Senekica napisa
I mi bi čim manju bebicu (veći šok za nas, ali manji za nju) pa da znam s čime se boriti.
Ovo da je manji šok za bebu što je manja iz mog iskustva a i iskustava drugih posvojitelja koje poznam ne mora biti istina.
Male bebe su mali ljudi čim dođu na svijet, a puno toga primaju i kuže dok su još u trbuhu, ima hrpa istraživanja na tu temu.(AriMali je dobila jako malu bebu pa može isto ovo potvrditi) Puno toga je u igri, okolnosti začeća, rođenja, gdje i kod koga je bilo dijete prije posvojenja, a ogromnu ulogu ima i osobnost djeteta. Neka djeca su prijemčljivija za sve što im se događa, druga su otpornija (ne znam kako točno prevesti pojam iz strane literature, resilent children, možda žilava). Čak se negdje spominju koji su periodi najproblematičniji za seljenje djece, ne sjećam se točno od koliko do koliko mjeseci. Po meni je također i ključna spremnost roditelja-posvojitelja da otpuste svoju zamišljenu sliku idealnog djeteta i prihvate ovo pred sobom. Djeca osjećaju i naše najskrivenije misli i emocije.

Većina posvojitelja želi male bebe, u centrima su mi rekli da je u 90% molbi dobna granica 3 godine, a ima i dosta molbi gdje je ta granica godina dana. Malih beba je malo i mnogi na kraju ne uspiju posvojiti ako ostanu pri svojoj želji za malom bebom. Također, čak i ako se radi o malim bebama, mnogi kad dobiju napokon poziv i čuju činjenice o biološkim roditeljima djeteta i njihovom psihofizičkom i socijalnom statusu prepadnu i kažu ne, mi nebi, mi bi malu zdravu bebu iz "normalne" obitelji.(Kao da djeca iz funkcionslnih, običnih obitelji uopće i idu na posvajanje) Ovo pišem samo da mnogi koji čekaju razmisle o svojim željama i mogućnostima, da se ne iznenade jer vas u matičnom centru često ne upute.
Mi smo postali roditelji dvoje male djece upravo iz ovih razloga, jer smo se unaprijed dogovorili da ćemo na svaki poziv doći na razgovor u centar i iskoristiti priliku za upoznavanje s timom, čak i ako uopće nismo sigurni da li je to ono što želimo, da ćemo svakom dijetetu dati priliku pa bilo ono starije ili s nekim teškoćama,(to malo biće zaslužuje barem toliko, da sjednemo u auto i čujemo sve o njemu) da ćemo tek nakon razgovora i kad čujemo sve činjenice odlučiti da li smo spremni ići dalje. Kad su nas zvali na razgovor za našeg sina upravo činjenica da se pri prvom pozivu nismo niti jedno smeli i nećkali kad su nam rekli neke činjenice je bila jedna od presudnih stvari zašto su izabrali nas. Slično je bilo i kad su nas zvali za kćer.
Ono što me najviše šokira, je to što mnogi potencijalni posvojitelji na telefonski poziv odmah kažu ne bez i da su sebi dali priliku da se upoznaju s timom u centru, ako ne za to dijete, možda će se sviditi timu pa će ih imati u vidu za ubuduće. Upravo to se desilo u oba naša posvojenja, pošto smo bili friški dali su prednost nekim posvojiteljima koji duže čekaju i ti su ih telefonski odbili, pa smo mi bili tek rezerva, joker s klupe.