Citam ovaj tekst na Portalu,http://www.roda.hr/tekstovi.php?Teks...D=155&Show=439
pa mi nije bas najbolje jasno oko duzine trajanja tzv.time out.
Dijete od godinu i pol bi trebalo biti udaljeno iz kruga obitelji 1,5 min.?
 |
|||
|
|
|||
time out
Citam ovaj tekst na Portalu,http://www.roda.hr/tekstovi.php?Teks...D=155&Show=439
pa mi nije bas najbolje jasno oko duzine trajanja tzv.time out.
Dijete od godinu i pol bi trebalo biti udaljeno iz kruga obitelji 1,5 min.?
nece link
Evo ponovni pokusajhttp://www.roda.hr/tekstovi.php?TekstID=7&Tekst2ID=155&Show=439
ubit ce me moderator
http://www.roda.hr/tekstovi.php?Teks...D=155&Show=439
I ja sam shvatila tako. Za dijete od 1,5 god time out je 1,5 min.
:? nisam sigurna da dijete od 1.5 godine može shvatiti time-out. Pogotovo se s njim ne može raspraviti kasnije zašto je morao sjediti u mirnom kutku minutu i pol (ako je i uopće uspio).
Mi koristimo tu metodu upravo od kad je D.imao 1,5 god. Samo mi nismogledali na sat već smo ga puštali van i time-auta kutka kad bi se on smirio. On bi sam nakon 1-2 min (koji put i kraće) rekao da se smirio i smije li se dignuti i ići se igrati. Onda bi slijedili "oprosti mama/tata, neću više ... pusa.
Dijete od 1,5 god. može shvatiti time-aut ali mu naravno vi morate pomoći oko shvaćanja.
Ana s 18 mjeseci nije znala reći da se "smirila i smije li se dići i otići igrati" :? . Tek je sad od jeseni počela pričati intenzivnije, ali još ne povezuje u "rečenice" (2-3 riječi).
(Doduše, niti nije do sada imala neke izljeve bijesa, kad je umorna i nervozna još uvijek pali odvlačenje pažnje.)
Ma Daniel je sa 18 mjeseci prićao kao veliki. On je jako rano poćeo pričati pa nam je s te strane bilo lakše. No nisu svi isti, pa ako ti ne prića onda moraš sama vidjeti kad se smirila. Oni se u principu jako brzo smire kad ih staviš u mirni kutak. To ne traje niti minuticu.
meni taj "mirni kutak" djeluje vrlo okrutno, i podsjeća me na lagano ispiranje mozga. čini mi se da je izmišljen kao rješenje za nemogućnost roditelja da na drugi način komuniciraju s djecom.
nikad ga nisam koristila na djetetu. samo na sebi. jer mislim da je bolje da se JA udaljim od djeteta kad situacija nije u redu, nego da udaljim dijete.
kako bi izgledalo npr. kad se posvadite s mužem/ženom??? da li bi i njih poslali u "mirni kutak"??? dijete nema načina da se od toga obrani - jer su mama i tata JAČI i VEĆI.
dobro receno sorciere.
Ja koristim mirni kutak ali na način dau kritičnoj situaciji (pogotovo kad smo u društvu ili ak doma imamo neko društvo) uzmem ga na ruke odnesem u mirnu prostoriju i skupa odsjedimo 1-2 minute razgovaramo, smirujem ga, mazimo se i objašnjavam mu gdje je pogriješio, i onda se zajedno vratimo jer stvarno mislim da nema smisla mu objašnjavat nekaj pred 5-6 ljudi kad svako počne svoje pametovat i mislim da tek na taj način vrijeđam dijete opominjući ga pred svima, ovak se nas dva isključimo, pomazimo, riješimo problem i sve poslije štima.
Ovo mi zvuči ok, ali poslati dijete samo u mirni kutak mi je strava, mislim da se stvari mogu riješiti kako kaže Roko_mama, nasamo razgovorom, maženjem i objašnjavajući, mislim btw baš mi nije jasno što može shvatiti malo dijete samo u čošku, za mene je to grozno, i grozan način odgajanja.Roko_mama prvotno napisa
Sad vidjeh i ovo, ma bravo, eto da te odmahmeni taj "mirni kutak" djeluje vrlo okrutno, i podsjeća me na lagano ispiranje mozga. čini mi se da je izmišljen kao rješenje za nemogućnost roditelja da na drugi način komuniciraju s djecom.
nikad ga nisam koristila na djetetu. samo na sebi
kako bi izgledalo npr. kad se posvadite s mužem/ženom??? da li bi i njih poslali u "mirni kutak"??? dijete nema načina da se od toga obrani - jer su mama i tata JAČI i VEĆI.
snorkice, jesi pročitala i ovo?
Nisam. procitam veceras kad ovo dvoje uspavam
:Dmeni taj "mirni kutak" djeluje vrlo okrutno, i podsjeća me na lagano ispiranje mozga. čini mi se da je izmišljen kao rješenje za nemogućnost roditelja da na drugi način komuniciraju s djecom.
nikad ga nisam koristila na djetetu. samo na sebi
kako bi izgledalo npr. kad se posvadite s mužem/ženom??? da li bi i njih poslali u "mirni kutak"??? dijete nema načina da se od toga obrani - jer su mama i tata JAČI i VEĆI.
I ja tako mislim....i smatram da je izuzetno teško djetetu sjediti mirno a da zapravo ni samo ne shvača zašto. Kod nas je uvijek palilo da se djetetu prvo objasni što, zašto i kako, a zatim odredi neka kazna primjerena (ne)djelu koje je učinilo. Ipak niti roditelji nemaju uvijek istu dozu tolerancije, pa tako ponekad za iste spačkice djeteta reagiramo na potpuno drugačiji način. Stoga je izuzetno važno zadržati hladnu glavu i zdravo prosuđivanje, pa kada dobro izanaliziramo sebe i postupke djeteta postupiti najbolje što znamo. 8)
meni izgleda sasvim Ok ako dijete od tri godine pa nadalje u nekim situacijama odvojimo u "kutak" (soba mi je nekako najprikladnija) i kazemo da sjede, dobro razmisli gdje je pogrijesila/o, a mama ce poslije doci da hladne glave porazgovaramo.
Naravno, kao sto stoji u tekstu, dijete ne treba za svaku sitnicu odvodit u drugu sobu, nego kada bas prekardasi sve granice i mjere.
Sorciere, mislim da su rijetki roditelji koji ce, kad dijete pogrijesi, samo ga zgrabit i odvuc u "drugu sobu".
Sigurna sam da 95% roditelja prvo upitaju "zasto si to uradila", "je li mama vec 100 puta rekla da se to ne smije cinit", "znas sta se moze desit ako se to radi".... I kada mu sve to kazes, a dijete i dalje pravi istu gresku, sta onda... Rijec "kazna" grozno zvuci, ali mora postojati taj nekakav time out.
Ne znam, moja su djeca jos premalena da bih tako nesto uvodila, ali duboko razmisljam kako se postaviti u pojedinim situacijama.
ako ćete već koristiti time out, onda vas lijepo najljepše molim da to ne radite tako da dijete odvlačite u drugu sobu, nego da budete s njim za vrijeme time outa - onako nekako kako je bilo na "dadilji"
mi koristimo time-out unazad nekih mjesec dana - al' u zajednickoj prostoriji tj. dnevnoj sobi - zadatak joj ne sici stolca nekoliko minuta.
i moram priznat da ima samo pozitivne ucinke. Dovoljno je sada samo reci ako se ne smiris ici ces sjedit na stolac. i u 99% slucajeva se stvarno smiri i napokon me poslusa sto joj govorim - inace sva moja prica i objasnjavanja na nju nisu ostavljala nikakav dojam, niti 'ucjene' tipa ako napravis to i to ici cemo tamo i tamo (to je upalilo samo par puta) .... njoj to jednostavno nista nije znacilo.
Prvi put sam ga uvela kada je ugrizla bebu iz cistog mira za nogu. Nije vise bilo nacina da joj pokazem da njezino ponasanje nije prihvatljivo - mogla sam ja njoj trubiti i pricati milino puta (kao sto vec jesam) - njoj je to postalo smjesno i uopce me vise nije dozivljvljavala ozbiljno.
I uopce to ne dozivljavam kao nikavo ispiranje mozga vec kao (krajnju) kaznu za neprihvatljivo ponasanje i takoder smatram da neke granice moraju postojati.
Sigurna sam da 95% roditelja prvo upitaju "zasto si to uradila", "je li mama vec 100 puta rekla da se to ne smije cinit", "znas sta se moze desit ako se to radi".... I kada mu sve to kazes, a dijete i dalje pravi istu gresku, sta onda...
kao prvo - pitanje "zašto" - većina djece shvaća kao retoričko. i ne odgovara na to pitanje - jer tako priznaje "krivnju". drugo - mama koja 100 puta djetetu kaže da se nešto ne smije - trebala bi se zapitati gdje griješi. što se može desiti? dijete to NE ZNA. ono je samo SLUŠALO o nekim tamo posljedicama... i kada mu sve to kažeš, a dijete i dalje pravi istu grešku - ideš otkriti gdje si ti kao roditelj zakazao. tj. da li svojim ponašanjem zaslužuješ poštovanje. a ono ti automatski donosi autoritet.
Dovoljno je sada samo reci ako se ne smiris ici ces sjedit na stolac. i u 99% slucajeva se stvarno smiri i napokon me poslusa sto joj govorim - inace sva moja prica i objasnjavanja na nju nisu ostavljala nikakav dojam, niti 'ucjene' tipa ako napravis to i to ici cemo tamo i tamo (to je upalilo samo par puta) .... njoj to jednostavno nista nije znacilo.
vjerojatno je za nju taj stolac nešto strašno. to nije kazna, to je nešto ružno što njoj radi mama. ona ipak ima DVIJE godine, i ti si jača od nje. ona te ne posluša. ona te se boji i zato šuti. ucjene tipa "ako... onda" - su vrlo česte, i vrlo NEučinkovite. a uvijek se mogu preformulirati u nešto POZITIVNO. npr.
AKO pospremiš svoje igračke, ONDA ćemo ići u šetnju.
bilo bi lijepo da pospremiš svoje igračke. mogli bismo nakon toga u šetnju.
I uopce to ne dozivljavam kao nikavo ispiranje mozga vec kao (krajnju) kaznu za neprihvatljivo ponasanje i takoder smatram da neke granice moraju postojati.
oprosti - ali to mi liči na onaj pavlovljev refleks (neki pas ili slično, zaboravih
postoji toliko knjiga iz kojih možemo naučiti kako promijeniti svoje ponašanje, i time utjecati na promjenu ponašanja ljudi oko nas.
hmmm....
postavimo pitanje onda ovako - koje djete volis vise?
odnosno da li mislis da mojim ne reagiranjem na njezino ponasanje ugrozavas drugo dijete?
da li grizenje (za koje zna da boli - jer je i nju samu neka curica u vrticu ugrizla), lupanje nogama po glavi, bacanje na malu bebu od 4mjeseca (i manje) treba tolerirati?
Sto knjige kazu?
Tu bebu ne mogu ekspeditirat na mjesec da joj ona ne moze blizu. Dapace, ja ih namjerno ne odvajam previse fizicki da se cim vise povezu i zblize jedno s drugim.
Ne da sam milinon do trilon puta sam s njom razgovarala - daje to mala beba, njen braco, kojeg isto, kao i nju, boli kada je netko udari, ugrize ili lupa nogama, da li se sjeca kako je ona bila tuzna kada ju je ta curica ugrizla (sjeca se jel' mi svako malo pokaze na rukucu i kaze Ema gizla), da nju braco voli, da ako se hoce igrati s njim da ga gladi po glavi i daje puse...itd nema sto joj nisam rekla.
No nista od toga nije pomoglo - ona se samo nasmije tj. bolje receno iskesi i ponovno baci na njega ili ga zvajzne nogom i urla od smjeha kako je to njoj zabavno.
Ona se igra - ja to shvacam - al'mora znat da ta njena igra drugom nije igra i da to nije igra.
I nije da pati od sindroma pomanjkanja paznje - jel' tek sada apsolutno svu paznju ima - dapace kao majka smatram da je zapravo ta beba zakinuta - jer se 90% paznje posvecuje samo njoj, dok bebi jedva stignem promjenit pelene i nahranit ju. Spava s nama u krevetu, dojila se unazat do par mjeseci, jako smo povezane, cijelo vrijeme kad smo zajedno igram se samo s njom, crtamo, pjevamo,plesemo, razgovaramo, ucimo, uvijek je ukljucujem dok mjenjamo pelene, kupam, oblacim bebu. Cijeli svoj mali zivot dobiva samo pohvale i divljenja.
"to je nešto ružno što njoj radi mama. ona ipak ima DVIJE godine, i ti si jača od nje"
da li to njezino ponasanje prema braci nije ruzno i i kako ga sankcionirat i dokazati joj da takvo ponasanje u drustvu (opecnito) nije prihvatljivo ako razgovor ne pomaze? do koje granice tolerirati?
ili da cekam da napuni 15 pa da moze koju knjigu o tome procitat?
Iskreno ja se nisam osjecala ugodno uposjetu prijatelja (jos prije nego sto sam ja dobila svoju djecu) kada su se 2 klinca doslovno nozem nateravala a roditelji su im samo hladno rekli no,no, ah oni se igraju i oni su nastavili dalje - nisu im cak noz niti uzeli -jer se mali poceo derat da mu ga vrate. Sreca je sto se kaze Bog djecu cuva. I po meni je to veci oblik zanemarivanja djece.
I ne bi se slozila da sam ja jaca od nje - ponekad mi se cini da njezina tvrdoglavost i upornost su puno jace od moje - dok fizicka jacina tu je irelevantna - nikad nisam i necu dignut ruku na nju.
Ono sto ona sad trenutno radi je isprobavanje granica -dokle ide. Ono sto smatram da djetetu treba - te da postavljanjem granica im pokazujemo koliko nam je zapravo stalo do njih i koliko ih volimo.
Ono sto mi pokazuje da su ovo bile pozitivne mjere je to sto to vise ne cini, tj. sve rijede i rijede i sve vise i vise ga ljubi i mazi. Po novom mu cak donosi svoje igracke.
I mislim da je ogromna razlika imati jedno dijete, 2 ili vise, a pogotovo a tako malom razlikom a da prodes bez i jednog podignutog glasa...
Ja sam mama koja je napustila TO (danas, ako ga koristim u vrlo, vrlo ekstremnim situacijama, razumijem da ga koristim jer sam nemocna postupiti drugacije, tj. u tom trenutku ne znam ucinkovcitije prekinuti ponasanje koje je jako neprihvatljivo), slijedi moj post jednoj mami koja me pitala da objasnim zasto sam napustila metodu koju sam "zastupala". (Malo sam ga prepravila, da maknem tu mamu i nas razgovor iz konteksta.)
Ja sam odgajana tako da su moji instinkti isli prema vikanju (uvijek) i nagonu prema udaranju po guzi (sto sam se zarekla prije rodjenja E da cu se upucati prije nego dozvoliti da to prakticiram). Dakle, ono sto mi je recimo bilo "nauceno" ja sam zeljela promijeniti i prvi i tada jedini korak koji mi se cinio ok i izvediv i njezan u odnosu na ono sto sam imala nauceno kao reakciju u burnim i "histericnim" situacijama je bio TO. I bila sam odusevljena ucinkovitoscu.
Istovremeno nisam bila mirna u sebi i rjesenje problema TO-om nije mi bilo 100% zadovoljavajuce. Iskreno receno, osjecala sam se lose jer sam (uspjesno) prekinula ponasanje koje mi je smetalo, ali sam vidjela da E nije zadovoljna i nije nista naucila iz TO-a osim da meni neka njena ponasanja smetaju i da cu ih prekinuti na nacin da upotrijebim iskljucivanje (nisam ja to isti tren skuzila.. trebalo je par epizoda da skuzim da sam i dalje nezadovoljna, jos par da skuzim zasto ...). ....
Meni je tocka u kojoj se moj odnos s E totalno promijenio i postao puno bolji, Sonjina (Flower) analiza dogadjaja na proslavi rodjendana kad mi se E otrgnula iz ruke i popela na jednu stijenu (a s druge strane rupetina) i nije htjela sici i jos je na moje urlanje da sidje popi*la skroz i stajala na stijeni urlajuci.
Od tada do danas, mi smo imali mozda pet epizoda u kojima nismo mogli rijesiti problem bez E totalne histerije (pliz, nemoj to pomijesati s mislju da nije bilo konflikata i negodovanja, samo situacije ne odlaze u kupus i totalni raspad sistema), a i tada je to bilo zato jer ja nisam zeljela hendlati situaciju drugacije nego sto jesam, jer sam bila umorna, zivcana i nestrpljiva.
Za mene i TO (moju promjenu misljenja)... Covjek uci dok je ziv. Metoda je ucinkovita, ali nije za nas (ja sam recimo skuzila da u 99% slucajeva vise meni treba TO prije nego E poludi nego sto njoj treba kad vec poludi). I nije mi bed priznati da me rad na portalu oko tekstova za roditeljstvo jako "otvorio" na razmisljanje i analiziranje vlastitih postupaka i otkrivanje/potvrdu zasto se nakon nekih postupaka osjecam jednako lose kao da sam stvar rijesila urlanjem ili udaranjem po guzici. .... Malo mi je glupo sto ispada da se ispricavam sto vise ne koristim TO.
... i kad sam koristila TO (ne znaci da ga mozda, u nedostatku snage/inspiracije/strpljenja vise NIKAD necu upotrijebiti, on je uvijek puno bolji od mnogih drugih "metoda"), nikad ga nisam koristila konstatno vec za situacije erupcije nezadovoljstva, urlanja i neposluha. ...
ankika - ja danas imala "veliko spremanje"
prvi koraci - od jedne do dvije i pol godine
predškolsko dijete - od dvije i pol do pet godina
unutra ima puno prekrasnih stvari.
prvi dio sam čitala i razmišljala (unatrag) kad je kikica imala oko godinu dana. ispalo je da je knjiga "pisana" po onom što sam radila (smajli)... ostatak sam kopirala.
ne znam gdje si locirana - ali ako si u zagrebu - ja ti to rado posudim. meni je bila neprocjenjiva. ne samo u smislu savjeta i preporuka "što napraviti" (a znala sam zablokirati) - već je doslovno spasila život kikici. u trenutku kad se gušila - meni je pred očima bio crtež iz te knjige... napravila sam automatski to što je bilo nacrtano - i sve je bilo ok...
noge su mi otkazale malo kasnije...
p.s. ako fulam nečiji nick - sorry . ekran mi je preuzak, pa gledam samo tekstove .
naravno da se slazem da to nije metoda za stalno i cesto koristenje - ja najvise volim koristiti metode preusmjerivanja paznje na nesto drugo ili npr. trampu 'igracaka' kada uzme u ruke nesto sto nije za nju ili x drugih metoda - i vjerujem da nisam jedina koja je citala searsove knjige (dapace i discipline book imam i svoj primjerak)
no ponekad se satjerani u kut kada nista ne pomaze...
i ono sto sigurno snorki -a i mene zanima (pretpostavljam da se i to njoj desava s dvoje malene djecice) - je to sto stalno moras birati - u pravilu kada jedno pocne plakati ili hoce nesto to hoce i drugo - a ti si u pravilu sam s njih dvoje i jedino da stignes reagirati na svaki njihov zahtjev je da se kloniras (a to jos danas nazalost nije dozvoljeno zakonom).
Da vam docaram svojih 10min: hranim matka i 20 puta prekidam hranjnje jer lucija mora prvo na wc, ok - dok je ona na wc-u moram biti s njom pravit joj drustvo jer nece biti sama. ok - uzimam matka i idemo svi troje u wc. Matko gunjga jel je gladan - pokusavam ga prikopcat stojecki - na to ona vice da hoce da joj citam slikovnicu. Ok-ostavljam matka u kolicima i trcim po slikovnicu. dajem joj - baca ju na pod jel' joj se ta ne svida (matko az to vrijeme tuli u kolicima gladan). uzimam ga ponovno - cim ga uzmem na ruke ona vice da hoce dole s wc-a i da vise nece piskiti. Ponovno trcim u dnevnu sobu, ostavim matka, skidam nju s wc-a. nastavljam hraniti matka. pokaka se u gace. prekidam sve. cistim,perem luciju (matko opet cijelo vrijeme place)
ponovno prikopcavam matka. za min dolazi s nekom igrackom i oce da se bas sad igram snjom. Ja joj objasnjavam da ne mogu sada - al'cim se braco napapa cemo se igrati. Ona se baca na pod i pocinje urlati. Uzimam matka u ruke i nosim jednog i drugog idemo u sobu. Prikopcavam matka i istovremeno se igram s njom ... i nakon svega toga ona se baci na njega il ga dok su na kaucu ili krevetu nogicama lupa po glavi, pa uzme mu ruku pa je gnjeci.
misim nema knjige koja bi nama pomogla.
sorry sorciere pisale smo istovremeno
dapace - ja sam kolekcionar takvih knjiga i ako imas viska i ne znas kud ces s njom uvijek ima mjesta kod mene
jesam iz zg. mozemo se dogovoriti na pm
može i meni knjiga? Šaljem pm
Slicna situacija se kod nas odigrala prekljucer, s time da sam se JA upiskila u gace, jer nisam stigla do WC-anaravno da se slazem da to nije metoda za stalno i cesto koristenje - ja najvise volim koristiti metode preusmjerivanja paznje na nesto drugo ili npr. trampu 'igracaka' kada uzme u ruke nesto sto nije za nju ili x drugih metoda - i vjerujem da nisam jedina koja je citala searsove knjige (dapace i discipline book imam i svoj primjerak)
no ponekad se satjerani u kut kada nista ne pomaze...
i ono sto sigurno snorki -a i mene zanima (pretpostavljam da se i to njoj desava s dvoje malene djecice) - je to sto stalno moras birati - u pravilu kada jedno pocne plakati ili hoce nesto to hoce i drugo - a ti si u pravilu sam s njih dvoje i jedino da stignes reagirati na svaki njihov zahtjev je da se kloniras (a to jos danas nazalost nije dozvoljeno zakonom).
Da vam docaram svojih 10min: hranim matka i 20 puta prekidam hranjnje jer lucija mora prvo na wc, ok - dok je ona na wc-u moram biti s njom pravit joj drustvo jer nece biti sama. ok - uzimam matka i idemo svi troje u wc. Matko gunjga jel je gladan - pokusavam ga prikopcat stojecki - na to ona vice da hoce da joj citam slikovnicu. Ok-ostavljam matka u kolicima i trcim po slikovnicu. dajem joj - baca ju na pod jel' joj se ta ne svida (matko az to vrijeme tuli u kolicima gladan). uzimam ga ponovno - cim ga uzmem na ruke ona vice da hoce dole s wc-a i da vise nece piskiti. Ponovno trcim u dnevnu sobu, ostavim matka, skidam nju s wc-a. nastavljam hraniti matka. pokaka se u gace. prekidam sve. cistim,perem luciju (matko opet cijelo vrijeme place)
ponovno prikopcavam matka. za min dolazi s nekom igrackom i oce da se bas sad igram snjom. Ja joj objasnjavam da ne mogu sada - al'cim se braco napapa cemo se igrati. Ona se baca na pod i pocinje urlati. Uzimam matka u ruke i nosim jednog i drugog idemo u sobu. Prikopcavam matka i istovremeno se igram s njom ... i nakon svega toga ona se baci na njega il ga dok su na kaucu ili krevetu nogicama lupa po glavi, pa uzme mu ruku pa je gnjeci.
misim nema knjige koja bi nama pomogla.
Ovako, moja Rina je izrazito živo i svojevoljno dijete i s njom provest dan u miru je jako teško. Ali, shvatila sam da bi takve metode odgoja (po mom mišljenju) njoj naškodile,a ne pomogle. Doduše, možda bi pomogle meni, ali njoj nikako. Radi se o tome da traži našu pažnju svake seknude, i to je ok, ali sve mora biti po njenom jer u protivnom histerizira. Da ja nju u tom trenutku odvojim od nas vjerujem da bi lupala glavom o zid. Dakle, još bi joj bilo teže. Naš način je da spornu stvar oko koje se vodi borba od nje uzmemo ili je udaljimo skupa s nama i sve je ok, niti ne pisne. U našem slučaju nikakve vika ni podizanje ruke ne dolazi također u obzir jer onda se i ona počne tako ponašati. Primjerice, uporno gura prst u utičnicu (mada utičnica ima zaštitu svejedno me strah). Jedan dan sam doslovno poludila i malo sam ju po prstićima, a ona je na to mene zgrabila za lice, uštipnula i ogrebala od bijesa. Da ja počnem na nju galamit i tuč ju ona bi garant postala agresivna. Mi smo se pomirili s činjenicom da imamo zahtjevno dijete i da je svojevoljna (s druge strane mi je drago da je takva jer ima vrlo izraženu osobnost koju nekad nemaju ni odrasle osobe), i nastojimo ju odgajat ljubavlju i na način koji osjećamo da je ispravan. Tu još jedino problem okolina koja nam predbacuje da smo ju razmazili i da smo mi krivi što je ona "zločesta". Ali, moram priznati da sam već imuna na takve komentare i da me baš briga što ko misli!
ankika, branka - ostavila sam vam broj mobitela na pm-u.
ankika, ova tvoja priča me podsjetila na moju prijateljicu, i slično ponašanje njenog sina. dugo vremena se žalila kako više ne zna što bi napravila. nitko im nije mogao doći u kuću, ona nije imala sekunde vremena, stalno je ispunjavala njegove želje, itd...
trebalo mi je skoro godinu dana da "otkrijem" njen problem: ona se osjećala KRIVA... za svaku minutu koju je posvetila nekom drugom, za odlazak u dućan, za odlazak na posao, za kuhanje, za spremanje - ma SVE što čovjek najnormalnije radi. mali je (bistrić) prokužio - i debelo koristio taj njen PODSVJESNI osjećaj. ona ga uopće nije bila svjesna :shock: .
i onda mi neko kaže da klinci ne kuže! (smajli koji lupa glavom u zid tres tres...)
ipak, ja se držim onog da je SVAKA pomoć dobro došla. kad nisam znala kako postupiti - zvala sam psihologicu
na kraju krajeva - svi ljudi sve znaju. naše je samo da iskoristimo taj potencijal koji ponekad zanemarujemo.
Ista stvar kod mene?
Pa što da radim?
Čini mi se da se roditelji često u nedostatku STRPLJENJA hvataju time out-a. Počevši od sebe. I kad sam skužila da se Miino histerično ponašanje pojačava mojim neraspoloženjem, zagrlim je.
U jednom sam postu već na ovom forumu napisala pet koraka iz knjige Djeca su iz raja, pa kad ih provodite oni su učinkoviti. Prvo jer se roditelj potrudi razumjeti dijete a i djetetu da priliku da razumije njega. Na kraju se nađe rješenje za sve i prije time out-a.
Ne mislim da je okrutan, već je ponekad potreban da bi se djeca oslobodila negativnih emocija.
Kako u toj knjizi kaže autor cilje je da se rasplaču, jer kad se rasplače izbacuje loše emocije koje drugačije ne zna izraziti.
Jednom nakon histeričnog napadaja pitala sam Miu jer joj sad lakše? I ona mi uz zagrljaj kaže DA!
Treba se samo potruditi da se sve to odvija bez naše agresivnosti i time out ne smije biti kazna, već PREDAH, u pravom smislu riječi.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom