hmmm....
postavimo pitanje onda ovako - koje djete volis vise?

odnosno da li mislis da mojim ne reagiranjem na njezino ponasanje ugrozavas drugo dijete?
da li grizenje (za koje zna da boli - jer je i nju samu neka curica u vrticu ugrizla), lupanje nogama po glavi, bacanje na malu bebu od 4mjeseca (i manje) treba tolerirati?

Sto knjige kazu?

Tu bebu ne mogu ekspeditirat na mjesec da joj ona ne moze blizu. Dapace, ja ih namjerno ne odvajam previse fizicki da se cim vise povezu i zblize jedno s drugim.

Ne da sam milinon do trilon puta sam s njom razgovarala - daje to mala beba, njen braco, kojeg isto, kao i nju, boli kada je netko udari, ugrize ili lupa nogama, da li se sjeca kako je ona bila tuzna kada ju je ta curica ugrizla (sjeca se jel' mi svako malo pokaze na rukucu i kaze Ema gizla), da nju braco voli, da ako se hoce igrati s njim da ga gladi po glavi i daje puse...itd nema sto joj nisam rekla.

No nista od toga nije pomoglo - ona se samo nasmije tj. bolje receno iskesi i ponovno baci na njega ili ga zvajzne nogom i urla od smjeha kako je to njoj zabavno.

Ona se igra - ja to shvacam - al'mora znat da ta njena igra drugom nije igra i da to nije igra.

I nije da pati od sindroma pomanjkanja paznje - jel' tek sada apsolutno svu paznju ima - dapace kao majka smatram da je zapravo ta beba zakinuta - jer se 90% paznje posvecuje samo njoj, dok bebi jedva stignem promjenit pelene i nahranit ju. Spava s nama u krevetu, dojila se unazat do par mjeseci, jako smo povezane, cijelo vrijeme kad smo zajedno igram se samo s njom, crtamo, pjevamo,plesemo, razgovaramo, ucimo, uvijek je ukljucujem dok mjenjamo pelene, kupam, oblacim bebu. Cijeli svoj mali zivot dobiva samo pohvale i divljenja.


"to je nešto ružno što njoj radi mama. ona ipak ima DVIJE godine, i ti si jača od nje"
da li to njezino ponasanje prema braci nije ruzno i i kako ga sankcionirat i dokazati joj da takvo ponasanje u drustvu (opecnito) nije prihvatljivo ako razgovor ne pomaze? do koje granice tolerirati?

ili da cekam da napuni 15 pa da moze koju knjigu o tome procitat?

Iskreno ja se nisam osjecala ugodno uposjetu prijatelja (jos prije nego sto sam ja dobila svoju djecu) kada su se 2 klinca doslovno nozem nateravala a roditelji su im samo hladno rekli no,no, ah oni se igraju i oni su nastavili dalje - nisu im cak noz niti uzeli -jer se mali poceo derat da mu ga vrate. Sreca je sto se kaze Bog djecu cuva. I po meni je to veci oblik zanemarivanja djece.

I ne bi se slozila da sam ja jaca od nje - ponekad mi se cini da njezina tvrdoglavost i upornost su puno jace od moje - dok fizicka jacina tu je irelevantna - nikad nisam i necu dignut ruku na nju.

Ono sto ona sad trenutno radi je isprobavanje granica -dokle ide. Ono sto smatram da djetetu treba - te da postavljanjem granica im pokazujemo koliko nam je zapravo stalo do njih i koliko ih volimo.

Ono sto mi pokazuje da su ovo bile pozitivne mjere je to sto to vise ne cini, tj. sve rijede i rijede i sve vise i vise ga ljubi i mazi. Po novom mu cak donosi svoje igracke.

I mislim da je ogromna razlika imati jedno dijete, 2 ili vise, a pogotovo a tako malom razlikom a da prodes bez i jednog podignutog glasa...