Uh, da mi je doprijet

Al baš mi je teško vidit ga tako tužnog...
A uz to, ne vidim ih već dugo, mjesecima, ako ne i godinama da se lijepo igraju. Osim kad ima i druge djece, ako imaju drugo društvo, nema te provokacije. Pred nekim odraslima se njoj nikad ne dogodi, pred drugima koji toleriraju da se malo potuku toga ima.
Sad opet, pitanje je što je to "malo potuku".
Ja ako prisustvujem nekoj svađi, smatram da je moja dužnost, ko odraslog, da djeci kažem da riješe stvar bez svađe, pomognem im da nađu zajednički jezik, pomirujem...a ako dođe do tuče, razdvajam, pa opet mirim. Ne mislim da trebam mirno ostat pit kavu dok se djeca malo tuku jer je normalno da se malo tuku. To jest normalno, al ako mirno sjedim potvrđujem da opravdavam zakon jačeg, zakon sile i sve to...zato se ja umiješam. Al što kad nisam tu? Osim toga, 5-godišnjak ide sve veći, treba se učit izborit za sebe, a ja bih želila da se zna izborit bez šaka

A ovo što kažeš mamitzi, to stoji. Kad ih se provocira, to je ko da ti drugi traže, preispituju njihove granice. I to ne mora biti nužno ...ne mogu nać riječ, zločesto mi je prejaka riječ,,,

Mislim svega toga ima i kod manjeg djeteta, npr. kad mom 2-godišnjaku reču: odvest ću te ja, ići ćeš sa mnom. Ali dijete se opire, očito se buni, svađa...Neki inzistiraju, a on, mali, već je naučio reći, ajde pusti me na miru, nemoj me zafrkavat...jednostavno je naučio navest ih da otkače. A kod ovog starijeg je baš neka druga faza kad i oni sebe dovode, ono nekako naivno da ih se navuče. Sjećam se i ja sebe u tom periodu...mislim da je to doba prvih prijateljstava