaju svoj posao.[/quote]
Ovo je jedan mit koji treba razbiti: naravno da dijete više plače kada je roditelj uz njega: djeca su naučena da roditelji reagiraju na njihove reakcije, da je roditeljima stalo i da se brinu za njih, da će im pomoći kada im je teško. U odnosu na osoblje bolnica djeca vrlo brzo shvate da reakcije osoblja ne ovise, uglavnom, o tome plače li dijete ili ne, plakalo dijete ili ne med. sestra će obaviti ono što mora,i uglavnom samo to. Dijete vrlo brzo nauči da se njoj ne isplati žaliti (to su korijeni konstrukta koji se zove "naučena bespomoćnost").Isto sam tako vidjela kako djeca vrište za vrijeme posjeta kada su uz njih roditelji i viču da ih boli. Tada naravno roditelji traže pomoć sestre, koja nikada nije rekla da ne želi dati lijek protiv bolova, ali je objasnila da je dijete taj lijek već dobilo i da će bolovi ubrzo prestati.
Kada su ti isti roditelji otišli dijete je plakalo još kratko vrijeme, ali se nakon toga skoro svako smirilo.
Pa sjetite se sebe - i vi ćete sigurno razogovarati sa suprugom, mamom ili najboljom prijateljicom o tome kako se loše osjećate na poslu, kako vas šef kinji, nećete se žaliti čovjeku na cesti ili kolegama koje sretnete u prolazu.
Dakle, djeca možda više plaču kada su roditelji uz njih i to je DOBRO. U isto vrijeme djeca su uglavnom u tim situacijama kooperativnija, prije će prihvatiti nešto što moraju napraviti i sl. Naravno, vrlo je važno kako se roditelj postavi - ako vi cijelim svojim ponašanjem pokazujete "preveliku" zabrinutost i strah i to će djelovati na dijete.
Bela, stojim iza svake svoje napisane recenice.
Najstarija sestra na odjelu je ujedno glavna sestra, ono sto ona kaze se postuje i ima posljedice. Medutim situaciju nisam sudila samo po njoj.
Osoba koja je ljubazna, hvali bebice, mazi ih…. kada joj zazvoni mobitel usred prematanja ostavi bebu samu na prematalici dok ne zavrsi privatan razgovor, meni nije “simpa” nego nocna mora.
A da ni pojedini doktori nisu imali povjerenja u neke osobe koje tamo rade, govori cinjenica da su van radnog vremena nazivali i zahtjevali od doticne da prosece do svakog krevetica i pogleda da li dijete ima temperaturu, kako se osjeca… tako nekoliko puta tokom njene smjene.
Da mi se pokaze kako cu premotati dijete u polozaju u kojem je morala biti, ne dozivljavam kao neku posebnu dobrotu, to je u opisu njenog radnom mjesta.
Osobe (nisu sestre) koje namjestaju HR aparat na bebe ne vode racuna o tome da to rade vrlo malim bebama i ne pridrzavaju im glavicu tokom montaze….sve to naravno roditelj ne moze vidjeti jer mu zabrane pristup, ali kako kazes ima tamo dobrih dusa pa ako steknes njihovo povjerenje upozore te na cemu moras inzistirati. A sto je sa roditeljima koji ne zive u Zagrebu i o nicemu nemaju pojma?
Da ne ispadne da sam imala samo losa iskustva, kada su sestra Ivaili Hana
Ocito si imala privilegiju koju niti jedna mama, kao niti ja, u 25 dana koliko sam provela tamo nije imala. Mi smo sve mame dojile (koliko je to bilo moguce zbog polozaja) tako da nije u tome bila kvaka, a jedna soba na odjelu je cijelo vrijeme bila prazna, cak nam je nisu dali na koristenje da se tamo izdojimo.
Drago mi je da si imala pozitivno iskustvo.
Zara01, struca, recite mi da li bi o vasem iskustvu pricale za novine?
jako je vazno nastaviti s ovakvim pricama ici vani
Ne, trebali su dozvoliti roditeljima da budu uz dijete koje se budi iz narkoze, da ga utješe, smire, pa ne bi bilo potrebe za tim, ne mogu nać pogodniji izraz nego, životinjskim vezanjem za krevet.
Ivarica,
nije nikakav problem to ispričati za novine. Jedini je problem što je moje iskustvo staro 4 godine. Možda bi bilo vjerodostojnije kad bi o tome pričao netko tko iste stvari doživljava sada. Uvjerena sam da je na svim dječjim odjelima ista pjesma. Tamo jednostavno rade ljudi koji su oguglali na dječju bol i tugu ili će im se togoditi za koju godinu. Isto bi im bilo da rade s auto mobilskim gumama. Njima je to samo posao, a nama su to naša djeca i u tome je problem. Oni si posao olakšavaju vezanjem djece za krevet, a nama je to, naravno, nepodnošljivo.
:shock:Ne, trebali su dozvoliti roditeljima da budu uz dijete koje se budi iz narkoze, da ga utješe, smire, pa ne bi bilo potrebe za tim, ne mogu nać pogodniji izraz nego, životinjskim vezanjem za krevet.
Zar se treba pitati nad tim? :/
Sve ovo bi vrlo rado ponovila za novine, pod uvjetom da mi ne objave puno ime i prezime. Naime, ja sam se vec toliko zamjerila osoblju bolnice da me iskreno strah gdje cu lijeciti svoje dijete do njene 18
Ne mislim ni ja da je sve divno i krasno. Žao mi je zbog vaših loših iskustava. Možda sam još uvijek malo naivna ili još uvijek imam dovoljno vjere u ljude. Samo sam htjela reći da nisu uvijek sva iskustva loša.
Možda smo svi skloni previše uopčavati stvari.
Ako vas npr. napadne jedan kontrolor u tramvaju, ne znači da su svi loši. Ako baš naletite na dvije neljubazne službenice u banci, sigurno nisu sve iste. Ako vas jedan doktor krivo liječi, ne znači da ni drugi nemaju pojima.
Možda bismo svi trebali biti malo fleksibilniji i pokušati razumjeti jedni druge, pa bi i komunikacija bila bolja?
:? :? :?
Upravo tako, ne treba generalizirati.
Tako ni to što si ti imala pozitivno iskustvo ne znači da je drugima bilo tako dobro i da je prema tome sve super.
Na žalost, većina roditelja NEMA mogućnost biti uz svoje dijete na bolničkom liječenju, to nije generaliziranje, to je naša realnost.
Ja sam sa svojim sinom prije 5 i po mjeseci bila u Klaićevoj na operaciji kilica. Kako nisam iz Zagreba dopustili su mi da budem s njim, btw tada je imao 6 mjeseci. Nakon operacije je bio na intenzivnoj i kad sam ga došla posjetiti bio je gazama vezan za kinderbet, kao razapet, jer su mu davali infuziju, a on se derao bez prestanka sve od kad se probudio, tako su mi rekle same sestre. Ja sam ih zamolila da ga umirim tako da ga odvežem i uzmem i dopustile su mi. Ali su mi napomenule da ne mogu dugo ostati. Ali ja sam ih počela hvaliti i pričati s njima i valjda sam im se svidjela pa sam tu ostala cijeli dan, čak su mi i fotelju dale i pitale me hoću li što jesti da mi donesu. Kada je doktor rekao da mogu ići na odjela sa sinom, one su rekle neka ostanem s njima do kraja smjene gledati TV. Stvarno su prema meni bile super!!!! Ali sam također vidjela da vezuju i drugu veću djecu nakon operacije.
Što se tiče spavanja moga sina sa mnom u postelji na odjelu kirurgije je bilo malog negodovanja, ali ja sam pronašla rješenje tako što sam zavojima njegov kinderbet vezala uz svoj krevet i tako smo spavali kao na velikom krevetu bez straha da će on pasti.
Sve u svemu što se tiče mog djeteta ja stvarno nisam imala nekih velikih problema, ali sam vidjela da se ipak prema svima ne odnose isto!!!! :/
evo kako to može izgledati kada su roditelji uporni:
http://www.roda.hr/tekstovi.php?Teks...=143&Show=1703
...a kako ako imate sreću u nesreći da vam se to dogodi vani
http://www.roda.hr/tekstovi.php?Teks...=143&Show=1705
=...ako imate sreću u nesreći ......a kako ako imate sreću u nesreći
Mislim da iskustva Bele i Bemboline, te prvi link mame Juanite ipak potvrđuju ono:
Lijepa riječ i željezna vrata otvara.
i još:
Ljudima treba reći da su dobri kako bi se toga sjetili.
Pratim ovu temu već par dana, u novinama i ovdje, i strašno me je potresla. Doista ne znam kako bih odreagirala u situaciji da mi dijete mora ostati u bolnici (zapravo uopće ne želim misliti o toj mogućnosti, toliko mi je zastrašujuća, i svaka čast svima vama koje ste to prebrodile!) ali mislim da bih ovo imala na umu, pogotovo kad znamo da bez obzira na sve naše zakone i propise boravak u bolnici s djetetom ovisi o osobi- sestri/liječniku, koja se tamo nađe, kad već ne možeš potegnuti vezu. Bilo bi dobro da nije tako, ali je.
Eto. Pa neka te dvije pozitivne misli o ovoj tužnoj i uznemirujućoj temi budu moj prvi post.
vezivanje
Ova prića je jako stara, cca 15-tak godina. Moja jako dobra prijateljica, danas vjenčana kuma završila je na Rebru zbog hitne operacije slijepog crijeva. Tada je imala 17 godina. Pošto je u bolnici bila užasna gužva nakon operacije smjestili su je na dječji odjel, i to s malom djecom od 1 godine starosti na dalje. Dan nakon operacije došla sam joj u posjet, pustili su me bez problema, a kad tamo ona razapeta "ko isus na križu". Meni je tada ta situacija bila pomalo komična, ali danas kad odvrtim film kosa mi se diže na glavi. Najme tamo su rutinski vezivali svu djecu-istina ne cijelo vrijeme, već kad bi bila "nemirna", pa su tako rutinski svezali i nju, curu od 17 godina, pošto je bila u bolovima, imala visoku temperaturu i bila u polu snu nije se previše bunila i tek na pitanje njezine mame da zašto je svezana i da li ju može odvezati, skinuli su joj te poveze i rekli da tako rutinski vežu svu djecu, pa su eto tako rutinski sapeli i nju. Mislila sam da se situacije s godinama promjenila, ali eto izgleda da na žalost nije. Sigurna sam samo u jedno, ako ne daj bože moje djete ikad bude moralo ostati u bolnici, ja ostajem uz njega.
Bio mi je krepan komp neko vrijeme pa sam tek sada ovo vidjela. Mogu posvjedočiti iz vlastitog iskustva da je moj Miha sa 20 mjeseci (lipanj 2003.) na pedijatriji na Šalati bio vezan remenom za ogradicu kimbija kao pas. Bio je u bolnici zbog upale pluća, a vezali su ga da ne ispadne van. Naravno nitko ga nije gledao, a mene nisu pustili unutra jer je kao odjel prenatrpan. Mogla sam se samo navirit kroz poluotvorena vrata odjela i vdjet ga kako jadničak sam sjedi u krevetiću s tim štrikom. Tamo sam čula i da je dojenje 20-mjesečnog djeteta samo loša navika. Sestre mi nisu htjele reći što je s djetetom (bili smo ga doveli u hitnu po noći jer se gušio), a dr se uredno zderao na mene kad sam ga pitala. Mihu su pustili k meni u čekaonu 2-3 puta na dan na kratko i još sam dobila špotancije od onog istog dr (jel mu pristojno napisat puno ime i prezime?) da bi mom djetetu bilo bolje da leži nego da se tu igra sa mnom.
Ako možemo pisati imena dr. Streleca i dr. Despota, ne znam zašto onda ne bi ti smjela pisati ime pedijatra koji se derao na tebe. Pa to je samo iznošenje istinite priče u javnosti, i ja sam protiv toga da se pričaju svjedočanstva ali se taje imena sudionika. Ako nam je već sudstvo v'riti, pa si ne možemo pomoći na taj način, ali jedni drugima valjda smijemo nekoga ne preporučiti ili preporučiti. Osoblje foruma za sada koliko vidim nije brisalo imena koja su se spominjala, pa prema tome nije zabranjeno pravilima foruma.
TinnaZ, ja mislim da se ipak ne smiju javno objavljivati imena (druga stvar je što se pravila Foruma uglavnom ne čitaju)
http://www.roda.hr/rodaphpBB2/viewtopic.php?t=12239
IZRIČITO JE ZABRANJENO:
1. Iznošenja osobnih informacija o javnim ili privatnim osobama. Iznimka su slučajevi kada su te informacije objavljene u javnim medijima. U takvom slučaju korisnik je dužan napisati izvor informacije.
A pogledaj i temu
http://www.roda.hr/rodaphpBB2/viewtopic.php?t=14438
Ja bih potpisala ovo:
Ja smatram da je prikrivanje imena učesnika događaja, još jedan korak unazad i podrška nedodirljivosti zdravstvenog sustava. Zbog lošeg pravosuđa te ovakvih neiznošenja u javnost priča iz stvarnosti sa stvarnim likovima, i jesmo tu gdje jesmo. Priznajem pravo osoblja foruma da kaže svoju završnu riječ.Nisu li osobne informacije tipa- doktor xy ima ljubavnicu, doktor xy puši travu ili pije preko svake mjere isl.
Ali, npr. nisam zadovoljna pristupom dr. xy, ili dr.xy nije baš ljubazan prema rodiljama po mom sudu nije osobna informacija.
pogotovo ako je to samo iznošenje osobnog iskustva s nekim liječnikom, a ne prepričavanje nečega što smo čuli (čitaj:trač).
ne znam što misle nadležni o tome!?
Ne mogu sada ne ispričati svoju priču. Imala sam 5 godina kad sam završila u bolnici (opekotina na nozi koja se bez brige mogla sanirati i doma). Traume vučem još i danas. Pored mene je ležalo malo dijete koje je vezano plakalo dan i noć, ja nisam mogla do njega, bila sam premala. Meni su uzeli sve moje stvari, roditelje nisam vidjela cijelo vrijeme boravka u bolnici. Na svu sreću znala sam pisati pa sam im pisala duga pisma, a i oni meni. Najveća mi je bila trauma i stid jer su mi dali samo gornji dio pidžame, a dolje ništa, ni gaćice, a morala sam na sve obroke ići u zajedničku blagovaonicu gdje je bilo puno druge djece oba spola koji su mi se rugali jer sam gola. Danima, godinama sam imala traume od toga. I danas se, nakon skoro 30 godina svega sjećam. I još se sjećam, jedne noći, kao da je nešto prešlo preko mene, ja sam mislila da je baba vještica, tko zna što je to bilo, kao da se nešto kotrljalo preko mene... Ma nema šanse da to moje dijete proživi. Nema te sile koja će me od njihovog krevetića odvojiti. Strašno je to kako se nije puno toga promijenilo u zadnjih 30 godina!!!!
Joj Lidija, skoro si me opet rasplakala. Pa ne mogu vjeroooovati. Moja surica se počela već sramiti drugih ljudi, a ima malo više od 2,5 godine. Joj strašno, strašno, prestrašno. Pa to ti može ostaviti posljedice tko zna na što sve ne: povjerenje u ljude, nelagoda pred suprotnim spolom, osjećaj bespomoćnosti, manjak hrabrosti, strah od mraka, od odvajanja od voljenih - to je ono što ja sada osjećam kada to čitam. I bijes povrh svega.
Potpisujem Tinu!
Lidija, ne znam šta bi ti rekla..
Opet me steže oko srca, tako mi je mučno sudjelovati na ovom podforumu. Svaki put kada mi dođe obavijest na mail, stegne me nešto kada idem kliknuti na to.
Lidija, daj molim te ako imaš hrabrosti ponovo to proživljavati šalji mail i na onu udresu Rodinu, ja bih i na odgovorne osobe i u Ministarstvu i svuda, svuda, ma najradije bih im stavila link - neka oni proživljavaju barem dio toga čitanjem, i neka ih steže kako steže mene sada.
Joj pala mi je na pamet jedna ideja, cijelo vrijeme razmišljam o tome.
Prema Zakonu o zaštiti prava pacijenata, ravnatelj ustanove mora u nekom određenom roku, mislim da je 8 dana, odgovoriti na prigovor koji zaprimi od pacijenta (tako nekako, nemojte me držati za riječ).
Znači, ako roditelj djeteta koje je bilo vezano, pošalje preporučenom poštom pismo sa pitanjem:
ZAŠTO JE MOJE DIJETE BILO VEZANO?
prema mojem tumačenju Zakona, ravnatelj bi morao odgovoriti.
Molim neku pravnicu sa foruma da se javi, jel' tako?
Ako svaki dan, nekoliko roditelja postavi isto pitanje, i ravnatelj mora svaki dan odgovarati na ta pitanja - ne bi li se on možda jednoga dana zapitao, da li se to vezanje možda može prestati prakticirati?
Evo Zakona:
http://nn.hr/clanci/sluzbeno/2004/2953.htm
Molim, pročitajte Zakon - pa komentirajte.
Vezano za ovo: lijepa riječ i željezna vrata otvara htjela bih samo reći da nije u tome poanta da tebe netko pusti biti s tvojim djetetom jer si ljubazan i nahvalio si sestre ili doktore pa su te zato pustili a nekog drugog tko to nije napravio nisu.
Poanta je da SVI roditelji imaju pravo biti uz svoje bolesno dijete i da im to omogući zakon. Bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi.
Moj sin je isto bio u Klaićevoj s mjesec i 19 dana, nisam mogla biti po noći jer im je apartman za mame dojilje bio zauzet. Po danu sam mogla biti cijeli dan, dojiti ga i sjediti kraj njega, inhalirati ga i sl. Sestre su bile ljubazne i spremne na suradnju. Ujutro sam dolazila u 6 sati, po danu bih otišla ručati i odlazila nakon zadnjeg hranjenja u 22 ili 23h.
Gledaj Davorka: u Varaždinu je apartman također bio zauzet, međutim iz razloga jer je u njemu bila mama sa 8-mjesečnim djetetom. Tako da sam ja morala biti u sobi odvojenoj sa hodnikom i prethodnikom, od mojeg djeteta. Ali bila sam ipak u bolnici uz njega. I nisam zadovoljna, iako sam prošla puno bolje od tebe. Nisam zadovoljna jer je soba od 40m2 u kojoj sam bila ja, bila potpuno prazna, i soba od 20m2 u kojoj je bilo moje 3-mjesečno dijete je bila prazna. U Varaždinu su znači riješili problem djelomično i polovično. Može i bolje. Na dječjem odjelu je soba od 40m2 namijenjena za majke, dok su sobe za djecu odvojene, treba li komentar na to .... S tvoje perspektive ja vjerojatno izgledam nezahvalno, i zato nisam potezala svoje pitanje kod ravnatelja. Da mi se ne bi to vratilo kao bumerang, na način da majku sa 8-mjesečnim djetetom izjure preko noći, a mene smjeste u taj apartman. Zato šutim.
Ali ti, NAJLJEPŠE TE MOLIM, pošalji pismo ravnatelju, zašto nisi prema članku tom i tom Zakona (gore ti je link), mogla biti uz svoje dijete. Tu negdje ti je i link na onaj Pravilnik koji govori da majke do 6 mjeseci starosti djeteta MOGU biti uz dijete 24 sata. Sigurno su imali neku sobu od 40m2 praznu, dok si ti bila doma. Samo ti je nisu dali na korištenje, kao što su dali meni u Varaždinu. Ali ja i dalje nisam zadovoljna.
NEMOJTE SAMO NA FORUMU KOMENTIRATI, SLUŽITE SE ZAKONSKIM MOGUĆNOSTIMA KOJE NISU IDEALNE, ALI NEMAMO BOLJE ZA SADA. PISANJE RAVNATELJU NE KOŠTA NIŠTA (nemojte me sada izbaciti sa foruma, pliz)
Tina, ovaj moj slučaj je bio prije ravno tri godine.
A tebe, naravno, nećemo izbaciti sa foruma (ne kužim zašto bi) jer nam baš treba ovakvih aktivistica.
malo off topic ali moram samo reći da sam sretna jer sam čula da je naša ex pedijatrica osuđena na uvjetnu kaznu.
"jadna žena" desilo joj se valjda samo stotinjak puta da da pogrešnu dijagnozu.
Svoje rane godine provela sam po bolnicama, iz raznorazih razloga. Ne bi to pozeljela nikome. Bilo je dobrih ljudi, daleko od toga, no to je kap u moru. Moja mama se dandanas grize sto me ostavljala u bolnici, no nije imala izbora. I to sto je visila na odjelima koliko god je mogla, nije me "spasilo", jer nije mogla biti pored mene koliko je trebala. Npr. sa oko godinu dana sam zavrsila na Srebrnjaku zbog niske razine kisika u krvi. Preuzeli su me u bolnicu, citiram svoju mamu koja i danas place kad se sjeti, na sljedeci nacin: "ti vristis, nedas se, a oni (valjda sestra) te otrgli sa mene" ... Potpuno je suvisno sada reci "pa zar nisu mogli dozvoliti majci bebe da ju sama stavi u krevet, pa eventualno ode kad dijete zaspe ili se smiri". Toga se ne sjecam, no jasno se sjecam nekih stvari kada sam imala godinu dana. I cak i ako nesto potisnes, to ne znaci da zaboravis.
Karlo i ja smo završili 12.11., imao je točno mjesec dana, u zaraznoj, dok je primao infuziju povijala sam mu tu ručicu, po savjetu sestara, uz tijelo sa tetra pelenom, nije bio oduševljen ali nije niti plakao. Kada nije primao infuziju na ručicu sam mu stavljala malu rukavicu, onu bez prstiju ili črapicu da se ne ogrebe kad mase ručicama. Ja sam uz njega bila cijelo vrijeme osim kada su mu prvu bromilu uvodili istu noć, neznam tko je više plakao od nas dvoje. U bolnici smo proveli 6 dana, svom sinu sam maksimalno olakšala sve, osoblje je bilo divno, ali sam ja plakala svaku noć na prijemu drugih mališana, nadam se da necemo vise u bolnicu, ja u svom životu nisam ni bila prije poroda.
Što se tiče Klaićeve, s njihove hitne su nas poslali u zaraznu, s riječima ako nas oni ne hospitaliziraju da se svakako vratimo, nisu imali mjesta za mene - ostala sam u šoku jer je moja beba samo na prsima, sva sreća na zaraznoj je bilo mjesta za oboje. Ipak moram naglasiti da nas je nakon 2 dana mlada doktorica sa hitne u Klaićevoj došla posjetiti i pitati kako smo.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom