Eto baš me zanima...
 |
|||
|
|
|||
Koliko su vam pomogli/pomažu roditelji?
Eto baš me zanima...
Jako puno. Od školovanja pa sada do brige za djecu.
A pomagali bi i više da živimo bliže jedni drugima.
Tata je sad u penziji pa kad se neko dijete razboli, dođe ga čuvati da ja ne moram izostajati s posla.
Kad završi škola, najstarija curka će ići kod njih na tri tjedna (dok mi ne budemo išli na godišnji), da ne bude sama doma.
Financijski nam ne pomažu jer nema potrebe za tim. Tu ja pomažem njima (iako to ne traže) i sretna sam da im mogu pomoći.
I uvijek su tu za mene.
Potpisujem laumi od do. Jedino mi svoje ne potpomažemo financijski jer nema zasad, hBd, još potrebe. Ako bude..
daleko su, ali pomognu koliko mogu. Sveki je došla potrošiti svoj godišnji na čuvanje mojeg djeteta. Mama je došla x puta isto kad je stariji bio duže bolestan, da ne moram dugo na bolovanje.
Kad budu predškolci/školarci ići će (isto aBd) ljeta provoditi kod bake na moru. M će i ove godine malo.
Zahvalna sam što ih imam, jednako kao i prijatelje koji su ostali uz mene uz sve naše nedaće, a da pritom ni roditelji ni prijatelji nisu tražili ništa zauzvrat.
Da mi nije bilo roditelja na pomoći,ne bih mogla biti s djetetomu bolnici 0-24.
Hvala im i vječno ću im biti zahvalna!
Ja sam jedna od rijetkih - meni/nama ne pomažu nimalo. Nažalost nikad nisam bila u dobrim odnosima sa roditeljima i sad sam sretna ako nas ne maltretiraju.
Kad sam bila prošli puta trudna gotovo je proklinjala mene i dijete. Sad me ni nisu vidjeli trudnu. Eto sretna sam da ih ne viđam i oduvijek sam nekako čeznutljivo gledala djecu koju roditelji obasipaju ljubavlju i brigom. Ja to nisam doživjela. Ali sada imam svoju djecu pa mogu njih maziti i voljeti - dati im ono što ja nisam dobila i pritom ne mislim na materijalno jer ono samo upropasti djecu (mislim pritom na skupe poklone i ostavštine). Ja ću od svojih vjerovatno naslijediti njihove dugove - ali ni to me ne boli koliko njihova zloća.
Uglavnom puno su nam iz početka odmagali svojom zloćom a sad smo mirni jer smo ih prekrižili!
moji su poceli od nule i cijeli zivot stvarali i puno stvorili
al nisu stigli bit uz mene kad su mi trebali
ne zamjeram, samo pokusavam bit uz svoju djecu kad me trebaju, ne vodit utrku sa novim i boljim stvarima
moja sveki i svekar su klasicna radnicka obitelj, posao, stan, djeca, kuhanje..nikad nisu imali auto
super su odgojili sinove
danas u penzijici, pokrivaju se s tim, pomazu nam kad god treba oko djece, dignu kredit, pa nam nesto kupe...
hvala im, najvise na darovanom dobrom sinu
moja mama je super.
otac , kako je mogao i s kim je živio , probao mi je ostaviti što više .
ali mama je super <3
moja mama je super, živjele smo same i oduvijek smo imale fantastičan odnoss (na kojem su mi sve frendice zavidjele i to mi govore dan -danas). bila mi je i mama i frendica. uvijek je znala i gdje sam i skim sam. sad kad imam obitelj volimo se svi i ona mm i on nju. isto imaju mrak odnos i na "ti" su si. financijski nam pomaže stalno ili kao ide s nama u dućan pa sve plati ili nam ostavi da ni ne vidim, kupi klincima i nikad ne nabraja kaj je sve za nas napravila. isto tak kad njoj nekaj treba mi uletimo, odnosno mm da joj nekaj napravi i tak. kupila je stan bliže da bi mogla brže doći do nas. sve se možemo dogovriti, klince mi isto čuva (prosla dva ljeta je dolazila svaki dan tri mj.). ne petlja nam se u život, osim ako ju pitam. jednom rječju MRAk!
njegovi stariji (godište moje bake), vrijedni, skromni i pošteni. veliki vjernici i jako dobri. kuću u kojoj živimo napravili oni za svoju djecu, odnosno mm i brata, a sestra živi s njima. nadasve štedni ljudi koji od svojih skromnih mirovina uspiju uštediti i uvijek ako se rade neki veliki zahvati reći da će oni dati dio nama i bratu. živimo u istom dvorištu, pa naravo da čuvaju i klince i nikad im niš nije teško, šogi (sestra) isto tak. kaj je najvažnije, nikkad ne govore jednoj šogorici, protiv druge niti jednom bratu protiv drugog, općenito ne olajavaju i ne petljaju se u naše živote. isto jednom rječju MRAK!
tak da smo vam mi uglavnom happy family i često razmišljam kak u svakoj familiji ima nekih srački na tim relacijama, a kod nas ne!
živimo 200 km udaljeni, cujemo se vro, vrlo često, odazimo k njima gotovo svaka tri slobodna dana u komadu, moralna su nam podrska uvijek. besplatno ljetujemo ., B je veci dio ljeta dolje...
mm mama je bila teski invalid bes primanja, o njoj smo se mi brinui u potpunosti...
Moji su oduvijek pomagali i pomažu nam i dan danas nesebično svaki dan. Živimo u istoj kući, pa čuvaju našu djecu (moju i bratovu).
Ja to ne bih nazvala samo čuvanje, jer su to puno šire stvari. Uključeni su u naš život kao i mi u njihov.
Moja mama mi je teškom mukom (samohrana majka), omogučila da stanem na noge, završim fax, a sad mi nesebično pomaže oko djece kad god treba. Hvala velika!
S druge strane nemamo nikakve pomoći samo... Čim dalje tim bolje.
mi smo jedni od onih koji imaju bake i dede zive i zdrave i u mirovini
ako cemo detaljnije, mama mi je najveca pomoc kod djece (bilo da vodi djecu van, ide po njih u vrtic, cuva doma, uskace kad su bolesni...), mislim, sve kombinacije njoj odgovaraju i svoj raspored bi uvijek podredila nama. svekar voli otic po decke u vrtic ako treba i biti s njima vani. svekrva 1 tjedno skuha rucak, a s djecom ima najmanje posla jer ubiti i kad ima unuke kod sebe, sve napravi svekar, strasan je
Puno! Na svaki mogući najvažniji način! Hvala Bogu da me dodjelio ovim roditeljima.
mamu nemam a tata živi dosta daleko ali kad je tu pričuva maloga, moralna je podrša nam u svemu i usprkos udaljenosti nekad i nemam osjećaj da je tako daleko, čujemo se i par puta dnevno(a radi se o dr.kontinentu)pa imam osjećaj da je uključen u sve-eto meni je i to neka vrsta pomoći. a financijski, kupio nam je kuću, auto, uskače i pomaže kad zapne, unuku što god treba.
druga strana, živimo u istom gradu- ne vide nas po mj.i pol, tu ništa više i ne očekujemo.
bude mi tužno oko srca i često me stegne neka knedla u grlu kad vidim kako to lijepo kod dr.obitelji sa obje strane funkcionira...
pomazu nam roditelji, pogotovo njegovi jer zivimo u istoj kuci, a i moji uskoce kad god mogu. moji jos rade a njegovoi su oboje u mirovini pa eto, imaju vise vrimena.
Pomaže nam svekrva, i to me ponekad boli duša kada vidim koliko se rasteže da udovolji svima, svekru, sinovima, a pogotovo unucima (čuva mojega do jeseni i dvoje školaraca od šogora), ali za sada nemamo druge nego da se tako skrpamo. I prihvatila me kao svoje dijete, kad je moja mama bila u bolnici prije smrti, uskakala je kako god je mogla. Moji nisu pri ruci, mama je nedavno umrla, sa starim nisam ni u kakvim odnosima jer se nakon skoro 20 god izbivanja postavio patronizirajuće prema meni i bratu, pa smo nakon dvije godine trpljenja njegovog ponašanja, uspjeli "iskanalizirati bijes"
moji i njegovi roditelji su nam velika pomoć u čuvanju djece. svekrva malo češće čuva, ali moji nam dosta pomognu financijski kad zatreba. svekrva jako voli kuhati djeci, svekar im peče palačinke, uče ih voziti bicikl, idu u šetnje s njima, stariji jako voli spavati kod njih i provoditi vrijeme tamo i baš uživaju. moja mama još uvijek ima školarce u kući tako da je u većoj gužvi, a tata stalno radi pa onda mama čuva 2 puta tjedno dok ja radim. sve u svemu, uvijek se mogu osloniti na svoje i njegove roditelje! to mi je najveće blago.
Meni je sasvim dovoljno to što (za sada) ja ne moram puno pomagati njima.
Kad gledam iz svojih cipela budućnost svoje djece, ne mogu ni zamisliti da bi moja djeca (kao što sam ja u svoje vrijeme) sama upisivala srednju školu i studij, sama tražila i našla posao, sama rješavala stambeno pitanje, sama nalazila rješenja za 1001 situaciju...
Roditelji? Pa, financijska potpora za vrijeme studija (koliko se moglo, sila me natjerala da to završim brzo i glatko) i to je to...
Oko djece pomagali su koliko su mogli (ne živimo u istom gradu, inače bi stvari vjerojatno izgledale drugačije) ali ako mogu nešto jako pozitivno reći u cijeloj priči koja nije uvijek bila ružičasta - nisu mi ništa branili, nisu me ograničavali i pustili su me da budem svoja koliko se može. Danas smo u situaciji da mi češće pomažemo roditeljima (i mojima i muževoj mami) nego oni nama. Sva sreća da nikome ne treba puno pomoći, a tako je i najbolje - dok ide. S druge strane, spremamo se i mm i ja na to da će svi oni pomoć trebati sve više (svekrva je prošla 80 i zahvalna sam na svakom danu koji može provesti sama, brinući o sebi, a nije drugačije ni s mojim roditeljima) a tako odgajamo i djecu - da budu pri ruci.
Bilo je trenutaka kad su mi svi skupa bili teret (više njihovi stavovi nego bilo što drugo) pogotovo kad su djeca bila mala, a mi rastrgani na najmanje dvije strane. To je davno iza nas. S vremenom čovjek nađe neki modus koji je svima prihvatljiv i toga se drži.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 03.06.2010. at 20:33
Evo jedna crtica iz života na temu. Baš danas mi pričala moja baka kako su oni prije imali jako puno krava i svinja i kako ih je jedne godine bilo specijalno puno, onda je došao sin (na žalost več je pokojan) i zamoliu ju da kaže tati da bi sve prodali osim jedne krave i prasice, da bi on kupio traktor. I baka je to predložila dedi i dan danas kaže kako se iznenadila kako je deda odmah pristao.
I eto, sve su prodali, da bi pomogli sinu.
Tu se moram vratiti na onaj nužni minimum što bi željeli dati djeci, ne radi se tu u konačnici o kućama i avionima, nego - pomoči im da krenu u život, kad ih život zakoči.
Taj isti deda (mamin tata) je mamu svaki dan nosio na leđima u košu u školu, jer su bile velike kiše i put je bio dalek i opasan.
Eto tako su djed i bake prije "100 godina" bili tu za svoju djecu gdje je trebalo, i tako su moji roditelji tu za mene i brata. Hvala vam!
Posljednje uređivanje od Anemona : 03.06.2010. at 23:23
oooo, čitam vas i samo mogu reći blagooo vama!
mama mi odavno nije živa, tata dolazi povremeno sa brdom poklona, izljubi decu, odvede nas na poneki ručak i nestane do sledeće prilike.
svekiji su teški kontrol frikovi koji bi pomagali i više da im to dozvolimo, ali bolje je za sve kad su nam što dalje...
baba ponekad skuva neki ručak ili preuzme decu iz škole, da novac da im se nešto kupi...
deda bude zamoljen da vozi od škole do kuće kad pada kiša...
sve što učine pre ili kasnije nam natrljaju na nos.
moralnu i finansijsku podršku za svoje odluke nemamo. oduvek smo sami, često umorni, ali srećni na okupu, a bez njih...
A ja i opet čeznutljivo čitam i zamišljam pojedine scene: Anemona: "Taj isti deda (mamin tata) je mamu svaki dan nosio na leđima u košu u školu, jer su bile velike kiše i put je bio dalek i opasan. Eto tako su djed i bake prije "100 godina" bili tu za svoju djecu gdje je trebalo..."
Lavinija: "Moja sveki i svekar su klasicna radnicka obitelj, posao, stan, djeca, kuhanje..nikad nisu imali auto
super su odgojili sinove, danas u penzijici, pokrivaju se s tim, pomazu nam kad god treba oko djece, dignu kredit, pa nam nesto kupe...
hvala im, najvise na darovanom dobrom sinu"
Suzizana: "moja mama je super, živjele smo same i oduvijek smo imale fantastičan odnoss (na kojem su mi sve frendice zavidjele i to mi govore dan -danas). bila mi je i mama i frendica. uvijek je znala i gdje sam i skim sam. sad kad imam obitelj volimo se svi i ona mm i on nju. isto imaju mrak odnos i na "ti" su si. financijski nam pomaže stalno ili kao ide s nama u dućan pa sve plati ili nam ostavi da ni ne vidim, kupi klincima i nikad ne nabraja kaj je sve za nas napravila. isto tak kad njoj nekaj treba mi uletimo, odnosno mm da joj nekaj napravi i tak. kupila je stan bliže da bi mogla brže doći do nas. sve se možemo dogovriti, klince mi isto čuva (prosla dva ljeta je dolazila svaki dan tri mj.). ne petlja nam se u život, osim ako ju pitam. jednom rječju MRAk!"
Stvarno dirljivo, prekrasno je imati takve roditelje, koji daju djeci sve a pritom najviše mislim na slobodu, podršku i pomoć koju smatraju kao nešto normalno a da ništa ne traže zauzvrat. Nikad to nisam doživjela od svojih - sve suprotno: sputavanje, omalovažavanje, vezanje i pomoć koju su strostruko naplatili i spomenuli 3000 x (a radi se o sitnicama koje bi i susjed napravio). Ja se nadam da ću svojoj djeci biti osmjeh na licu i da ću biti takva kako ste vi opisivale svoje mame/tate.
Ja bi svojima i sada sve oprostila i nikad ni spomenula ne bi ono loše kad bi oni bili spremni okrenuti novi list - no to je teško i nemoguće i zato je bolje ovako - udaljit se od njih. Uostalom odakle meni pravo kao odrasloj ženi/mami da se živciram i prenosim tu nervozu na svoju djecu zbog pogrešaka mojih roditelja? To pravo nemaju ni oni ni ja. Bolje je prekinuti začarani krug i početi sve iz početka iz dobrih temelja.
A vi sve koje imate tako divne roditelje - nek su vam uzor i volite ih.
Roditelji MM su slučaj ala DiLale, a moji su jako daleko pa se sva pomoc svede na razgovor telefonom (ajd i to je nekad nesto)
Dakle, mi smo bez nekakve posebne roditeljske pomoci, ali zato imamo najbolje prijatelje na svijetu
Moji su nam bliže i uskoče kad god ih pitamo - čuvaju djecu po potrebi, skuhaju ponekad i uglavnom, tu su i slažemo se. Djeca uživaju s njima.
Njegovi su isto ok, samo su malkice dalje, pa se viđamo s njima uglavnom jednom tjedno kad mi odemo tamo. Ali i oni uskoče kad god mogu i jedva čekaju da nam mogu nešto pomoći, napraviti ili pogotovo kad dijete (za sada samo starije) ostane nekoliko dana kod njih - nema veće sreće za njih.
Mogu reći - hvala Bogu na takvim bakama i djedama!
Da, moji su takvi kakvi su, a mm nema roditelje, preminuli su a mm uvijek divno govori o njijma, žao mi je da ih nisam imala prilike upoznati. No po mm vidim otprilike kakvi su bili - često mi je mm neki predložak dobrog roditelja- može se reći da učim od njega. Uvijek je tu za djecu i ništa mu nije teško, sve što radi - radi za njih- ali onako potiho, potiče ih na samostalnost i uči ih neki na neki način da budu slobodni - da se ne vežu ni za kakve norme i pravila. Najljepše je što vidim da ga jako čine sretnim i nikad ih ne gleda kao teret. To je u biti sve normalno i spada u reklo bi se najobičnije normalno roditeljstvo no s obzirom da ja takav obrazac vidjela nisam - sada se tome divim iz prve ruke. I želim i ja takva biti. Valjda jesam....
S2000 - budi zahvalna i na tome što su ti takvi roditelji (mada daleko pa se samo tel čujete), mene je moja mama iz početka tel maltretirala i dijete također nazivala i govorila protiv mene i punila joj glavu - sve dok nismo broj promijenili. Zamisli razlike! Puno znači i lijepa riječ, podrška! S tim može čovjek poletjeti. Puno to znači.
Moji su mi pomogli.... ma ne mogu ni da kazem koliko. I pomazu jos uvek.
Njegovi tako tako, neke stvari jesu uradili za nas, ali negde su nam bas okrenuli ledja kad nam je trebala podrska.
Nadam se da cu moci mojima vratiti bar deo onoga sto cine za nas (u svakom smislu, ne samo materijalnom).
DiLala
imaš svoju obitelj. znaš da ti njima ne budeš takva, kakvi su tvoji bili prema tebi i to nek te drži...
To što su nam pomogli do venčanja (odrastanje, školovanje) to je, iza toga niko ništa. Mm-ovi su napravili spratnu kuću za devera i mm-a i dobili smo gole zidove, sve ostalo je bilo na nama (opremanje stana, posao, auto, letovanja, lekari, ISCI...). Decu mi niko ne čuva ako ne računam onih sat-dva dva puta mesečno kad mm i ja idemo u nabavku pa oni ostanu kod svekija da bulje u crtiće i natrpavaju se keksima i karamelama. Finansijski nas ne pomaže niko. Račune ne polažem nikom. Gde smo pošli ne zna niko. Kad ćemo se vratiti ne zna niko. Koliko nam je super tako znamo samo mi
Suzizana - ta me misao i drži, moji su mi uzor kakva da ne budem, a moj dragi kakva da budem. Treba u životu okrenut novi list kad ne ide. I sve 5.
Što bi ja bez mojih roditelja??!!
Moji roditelji žive u istom mjestu kao i mi, udaljeni svega 10-ak minuta. Čuvaju malu svaki dan, čak i tata koji nije baš čuvao nas kad smo bili mali.
Daju nam svu moguću podršku, iako nije uvijek sve bajno i sjajno, i mi se porječkamo i posvađamo....
Dali su nam stan u kojem trenutno živimo, dok nam se ne izgradi kuća, koja bez njih nebi postojala.
Nemogu ni reći koliko sam im zahvalna!!! Nekad mislim da san nezahvalna ako baren jednom na dan ne kažem Hvala za sve što rade za nas
Hm moja majka živi svega 3 min vožnje autom od mene ali nije baš i neka pomoč,ponekad kada kuha veče količine hrane zovne i nas (grah,sarma...),kada dođe k meni jednom tjedno prosječno zadrži se kojih 20ak min i prolista novine ,prevrti programe i onda žuti dalje,nikada mi nije speglala nop kada sam bila trudna ili došla usisati,uvijek se zgaražavala nad menom kada bi joj rekla da sam strgana u trudnoći pored jednoh veselog dvogodišnjaka,uvijek moji roditelji komentiraju da kupujemo gluposti,previše trošimo,jer što će djeteu proljetna jakna,kada ima gornji dio trenirke npr.,kada je moj muž u blizini stalno me opominju da ga moram slušati(kao da se boje da im se ne vretim doma)... A pomognu evo npr kada idemo na more ljtujemo u istoj kući pa uzmu starijeg na plažu ranije ujutro dok nije sunce da ja popijem kavu pola saa na miru,kuhamo jedan dan jedni jedan dan drugi.... i tako. Ne čuvaju klince,vrlo rijetko.
Financijski nam ne pomažu,jedino moj tatek ima poljoprivredni obrt pa dobijemo svježeg voća i povrča s vremena na vrijeme..
S obzirom da sam se ja vrlo rana osamostalila i udala( s 19 sam živjela s dragim),nisam išla na faks i nisu imali neke brige oko toga i mislila sam da će se drugaćije postaviti kada rodim i biti uz mene ali imala sam osječaj da stalno nešto prigovaraju..
A svekar i svekrva jako dragi,svekar je malo težak čovjek,ali imao je teško djetinstvo pa ga razumijem,ali nije loš,obožava moju djecu i uvijek je tu za pomoći,a svekrva je divna žena bez koje ja nebi mogla ništa obaviti,uvijek pričuva klince bez pogovora,jedino je veliki paničar i to me ponekad izbaci iz takata(npr dijete ima temperaturu)ona već ima najcrnije scenarije i koma...
ja moram priznat da moji roditelji daju i više nego što trebaju i mogu. živimo u istoj kući samo nas etaže djele-mi smo u potkrovlju. mama je već 10ak god u mirovini pa kuha ručak za sve nas(uskoro će nas biti osmero) i brine se za moju djecu kad got zatreba. klinci su jako vezani za nju a meni to puno znači i drago mi je da su uspjeli razviti tu neraskidivu vezu. otac čitavi radni vijek radi u državnoj službi i prima -ajmo reć "visoku" plaću pa financira sve što se financirati može. u 8 godina braka nisam platila ni jedan jedini račun a o hrani da i ne govorim. eh sad,nije da smo ful razmaženi i imamo svega u izobilju. to što oni sve financiraju proizlazi isključivo iz činjenice da mm i ja odkad radimo primamo neke mizerne plaće od kojih jednostavno ne bi mogli spajat kraj s krajem a kamoli živjeti pristojno,pa tu onda uskaću moji jer je njima nezamislivo da oni imaju brdo love dok bi se mi grcali u dugovima. i radi toga smo im mm i ja itekako zahvalni.
Financijski nitko ništa. Jedino kad smo se vjenčali, njegovi su nam napravili stan na katu svoje kuće ali samo zato što je drugi sin dobio tri put veću stančinu, kompletno namještenu pa se mm pobunio. Dobili smo gole zidove, prozore i vrata, ostalo sve sami. Kasnije smo dobili veliki teren koji je zapravo ubrzano nasljedstvo njegovog oca, htjeli bi graditi kuću a, kako bi to ionako postalo muževo, dao mu je odmah. Financiramo se sami. Ali imam pomoć za čuvanje djece kad god mi treba. Moja mama oduvijek a svekrva od nedavno, otkad sam počela raditi. I skuha mi ručak. S tim da joj ja dan prije uvijek moram dati novce za to. I to je sve od pomoći. Moji nemaju love ni za sebe pa nemaju od čega dati iako znaju kupit djeci komad robe ili nešto takvo. Svekrva ima, to niko živ ne zna koliko, ni ona sama valjda, ali sve drži za sebe. Ni mužu svom neda, kamoli nama
Trina - ta tvoja svekrva me podsjeća na moju susjedu davno preminulu. Živjeli su svi u siromaštvu a ona primala veliku mirovinu. Nitko to nije smio ni mogao dirati, kad je umrla našli su ispod madraca hrpetinu novaca. No prestali su vrijediti jer sa njenom smrću se i YU raspala.
Ma mislim to nije lijepo - al ak vas ne maltretiraju i ako nemate česte ružne snove u kojima se naravno oni pojavljuju - budite zahvalni.
Meni su se ti ružni snovi prorijedili pa sam eto i na tome zahvalna, prije su česti bili....
I još čeznutljivo čitam vas koji stavite srčeka u post kad pišete o svojima....
No ne jadam se - evo i sad sam pred porod i sanjam da i to dijete jednom vidi srčeke u glavici kad se mene sjeti. I da ima osmijeh. I lijepe snove na mene.
nemoj se ljutiti, al meni ovo zvuči fakat nezahvalno.clumsy mom prvotno napisa
To što su nam pomogli do venčanja (odrastanje, školovanje) to je, iza toga niko ništa. Mm-ovi su napravili spratnu kuću za devera i mm-a i dobili smo gole zidove, sve ostalo je bilo na nama (opremanje stana, posao, auto, letovanja, lekari, ISCI...). Decu mi niko ne čuva ako ne računam onih sat-dva dva puta mesečno kad mm i ja idemo u nabavku pa oni ostanu kod svekija da bulje u crtiće i natrpavaju se keksima i karamelama. Finansijski nas ne pomaže niko. Račune ne polažem nikom. Gde smo pošli ne zna niko. Kad ćemo se vratiti ne zna niko. Koliko nam je super tako znamo samo mi
Ja gole zidove plaćam 4/5 svoje nebašmale plaće. GOLE ZIDOVE. Sve ostalo isto sama plaćam (ja i mm).
I ti zidovi i to vrijeme da odeš u nabavku, to je puno i neusporedivo više od ništa.
joj, ja bas nes ko krumpiric ocu rec, al sam tak strgana i umorna da nemam snage. ti goli zidovi, pa i da nemaju prozore ni vrata, a joooj di bi nam bio kraj. mi isto sve sami, kakvo cuvanje djece ( istina da mozda i bi, al nema sanse da bi ih dala ), joooooooooj. stanovi????????? neke moje kolegice samo ratu stana placaju po 5 000 kn, i kad vidim da je nekom to malo, ne vjerujem. a ja si sad vec zbrajam razmisljam na koju foru cu dat djeci gole zidove ( i mislim kak ce bit sretni zbog toga ), a onda vidim da je to nekom financijski nis. nemojte se ljutit vi koj cete se pronac u tome, nije da mislim nes lose stvarno. al u danasnje vrijeme dobit gole zidove, stvarno ne znam, ja bi imala filing daa sam dobila jack pot. a eto...
evo za one koji ne znaju, jedni meni bliski ljudi placaju ratu za stan oko 4 ooo kn, 40 kvadrta, 30 godina.
ja mislim da postoje samo dvije "kategorije" u ovom "nabrajanju"...
u jednoj su oni koji sa svojima (vlastitom obitelji i obitelji bracnog druga/drugarice) nemaju nikakvih kontakata whatsoever...
u drugoj su svi ostali koji nabroje jednu ili pet ili x situacija kad su im ovi "pomogli", pa zavrsili oni nabrajanje s rijecima "i zahvalni smo im" ili s rijecima "i to je sve"
mi spadamo u ovu drugu kategoriju. ono sto nasi naprave za nas u usporedbi s onima od vas koji ne "dobiju" nis je izuzetno puno. a u usporedbi s nekima od vas koji ste nabrajali sto za vas vasi rade - gotovo nis...
sve je u ocima (i srcu) promatraca
mama mi je umrla davno prije nego su se klinci rodili, tata nedavno
bivsa svekrva zivi na 15 min autom od nas, al se vidimo 3 put na godinu i to kad je klinci nazovu - sama se ne sjeti doc iako zna da je dobrosla
dakle - ne pomaze mi financijski, nit na bilo koji drugi nacin ni jedna baka i ni jedan deda (tu ne racunam buraza i frendove)
citati kako ne bi mogle zivjet bez da vam neko pomaze (na bilo koji nacin) mi je, iz moje pozicije, stvarno smijesno
bi, mogle bi i te kak bi mogle
samo ne morate i uredile ste si zivot tako da ste ovisne o tudjoj pomoci (cuvanje, kuhanje... prevozenje...)
kad se na nikog ne bi mogle osloniti, uredile biste si zivot drugacije
Ovo je jako točno. Da mi mama ne čuva dijete sigurno bismo organizirali drugačije i preživjeli. Uopće mi je smiješno o tome pričati.
I moram se samo nadovezati na Trinu, jer smo se (čini mi se) "kačile" na temi što bi željeli pružiti djeci, pa kad sam ja napisala istu stvar - dakle, da smo od mojih roditelja dobili stan u obiteljskoj kući, jer ja to smatram stanom, a doživjela sam čuđenje kako smo sve dobili na poklon, a sad vidim da je Trina dobila istu stvar. S tim da smo mi morali mijenjati i prozore na "golim zidovima".
Čini mi se da uređivanje života bez tuđe pomoći je totalno nepotrebno, a i pomalo za analizu. Međusobno pomaganje je vid socijalne komunikacije. Bitno je samo sve pravilno dozirati što nikako ne možeš ako ne treniraš. Makar se ovdije govori o pomoći u obitelji, postoje i drugi ljudi u okolici koji mogu sudjelovati u pomoći nama, a zasigurno mi i njima. Na tome treba samo raditi. I moju pomoć netko rado uzme ako sam ja prihvatila tuđu. Sklonost da se sve odvija isključivo i u obitelji definitivno se mjenja kad upoznaš tolerantne i kvalitetne ljude i radiš na prijateljstvu...
Međusobnim pomaganjem i učenjem kako se to radi dobar smo primjer djeci i oni to moraju naučiti trenirati...zato je čini mi se za razmisliti kako je to najbolje organizirati nego sve organizirati samo po onome "uzdaj se use i u svoje kljuse"...mi smo ipak socijalna bića...a ne pustinjaci pa i u području međusobnog pomaganja...
Slažem se s samaritankom. Mislim da smo svi zajedno načinom života več dosta otuđeni, zašto bi se otuđili i od obitelji.
Ja sam puno puta rekla način na koji mi živimo (3 stana u obiteljskoj kući) ima puno nedostataka, ali samim time i puno prednosti.
Daje tu mogućnost da baka jednostavno čuva našu djecu, a jednog dana ćemo isto tako (brat i ja) brinuti za svoje roditelje.
samaritanka, jel se ti to na moj post referiras?
ako da pitam se jesi li uopce procitala SVE kaj sam ja napisala
Ja nisam shvatila da se ona referira na tvoj post. Pojašnjavam zato, jer sam "je potpisala".
Jako lijepo rečeno.
I zato sam jako tužna jel će moja djeca odrasti siromašna (ne materijalno ), ali uskraćena za odnos sa djedama i bakom.
Nažalost , svi su preminuli , osim moje mame koja pomaže kad ju zamolim , ali jednostavno nema energije i volje za aktivnije bavljenje sa svojom unucima.
Posljednje uređivanje od sirius : 07.06.2010. at 10:02
ne pomažu nam ništa, ali ja sam sretna jer na takav način rijetko i odmažu. ipak tu i tamo dođu žicat nešto novca jer su u dugovima do grla. moja majka pak misli da ja trebam biti zahvalna jer me vodila u vrtić kad sam bila dijete, a nija imala auto pa se jako namučila, a ja danas ne pokazujem dovoljno zahvalnosti za taj njen postupak kao niti za to što me rađala usred ljeta pa joj je na mom porodu bilo baš jako vruće. mislim da vam je potpuno jasno zašto ne želim da takva osoba odgaja moje dijete
Financijski zanemarivo, jedino dok sam se školovala. Od kada smo se zaposlili mi pomažemo njima. ( i mojima i od MM-a)
U čuvanju i drugim stvarima pomognu dosta.
Anempna und Sirius hvala na razumjevanju...
Muki imam jedan tekst koji mi uvijek ponovno daje na razmišljanje pa ga evo citiram kao odgovor tebi na tvoje pitanje:
Mislim da sam ovdije dužna i svoju priču."Mnogi ljudi, na primjer, ne mogu ništa primiti, a da ne bi dali nešto za uzvrat. Oni ne mogu dopustiti da im se poklanja, da za to ne plate. Oni ne zahvaljuju i ne žele zahvalnost."Tko se posve kloni zahvale, ponižava darovatelja (Franz Grillparzer)". Takvi ljudi ne mogu dopustiti da im netko služi, pa niti Isus. Jesu li suviše ponosni ili toliko frustrirani životom da prekidaju svaku komunikaciju, prije nego što je ona pravo i započela? Takav završetak, koji može dovesti do potpune izolacije, znači umiranje sred života koji već i nije više život.
Nespremnost da se išta primi od drugoga, daleko je raširen simptom našeg vremena. "Mi smo društvo zahvaćeno bolešću" (Walter Lechler). Iza toga se krije prisilna neuroza nezdrave neobaveznosti. To je strah od svjesna dijaloškog i otvorenog života koji uključuje spremnost da se pomogne, sposobnost odricanja i odgovornost.
Moderan čovjek živi u zabludi autonomije; plaši se obaveza kao smrti. Ne može računati s milošću, jer je "milost
naličje vlastitih nastojanja". On ne može dopustiti da mu se poklanja."
Živim u Njemačkoj. Moji roditelji žive u Hrvatskoj. Kad sam rodila mama mi je puno pomogla. Od nje sam puno naučila. Pomogla mi je i sestra koje su obe došle mama kod prvog djeteta, a sestra kod drugog u Njemačku. Moja njemačka sveki je od te pomoći naših Hrvatica puno naučila, a i ja...., .....tako da je od startnih nesporazuma moja sveki postala super baka, a da i nadodam da je ponovno uspostavila kontakt sa svojom "izgubljenom" kčerkom koju godinama nije čula. Zanimljivo je da moj svekiji odbijaju bilo kakvu pomoć njima pa i kad su bolesni. Kažu.... nisu na to navikli....????
složiću se sa delom posta u kojem se govori o prihvatanju i davanju pomoći van porodice, među prijateljima. njih smo sami birali, imamo kvalitetnu komunikaciju i rado se ispomažemo...
sasvim druga je stvar sa članovima primarnih porodica. naravno, ograđujem se na naš slučaj. kod pojedinih nikakav "trening" ne pomaže. teške su naravi, nerado daju ili daju samo ono što sami smatraju za shodno. pomoć ne žele da prihvate. oštro i uvredljivo kritikuju naš stil života i odluke. i kako onda nego "u se i u svoje kljuse?" uz, naravno, veliko žaljenje što deca zbog toga nemaju odgovarajuće interakcije i dobar primer u porodici...
Vishnja najbolje od svega je da se ljudi mjenjaju i u obiteljima, bitno je održavati mir pa kad se mora i distancom...naravno i ako je možeš izvesti...I još nešto moja obitelj su i moji prijatelji... bar za mene...mislim ja ih smatram mojom obitelji...k
Kad već spominjete gole zidovi, ti goli zidovi koje smo mi uredili u lijep stan nisu naši nego svekrovi i svekrvini i nikad neće biti na naše ime. Tako da je to ustvari privremeno korištenje i opet u njihovu korist jer je uloženo puno novaca u to. Ali dali su nam taj teren koji jako puno vrijedi. Velik je i na odličnoj poziciji. Ali opet ima ali. Muž bi to ionako dobio nasljeđem (to mu je u obitelji od šukundjeda pa ide s koljena na koljeno) a svekar ima takvih terena još deset puta toliko. Tako da mogu reći da nam se ne pomaže. Cijenim pomoć u čuvanju djece, iskreno cijenim jer nije lako čuvati troje živahne djece.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom