Koliko su vam pomogli/pomažu roditelji?

[Peterlin]

Joooj, ne bi mi bilo drago da sad ova tema skrene u smjeru "tko je bolje prošao i tko je što dobio" jer se životi ne mogu uspoređivati na taj način. A tema je bila koliko roditelji POMAŽU, a ne koliko su nam uspjeli namaknuti.

Niti smo svi krenuli s istih startnih pozicija, niti smo svi iz iste sredine, niti smo svi SADA na istom mjestu. Zajedničko nam je uglavnom jedno - roditeljstvo. Ono što je nekome velika stvar, netko drugi uzima zdravo za gotovo jer to ima i živi s tim.

Štajaznam, moj brat je naslijedio stan od tete, ja nisam. Ali mm je prošao slično kao moj brat i s te strane nekakva kozmička ravnoteža je uspostavljena. Ako nam ne stigne (pomoć ili nešto slično) s jedne strane, doći će s druge. Netko nema pri ruci roditelje, ali ima susjede, prijatelje, kumove.... Netko ima roditelje, ali nema nešto drugo, recimo siguran posao, pristojnu plaću, ne znam ni ja... Problem je u tome što mi mislimo da nam uvijek nešto fali, umjesto da se koncentriramo na ono što imamo i što dajemo drugima.

Da je nekom palo na pamet otvoriti topic "Da li smo rodile djecu da bi u starosti imao tko brinuti o nama" ovdje bi ga s pravom kamenovali. Ista je stvar i s pomoći. Ako dođe, dobro je došla, ako je nema - može se i bez toga, baš kako je rekla Mukica.

[maria71]

Meni nije problem to što sam ja startala skoro s apsolutne nule , a netko bogme s ugodnih 30.

tako mi je grah pao, ali kad mi osoba koja je dobila stan, vikendicu i auto te vezu za posao počne soliti pamet o tome kako se treba snalaziti u životu , e onda malo pozvizidim XD ...

[Muca]

Meni nije problem to što sam ja startala skoro s apsolutne nule .

tako mi je grah pao, ali kad mi osoba koja je dobila stan, vikendicu i auto te vezu za posao počne soliti pamet o tome kako se treba snalaziti u životu , e onda malo pozvizidim XD ...

imam i ja takvu priču u familji

[Peterlin]

Ja sam zaključila da se oko toga ne treba brinuti. Ne laje pas sela radi nego sebe radi.... (Zapravo, Zagorci imaju jednu ljepšu o riti i šekretu)

Takve osobe koje drugima sole pamet život kad-tad pouči da ono što imaš treba cijeniti, bez obzira na način na koji si došao do toga ili je to došlo do tebe... Jest da je običnim smrtnicima često to teško gledati i slušati (meni je naročito teško gledati i slušati dnevnik, da ne idemo dalje) ali moji živci vrijede više i ne trošim ih više na takve stvari. Često nakon dugo vremena čujem priče koje me uvjere da su stvari ipak došle na svoje mjesto.

No, što se tiče pomoći, svi koji je imaju nek uživaju... Mi nismo imali puno pomoći oko čuvanja djece (osim preko ljeta, po tjedan-dva) jer su nam roditelji u takvoj dobi da to više ne mogu. Materijalno su dali na ovaj ili onaj način (više uložili u naše obrazovanje, pa smo se snašli). ALI teško je tu povući paralele - nije isto da li je čovjek imao 25 godina i tražio posao u osamdesetima (kao ja) ili prije 3 godine... Ja sam već sad sigurna da ću svojoj djeci pomagati i biti pri ruci na drugačiji način nego se meni nudilo (a nije ni moglo biti puno drugačije). Moji su roditelji isto od svojih imali neku pomoć i potporu u skladu s onim vremenima i mogućnostima. A neke stvari su neizvedive... S druge strane, često sam viđala kako se roditelji slome, sagrade kućerinu ili više njih za svu djecu, a djeca se odsele i priča ima drugačiji kraj...

Mama mog prijatelja govorila je da djeci ne treba zidati kuće, nego (ako baš želite) spremati u čarapu da im date u trenutku kad se osamostaljuju. Njihovo je da odluče hoće li ostati ili otići nekamo. Ne bih voljela da moja djeca ostanu živjeti pod mojim krovom samo zato jer ne mogu do vlastitog... Ako ostanu svojom voljom - njihova stvar. Voljela bih im pomoći da neke stvari mogu odlučiti bez pritisaka, ako bude moguće. A ne znamo što nas čeka, još manje što čeka našu djecu.

[Zubic vila]

Meni nije problem to što sam ja startala skoro s apsolutne nule , a netko bogme s ugodnih 30.

tako mi je grah pao, ali kad mi osoba koja je dobila stan, vikendicu i auto te vezu za posao počne soliti pamet o tome kako se treba snalaziti u životu , e onda malo pozvizidim XD ...

Potpisujem mariu, ali i Peterlin koja je govorila o nekom drugom aspektu ove dobre, ali dosta neodređene teme.

Biti dobar ili loš roditelj pa jednog dana i djed/baka može se biti na milijun načina, ovisno o životnim (ne)prilikama. Isto kao što se može biti i zahvalno ili manje zahvalno dijete.
Ljubav i podrška koju naši roditelji pružaju nama i svojima unucima ili je tu ili nije, tu nema po meni treće opcije.

S praktične pak strane pomoć može biti u svakakvoj mjeri. Netko je u prilici da svaki dana čuva unuka, netko živi na drugom kontinentu, netko je umro, a netko bi mogao pomoći al neće. Drago mi je vidjeti u prethodnim postovima da ljudi cijene pomoć baka i djedova. Moji još rade, a muževi su daleko tako da se po tom pitanju nismo usrećili kao netko kome baka dođe kao zamjena za vrtić, al zahvalni smo jer kad mogu, sve će napraviti i divni su ljudi.

S financijske strane mogu reći da smo jedini od SVIH parova koje poznajem (dakle okvirno naše generacije koji su se zadnjih 5 godina ženili, useljavali zajedno, zasnivali obitelj ili to tek planiraju) da smo riješili stambeno pitanje bez ičije pomoći. Nisu naši roditelji ni sirotinja ni škrci, ali bome nema nitko stan ili kat viška, ili ekstra love u banci. Tako da meni zvuči nezahvalno kad netko kaže da im starci nisu pomogli ali su im dali gole zidove/kupili kuhinju/zemlju/dali npr. 5000 eura kad su se ženili/platili svadbu i sl. Nemojte se sad svi koji ste nešto dobili nać prozvani, samo cijenite to što ste dobili jer je više nego da niste dobili ništa.

[Anemona]

Nisu naši roditelji ni sirotinja ni škrci, ali bome nema nitko stan ili kat viška, ili ekstra love u banci. Tako da meni zvuči nezahvalno kad netko kaže da im starci nisu pomogli ali su im dali gole zidove/kupili kuhinju/zemlju/dali npr. 5000 eura kad su se ženili/platili svadbu i sl. Nemojte se sad svi koji ste nešto dobili nać prozvani, samo cijenite to što ste dobili jer je više nego da niste dobili ništa.

I meni isto zvuči nezahvalno i nevjerojatno mi je kako nam je svima percepcija različita.
Baš sam se "okomila" na Trinu, ali samo zato što istu stvar opisujemo skoro pa dijametralno suprotno.
Ja smatram da sam "Boga za bradu ulovila" kad sam dobila "gole zidove" (koji isto tako još nisu u mojem vlasništvu, jer mi to nije bitno. To znam da je naše. ), a Trina to smatra golim zidovima. Pa nisu to zidovi na tuđem polju, pa da ispada kao da nisu ništa.

[S2000]

ja dajem desni, a mm lijevi bubreg za gole zidove
dovoljno rečeno od mene na ovoj temi.

[twins mama]

Eh da je život bio malo bolje posložen još uvijek bi uživala u svesrdnoj pomoći majke, a nadasve u njenoj blizini. Bila je apsolutna podrška u svakom segmentu svima nama (meni, bratu, drugom bratu, mom mužu) poticala nas, financirala, savjetovala i naravno podržavala na našim putima.
I kad je došlo vrijeme da konačno uživa u svojim unucima kojima se toliko radovala je umrla. Oca godinama nisam vidjela ni čula, sad su nas djeca povezala na nekoj podnošljivoj površnoj razini, njegovu pomoć nikad nismo imali, a sad sam zahvalna i na par tih trenutaka kad odluči biti deda. S muževe strane još gora situacija, ima žive roditelje al jedva kradomice uspjeva ostvariti povremen kontakt s majkom. Kroz život se probijamo sami, ponekad nam krene pa nas baci pa se uspravimo i nastavimo, hranu crpimo iz naše djece, ljudi koji nas vežu i motiviraju, iz nas samih.
Ne predbacujemo nikom ništa, mi znamo koliko je obitelj bitna i zato se trudimo da našoj maloj zajednici omogućimo ljubavi da se ne mogu obraniti.

[bijelko]

Kud ovo ode..... a kud svi tud i ja!
Nama roditelji pomažu jako puno s obzirom na to da jedni žive od mizerne mirovine, drugi ni od toga, i da su 400 km udaljeni. naime, svaki dan (ako treba i nekoliko puta) čujemo se telefonski. otprilike to izgleda ovako: mama, popodne moram doktoru a nemam kud s M, moram ga voditi među one bolesne ljude bla bla... na to moja mama priča o tome kako bi rado da je bliže i da ga ona pričuva, pa tata sanja kako će on ići k njima kad bude veći i tako...... svekiji nazovu da bi M čestitali imendan za koji smo mi zaboravili. Nije baš uvijek idilično ali podržavaju nas u životu.
Nadam se da me razumijete, nekome je nešto više ili manje bitno. Kad se moglo imali smo mi i financijsku podršku (s jedne strane no i to je dovoljno), sad smo sretni da ne moramo mi njih financirati.
Anemona je lijepo rekla. Mi konkretno živimo u 28 kvadrata koji će za 30 godina biti naši, valjda će se i proširiti u skoroj budućnosti. Da nam netko da gole zidove, da mi pričuva dijete samo da se otuširam ili pojedem nešto na miru, ja bih bila zahvalna do groba.
Stvar je u tome što sam zadovoljna i s moralnom podrškom koju nam daju, vjeruju da ćemo mi tih 28m2 pretvoriti u ono o čemu maštamo, da ćemo dobro odgojiti dijete iako ih nema blizu i to mi je dovoljno.

[sirius]

Mene naprosto oduševljava naš balkanski mentalitet po kojem se podrazumjeva da bi roditelji trebali financirati svoju zdravu, školovanu i punoljetnu djecu.
I da se sve svodi na to...
Jasno da je život sa dobrim materijalnim startom puno jednostavniji , ali da se to baš podrazumjeva (i u glavama roditelja) mi je previše.
Zanimljivo je što sve mi smatramo normalnim i uobičajenim za start izvan roditeljskog doma : plaćanje svadbi, kupovanje stanova, automobila, građenje katova kuća...
Namam ja ništa protiv toga ako su roditelji imućni pa im to ne predstavlja problem , ali svakako imam ako su roditelji prosjećni pa se za takve izlete zadužuju, dižu kredite ili zakidaju sebe za normalan život. Ne da je to samo nepraktično , nego i vrlo loš primjer.

[n.grace]

Mene naprosto oduševljava naš balkanski mentalitet po kojem se podrazumjeva da bi roditelji trebali financirati svoju zdravu, školovanu i punoljetnu djecu.
I da se sve svodi na to...
Jasno da je život sa dobrim materijalnim startom puno jednostavniji , ali da se to baš podrazumjeva (i u glavama roditelja) mi je previše.
Zanimljivo je što sve mi smatramo normalnim i uobičajenim za start izvan roditeljskog doma : plaćanje svadbi, kupovanje stanova, automobila, građenje katova kuća...
Namam ja ništa protiv toga ako su roditelji imućni pa im to ne predstavlja problem , ali svakako imam ako su roditelji prosjećni pa se za takve izlete zadužuju, dižu kredite ili zakidaju sebe za normalan život. Ne da je to samo nepraktično , nego i vrlo loš primjer.

X

[rosa]

Mene naprosto oduševljava naš balkanski mentalitet po kojem se podrazumjeva da bi roditelji trebali financirati svoju zdravu, školovanu i punoljetnu djecu.
I da se sve svodi na to...
Jasno da je život sa dobrim materijalnim startom puno jednostavniji , ali da se to baš podrazumjeva (i u glavama roditelja) mi je previše.
Zanimljivo je što sve mi smatramo normalnim i uobičajenim za start izvan roditeljskog doma : plaćanje svadbi, kupovanje stanova, automobila, građenje katova kuća...
Namam ja ništa protiv toga ako su roditelji imućni pa im to ne predstavlja problem , ali svakako imam ako su roditelji prosjećni pa se za takve izlete zadužuju, dižu kredite ili zakidaju sebe za normalan život. Ne da je to samo nepraktično , nego i vrlo loš primjer.

Znam par primjera gdje su roditelji pomogli dijelom financija kupiti djeci stan,ali znam barem 15 primjera gdje su roditelji sebe doslovce doveli na prosjački štap da bi unutar kuće uredili kat za sina/kćer.
Nije dolazilo u obzir da im bar dio tih novaca daruju za kupnju vlastitog stana. Isključivo dakle pod uvjetom da ostanu živjeti u njihovoj kući.
Na neki način ih vežu za sebe iz straha da ne ostanu sami ili iz 101 drugog razloga. E i taj dio balkanskog mentaliteta ja isto tako nikako ne mogu razumjeti. (Kao i onaj da se uopće "podrazumjeva" da roditelji financijski pomažu svoje 30-godišnje ptiće...)

[MarijaP]

Mene naprosto oduševljava naš balkanski mentalitet po kojem se podrazumjeva da bi roditelji trebali financirati svoju zdravu, školovanu i punoljetnu djecu.
I da se sve svodi na to...
Jasno da je život sa dobrim materijalnim startom puno jednostavniji , ali da se to baš podrazumjeva (i u glavama roditelja) mi je previše.
Zanimljivo je što sve mi smatramo normalnim i uobičajenim za start izvan roditeljskog doma : plaćanje svadbi, kupovanje stanova, automobila, građenje katova kuća...
Namam ja ništa protiv toga ako su roditelji imućni pa im to ne predstavlja problem , ali svakako imam ako su roditelji prosjećni pa se za takve izlete zadužuju, dižu kredite ili zakidaju sebe za normalan život. Ne da je to samo nepraktično , nego i vrlo loš primjer.

X
"Samo goli zidovi" O_O

[mihim]

kad sam stavljala temu nisam bila sigurna da je bas za filozofiju, al evo pogodila sam . sirius je ajmo ok napisala. al recimo ono pomagati djeci kad imaju 30 pa zakaj ne, ak se moze. daleko sam ja jos od toga, nemam ni ja jos 30, al sigurna sam da cu rađe pomagat svojim pticima kad budu imali 30 nego se sepurit u mercedesu koji mi nis ne znaci, a djeca su mi sve na svijetu, i nebi htjela da bas sve moraju sami financijski i dr. i daj Boze da cu im moc cim vise pruzit na sve nacine i bit cu najsretnija.... a zapravo svasta se da tu filozofirat.. da mi se npr. sprdaju kak su dobili samo gole zidove mozda bi zbilja pop..... jucer bila s frendicom, oni imaju ratu kredita dosta veliku za stan i frka ih da muz ne dobije otkaz posto je koma u firmi, i onda mi prica za svoju sogoricu kak je dobila cijeli ogromni kat namjesten, svekrva joj kuha i cuva dijete a ova nezadovoljna i ljuta kaj joj nedaju da si napravi terasu jer bi to bilo opasno za kucu, a evo svakakvi smo.

[cvijeta73]

Mene naprosto oduševljava naš balkanski mentalitet po kojem se podrazumjeva da bi roditelji trebali financirati svoju zdravu, školovanu i punoljetnu djecu.
I da se sve svodi na to...
Jasno da je život sa dobrim materijalnim startom puno jednostavniji , ali da se to baš podrazumjeva (i u glavama roditelja) mi je previše.
Zanimljivo je što sve mi smatramo normalnim i uobičajenim za start izvan roditeljskog doma : plaćanje svadbi, kupovanje stanova, automobila, građenje katova kuća...
Namam ja ništa protiv toga ako su roditelji imućni pa im to ne predstavlja problem , ali svakako imam ako su roditelji prosjećni pa se za takve izlete zadužuju, dižu kredite ili zakidaju sebe za normalan život. Ne da je to samo nepraktično , nego i vrlo loš primjer.

slažem se s ovim zadnjim dijelom, da mi je strašno da se roditelji zadužuju ili zakidaju sebe za neki normalan život. i to mi je nezamislivo.

ali, s druge strane, meni je taj naš balkanski mentalitet blizak, a odbojan mi je pak mentalitet gdje roditelji očekuju da se dijete sa 18 odseli iz roditeljskog doma.
ne možeš imati i ovce i novce.
i prisnost s obitelji, odnosno s roditeljima, i s druge strane da te ta djeca ništa ne pitaju.
ili s roditeljima imaš odnos "zajednički ručak dva put godišnje" ili s druge strane - zajednički život.

mene osobno bi smetalo da moji/njegovi roditelji imaju 5 nekretnina, a ja da se gušim u kreditima.
odnosno, očekivala bih od njih da jednu nekretninu prodaju i da nam pomognu.

[sirius]

Bliskost u obitelji ne bi trebala biti uvjetovana novcem. Novac je samo sredstvo .Ne bi se trebao zloupotrebljavati da bi manipulirali drugima ili da bi njime uvjetovali drugima kako da žive svoj život.
Ako neko nešto želi (i može) pokloniti djeci tada bi to trebalo biti bez ucjena , uvjeta i očekivanja.
Ne viđam to često...
Iskreno, bila bih ponosana kada bi se moja djeca nakon školovanja odlučila osamostaliti i odseliti iz roditeljskog doma. Puno više nego da im sa 30 godina perem prljavi veš , a oni prespavaju cijeli vikend nakon što su tulumarili sa društvom, te nakon pet godina staža nemaju kune ušteđevine jel plaću troše na život od danas do sutra (po mogućnosti bez sudjelovanja u kućnom buđetu).

[Anemona]

Ako neko nešto želi (i može) pokloniti djeci tada bi to trebalo biti bez ucjena , uvjeta i očekivanja.
Ne viđam to često...

S ovim se slažem. Roditelji su puno pružili i pružaju i meni i bratu i našoj djeci i partnerima u svakom smislu, a nikad nisu očekivali ništa za uzvrat, niti ucjenjivali.
Takav odnos želim i sa svojim djetetom/djecom.
I tu mi je baš blizak "balkanski mentalitet". (Inače, nikako mi ne sjeda ta riječ - balkanski). Želim svojoj djeci pomagati čim više na svakom planu (gdje će pomoč eventualno biti potrebna).
To ne znači sebe "ukinuti" ako se nesebično daješ drugima.

[Vishnja]

tako je, sirius.

[AdioMare]

potpisujem cvijetu

moj muž ima od roditelja riješeno stambeno pitanje, a i sestra mu na isti način

znam da se priča o nekoj drugoj pomoći, međutim skrenuli mi u materijalnu koja nam je jednako draga
mislim da je drugačije govoriti o ostavštini kada se radi o neravnomjerno raspoređenoj imovini između djece, gdje se jedan pati, a drugi dobiva na pladnju jer je slađi
to mi je razumljivo
ako su roditelji voljni već nešto dati djeci, a onda mi nije čudno da jedno dijete "nezahvalno" uspoređuje svoje zidove na gornjoj etaži koja nije njegova, sa namještenim, vlastitim, četverosobnim stanom svoga brata.

a da netko nekome nešto mora dati - ne mora
ali ako ima i daje, onda bi bilo lijepo da to napravi tako da između djece nema gorčine

[cvijeta73]

sirius, ne govorim o tome. o 30-godišnjaku koji tulumari, ja ga hranim i perem mu veš. to ne radim ni mužu pa sigurno neću ni tridesetogodišnjaku.
govorim o razumnim ljudima, kakva vjerujem da sam sama i očekujem da će i moja djeca biti takva.


ne znam ovo o uvjetovanosti novcem.
normalno da bliskost ne možeš uvjetovati novcem.
ali, tako onda možeš reći da bliskost ne možeš uvjetovati ni pomoći bilo koje vrste. ti meni čuvaj djecu pa ćemo biti bliski. i to isto ružno zvuči.
kako se dolazi do te bliskosti? i što je uopće bliskost? da li je bliskost kad si u financijskom škripcu da ti pomognu roditelji? prijatelji? da li je bliskost da se možeš na njih osloniti onda kad ti pomoć treba? bilo kakve vrste? odnosno da ako do toga dođe da se ne moraš niti pitati da li se možeš na njih osloniti?
normalno, vrijedi i u obratnom smjeru.
ja bih sigurno sebe zakinula, i moju familiju, da mojima treba pomoć. onoliko koliko mogu.
a to očekujem i od njih. ja od svojih roditelja očekujem pomoć.
i opet ponavljam, bolilo bi me da ja grcam u kreditima dok oni iznajmljuju preostalih 5 nekretnina.
a da ne govorim da se ne mogu zamisliti u situaciji takvog roditelja.

[MarijaP]

Bliskost u obitelji ne bi trebala biti uvjetovana novcem. Novac je samo sredstvo .Ne bi se trebao zloupotrebljavati da bi manipulirali drugima ili da bi njime uvjetovali drugima kako da žive svoj život.
Ako neko nešto želi (i može) pokloniti djeci tada bi to trebalo biti bez ucjena , uvjeta i očekivanja.
Ne viđam to često...
Iskreno, bila bih ponosana kada bi se moja djeca nakon školovanja odlučila osamostaliti i odseliti iz roditeljskog doma. Puno više nego da im sa 30 godina perem prljavi veš , a oni prespavaju cijeli vikend nakon što su tulumarili sa društvom, te nakon pet godina staža nemaju kune ušteđevine jel plaću troše na život od danas do sutra (po mogućnosti bez sudjelovanja u kućnom buđetu).

opet X

Svi koje znam da su dobili nešto konkretno od roditelja, trpe ucjene.
Ovi koji su ostali živjeti s roditeljima ili trpeeee ili troše, ne sudjeluju u budžetu i ne rade apsolutno ništa.

Ne samo da se nadam, već ću i poticati odgojem da se djeca odsele nakon školovanja jer MM i ja ne želimo živjeti s odraslom djecom.
I to nema nikakve veze s "ručkom 2 puta godišnje". Može se njegovati odnos i bez da se živi pod istim krovom. Moji su na drugom kraju grada. Viđamo ih jednom tjedno (i više ako stignemo), čujemo se svaki dan. Ako je nešto zanimljivo oko djece, poslikam i šaljem mami jer ju sve zanima i želi maximalno sudjelovati u odrastanju unuka.

[AdioMare]

Ne samo da se nadam, već ću i poticati odgojem da se djeca odsele nakon školovanja jer MM i ja ne želimo živjeti s odraslom djecom.
I to nema nikakve veze s "ručkom 2 puta godišnje". Može se njegovati odnos i bez da se živi pod istim krovom.

može, naravno da može!
i ja ću poticati dijete sa se osamostali baš iz toga razloga koji spominješ, ali sigurno ga neću ostaviti na ulici - pa nek se snalazi kako zna!
dobije posao odmah - ne dobije, uspije od te plaće plaćati stan - ne uspije...
i da, lako je moguće da dočeka i 30. pod istim krovom samnom
dok god budem mogla (disati) naravno da ću mu (financijski) pomagati
i vjerujem da se u svojoj mirovini, pored njega, neću gladi bojati. ali o tom, po tom

[MarijaP]

Ma naravno da neće dobiti nalog za iseljenje čim dođe doma s malom maturom.
I naravno da ćemo pomoći koliko smo u mogućnosti.
Nama je velika pomoć to što jednom tjedno jedemo ručak kod mojih. Osjeti se na proračunu i na tome da se odmorimo od kuhanja i imamo vrijeme za uživanje s obitelji. Djeca se jako vesele posjetu baki i dedi i grade lijep odnos. Moji rade i radit će još dugo pa su nam ti vikendi bitni.

Ovo što spominjete jedno dijete dobije stančinu, drugo gole zidove..... Da, to je, nažalost često.... roditelji si zacrtaju jedno dijete da ostane s njima i izgrade kat.... a kad umru, dobit će cijelu kuću.... ima toga puno.... samo, rijetki sastave neki ugovor pa kad umru, ovo dijete koje je ostalo, mora dijeliti kuću s bratom koji ima stančinu.... puno je tu gorčine... i ja bih, u tom slučaju, plakala nad golim zidovima....
samo, ne razumijem zašto uopće ljudi pristaju na takve dilove (koji imaju pristojna primanja).... mi smo odbili čekati da svekiji umru da bi mi mogli dijeliti kuću.... i ništa se strašno nije dogodilo... nemamo za more, ali imamo mir.... s nogama u lavoru

[AdioMare]

tu se slažem s tobom, marijaP
svatko zna za sebe koja mu je "cijena" prihvatljivija
ako ostane samnom, neće graditi kuću, ali će trpjeti moje mušice
kao što ni ja danas ne prolazim lišo
moja svekrva kaže: teško je kuću izgraditi, ali nije ju lako ni zaslužiti

[zarrin]

meni se čini da je tema otišla skroz u materijalno al ima nas i onih koji žudimo za samo malo ljudske pomoći u dr.pogledu.
npr. mene nisu nikad MM-roditelji nazvali i pitali kako si snaho, kako je mali(pa ni kad je bio bolestan), da li možeš sama s njim cijele dane a uz to brinuti i o kući i pokretati vlastiti posao(u što sam se silom prilika morala uvaliti u ovo ne zahvalno doba), nikad nisu rekli:djeco odite vas dvoje u šetnju,na kavu, u kino bilo što da napunite baterije. svekrva je lagala da ne ide na more da nema godišnji(jer smo mislili da ode na par dana s nama da nam pomogne kad je mali imao 6 mj.) a onda otišla sa prijateljicom...ma ima niz takvih primjera a najtužnije je što živimo 20 min jedni od drugih a unuka vide jednom u mj,mj i pol.
mene izbace iz takta oni koji mogu računati na svoje obitelji na taj način kada treba, one žene koje imaju normalne svekrve i muževu obitelj a to ne cijene nego uzimaju pod normalno...

[Anemona]

Ja imam dvije krajnosti - mamu koja bi prije umrla nego da nam ne bi pomogla i svekrvu koja hm, kako da najblaže kažem - ne bi pomogla.
Možda u konačnici i bi, ali mi smo se navikli nakon godina ne pomoči ne tražiti ništa. (Ne mislim na financijsku pomoč).
Npr. 3 puta mi je bilo baš teško s malim i nazvala sam sveki (žive par minuta od nas) da dođu malo k meni, ono čisto da netko stoji pokraj tebe, odmah ti je lakše.
Jednom su došli, druga dva puta ne, pa ja više ne zovem.
K nama dolaze na djetetov i mužev rođendan i to je to. Mi smo kod njih obično 2 puta tjedno, da popričamo i da vide unuka.
I tako, moja mama koja je poprilično bolesna čuva moje dijete i bratovo dvoje oduvijek, a sveki koje je doma s mužem i nemaju ništa nego sjede i čekaju da dan prođe nije nikad čuvala moje dijete i vjerojatno ni ne bude.

[mihim]

ja potpisujem cvjetu. ne mislim da je tema u krivom smjeru zbog skretanja na materijalno, mislila sam i na to. hm, 30 - ogodisnjaku prat gace nakon kaj dođe s tuluma bez posla il ikakve brige - to sam ja spomenula - al uvijek svi gledamo iz svog kuta, tak da ja ne zamisljam da ce moje dijete u koje ulazem i mislim uvijek bit uz njega i poticat ga zavrsit na tome s 30. ja sam mislila tipa npr. kad ce osnovat svoju obitelj i otic, rađe cu dat njemu/njoj dio place koji ce nam bit viska nego kupit novi auto npr il bundu za ne znam kolko para.... svekiji su super, pomazu kolko mogu vjerujem, al mi nis ni ne trazimo, jednostavno kaj se tice djece i brige oko njih nemam povjerenja i gotovo, bar ne jos jer su mali i nema sanse.. al recimo, maleni je imao nedavno urtikariju - cijela leđa, na lijek se sve povuklo, i onda mi se probudio u noci i kasljo ko da ce se ugusit, muz u nocnoj, ja sama s njih dvoje, maleni se valjda neceg prepao ( moje panike ) i sav se treso, poplavila mu usta... ( ja sam se bojala da mi ne ode u neku vecu alrgijsku reakcju tipa gusenje ), muz naravno nije mogo s posla i reko da zovem njegove u pol 2 u noci - kaj da kazem - svekrva je bila s puta i ujuro isla na posao al doletili su za 15 min 15 km....

[beba.2]

kako je lijepo čitati da imate lijepe odnose sa roditeljima i roditeljima vm-a. moji su ok, pomažu koliko mogu, ne žive blizu, 300 km daleko, kad dolaze ponesu uvijek svega. mm i ja smo sami kupili kuću, roditelji mm-a nisu ni kavu donijeli na poklon, kad sam imala spontani, mm je zvao svoju mamu da dođe do nas, da pričuva sina, došla je i kad smo se vratili iz bolnice rekla je da sam ja kriva za spontani, nikada lijepu riječ nisam dobila a kamoli šta drugo, a ni mm. kad ih traži da pomognu, da nešto napravi doma, ne financijski nego fizički, nasmiju mu se u lice, i roditelji i brat, a kad njima treba mora isti tren skakati.

[Trina]

I meni isto zvuči nezahvalno i nevjerojatno mi je kako nam je svima percepcija različita.
Baš sam se "okomila" na Trinu, ali samo zato što istu stvar opisujemo skoro pa dijametralno suprotno.
Ja smatram da sam "Boga za bradu ulovila" kad sam dobila "gole zidove" (koji isto tako još nisu u mojem vlasništvu, jer mi to nije bitno. To znam da je naše. ), a Trina to smatra golim zidovima. Pa nisu to zidovi na tuđem polju, pa da ispada kao da nisu ništa.

Budući da se postovi opet preskaču, ja kopiram dio svog zadnjeg posta:

Kad već spominjete gole zidovi, ti goli zidovi koje smo mi uredili u lijep stan nisu naši nego svekrovi i svekrvini i nikad neće biti na naše ime. Tako da je to ustvari privremeno korištenje i opet u njihovu korist jer je uloženo puno novaca u to.

Pa sad ne znam da li je nekome jako dobar start uređivanje nečijih golih zidova i ulaganje hrpe novaca u nešto što je i uvijek će biti na tuđe ime ili je to veliki minus jer se za iste te novce moglo započeti i nešto vlastito. Meni je to minus. Zato što nismo znali daljnji slijed događaja, nismo znali ničije namjere a za nešto privremeno moglo se poći i negdje drugdje, dok se ne započne nešto svoje

[dani1]

Trina, to je upravo onaj tip ucjene, koji koliko nekome mogao izvana izgledati super, onima koji su unutra može biti paklen. Ja se iz takvog ucjenjivačkog pakla upravo čupam rukama i nogama. Dakle dali su nam krov nad glavom u zajedničkom kučanstvu, ali istovremeno i saznanje kako pakao može izgledati. Teško je prekinuti tu paukovu mrežu kad si preduboko, ali da se, krvavo, ali ide. Sad opet možemo raspravljati o nezahvalnosti i kako je tek onima koji nemaju gdje biti, ali ako recimo ovo ne prekinem meni se može desiti da jednog dana niti ja niti moja djeca nemamo gdje biti, a novce kojima smo si mogli kupiti stan, papala maca.

[Vishnja]

Trina, to je upravo onaj tip ucjene, koji koliko nekome mogao izvana izgledati super, onima koji su unutra može biti paklen. Ja se iz takvog ucjenjivačkog pakla upravo čupam rukama i nogama. Dakle dali su nam krov nad glavom u zajedničkom kučanstvu, ali istovremeno i saznanje kako pakao može izgledati. Teško je prekinuti tu paukovu mrežu kad si preduboko, ali da se, krvavo, ali ide. Sad opet možemo raspravljati o nezahvalnosti i kako je tek onima koji nemaju gdje biti, ali ako recimo ovo ne prekinem meni se može desiti da jednog dana niti ja niti moja djeca nemamo gdje biti, a novce kojima smo si mogli kupiti stan, papala maca.

uhhh, kako mi je ovo poznato-obrazac; pomoći ćemo, ali uz debellle ucene...-(

[cvijeta73]

mene izbace iz takta oni koji mogu računati na svoje obitelji na taj način kada treba, one žene koje imaju normalne svekrve i muževu obitelj a to ne cijene nego uzimaju pod normalno...

a kako ćeš uzimati normalnu svekrvu/mamu nego pod normalno?
ja to uzimam pod normalno. a sve drugo mi nije normalno.
i da je drugačije, pomirila bih se s tim, naravno, kao i vi ovdje koje nemate dobre odnose, šta ćeš drugo.
i naravno da postoje i situacije gdje odrasla djeca do kraja iscrpe svoje roditelje. a ne govorim ovdje o nekakvim neslaganjima kojih uvijek ima, ili jedna nona više voli kuhati, druga nona više voli čitati.
i uzimanje pod normalno nikako ne negira to da cijenim pomoć.
svaku pomoć uvijek cijenim. ali, pomoć najuže obitelji smatram normalnom. kad mi neki stranac pomogne, imam potrebu odmah se odužiti na neki način.
kod obitelji to tako ne funkcionira. jer ako funkcionira, to mi zvuči opet djelomice kao ucjena.
sine, pomoći ću ti, ali ti mi nisi zahvalan. a nisam ti trebala pomoći.

[rosa]

Trina, to je upravo onaj tip ucjene, koji koliko nekome mogao izvana izgledati super, onima koji su unutra može biti paklen. Ja se iz takvog ucjenjivačkog pakla upravo čupam rukama i nogama. Dakle dali su nam krov nad glavom u zajedničkom kučanstvu, ali istovremeno i saznanje kako pakao može izgledati. Teško je prekinuti tu paukovu mrežu kad si preduboko, ali da se, krvavo, ali ide. Sad opet možemo raspravljati o nezahvalnosti i kako je tek onima koji nemaju gdje biti, ali ako recimo ovo ne prekinem meni se može desiti da jednog dana niti ja niti moja djeca nemamo gdje biti, a novce kojima smo si mogli kupiti stan, papala maca.

U toj shemi ( stan unutar roditeljske kuće u koji su uložili puno novaca,digli kredite itd. ) živi puno mojih prijatelja i rođaka.
Za mene i mm ta opcija nije dolazila u obzir ni pod razno.
I furili su se starci, i jedni i drugi, jer smo odlučili svoju ušteđevinu i svoj kredit uložiti u svoje,a ne u njihove kvadrate koji bi se jednog lijepog dana trebali "pravedno" podijeliti s ostalim nasljednicima.
No way. Ono što ne mogu prodati,nije moje i ne ulažem i to. Točka.

Btw. u odličnim smo odnosima s roditeljima s obje strane,a bome i sa braćom i sestrama.Svi su se odlučili na svoje stanove i gledajući primjere oko sebe,vidimo da je to bila ispravna odluka.

[zarrin]

pa da objasnim jednim primjerom koji me šokirao, jedna snaha i jedna svekrva koja joj doma dolazi čistiti, kuhati, čuva djecu kad treba i ne treba, vodi ih na more a snaha joj na kraju priče priča okolo kako joj ne paše hrana, prođe pored nje ko pored turskog groblja, okreće očima na nju.(da ne znam slučajno tu svekrvu mislila bi da nije kako se čini divna i željna pomoći sinu i njegovoj ženi). ta snaha to uzima pod "normalno" i daje si za pravo još taj bezobrazuk a mi koje nikad nemamo skuhano kad dođemo doma, koje moramo čuda izvoditi i planirati da odemo možda samo na šišanje jednom u 5 mj.,da samo predahnemo na pola sata u danu, da nam samo netko jednom izvede dijete u park ili uopće pokaže interes prema svom unuku, možda to i smatramo velikom stvari koja izlazi iz gabarita "normalnog".
iz svoje perspektive ja bi jako bila zahvalna da imam takvu MM ovu obitelj i pokazala bi to barem ponekad(kao i on).

[mihim]

hm.... ne glasi na vase ime? pa kaj je tu strasno, kaj bi bilo nesto drukcije da pise dž ili đ?? normalno da je to vase.... a to kaj se ne moze prodat, a zasto bi se prodalo? kaj je bolje imat svoj stan od 40 m2 u znj naselju i citav zivot davat malte ne cijelu placu za to - i tu se dobiju goli zidovi - znaci treba i to adaptirat?? a roditelji mogu i hoce pomoc, meni je to apsurd. al to ne mogu shvatit oni koji imaju lijepo cijelu placu za sebe. ne znam stavrno, zbilja necu nikog uvrijedit, al ne mogu sad ni muljat da se pravim fina i opravdavam nekog zbog ovog ili onog. ma takvi smo valjda mi ljudi, neki se bore sa bolesnom djecom i sve bi dali za jednu rijec, a oni koji imaju zdravu to smatraju najnormalnijim i brinu se oko zuba oce sa 4 il 12 mj.. valjda nam nikad nis ne pase.

[rosa]

Možda ja imam problem, no meni i mm je jako važno da nekretnina i općenito nešto u što ulažemo glasi na naše ime.
Jedino tako su nam sve opcije otvorene ako poželimo odseliti u drugi grad,kupiti drugi stan i sl, a o paradi s podjelom nekretnine ako postoji još braće i sestara koji tu ne žive i isplaćivanjem istih da ne govorim.Ja si taj show ne bih priuštila.
Moja rođakinja je uložila brdo novaca od svojih roditelja u kuću muževih roditelja.Naravno, nigdje ne piše ni ime njenog muža, a kamoli njeno ime. Rastali su se i fino se s kuferom vratila doma roditeljima,a bivši u tom istom stanu u toj kući živi s novom ženom.
Toliko o "normalno da je to vaše"...
I da, meni je bolje 40m2 mog i mm-og stana, nego 240m2 svekrovog/svekrvinog/šogoričinog/maminog/bratovog....da ne idem dalje..

[Anemona]

I meni bi bilo "bolje" da da imamo vlastiti stan/kuću, baš iz tog razloga prodaje, ali prilike su bile takve da smo mogli napraviti jedino ovako radi financijske situaciije.
Ja se još uvijek nadam, odnosno sigurna sam da ćemo jednog dana napraviti svoju kuću (200 m od ove). Dovoljno blizu, a dovoljno daleko.

[Maxime]

Roditelji su mi davali bezuvjetnu ljubav, osigurali mi prekrasno i bezbrizno djetinstvo i vrhunsko obrazovanje.
Roditelji su mi osigurali optimalno preduvjete da SAMOSTALNO uspijem u zivotu, zasto bi se i dalje za mene morali brinuti?!
Sada kada sam odrasla na mojoj mami je da mazi i pazi svoju unucice (tate vise nema) a na suprugu i meni da se brinemo o nasim majkama ...

[MarijaP]

hm.... ne glasi na vase ime? pa kaj je tu strasno, kaj bi bilo nesto drukcije da pise dž ili đ?? normalno da je to vase.... a to kaj se ne moze prodat, a zasto bi se prodalo? kaj je bolje imat svoj stan od 40 m2 u znj naselju i citav zivot davat malte ne cijelu placu za to - i tu se dobiju goli zidovi - znaci treba i to adaptirat?? a roditelji mogu i hoce pomoc, meni je to apsurd. al to ne mogu shvatit oni koji imaju lijepo cijelu placu za sebe. ne znam stavrno, zbilja necu nikog uvrijedit, al ne mogu sad ni muljat da se pravim fina i opravdavam nekog zbog ovog ili onog. ma takvi smo valjda mi ljudi, neki se bore sa bolesnom djecom i sve bi dali za jednu rijec, a oni koji imaju zdravu to smatraju najnormalnijim i brinu se oko zuba oce sa 4 il 12 mj.. valjda nam nikad nis ne pase.

Strašno je to što često priča završi tako da moraš s nekim dijeliti.

Ili želiš dići povoljniji kredit za adaptaciju i koristiti to kao poreznu olakšicu (više ne može), a ne možeš, pa sve kupuješ na kartice s kamatom po 15%, malo po malo jer ne možeš 150.000 kn staviti na kartice i td.

Trina, krivo sam te razumjela. Vi niste dobili gole zidove. Vi ste dali novce za uređenje tuđe kuće i sad živite u tome. Tu ne vidim razliku s podstanarstvom. Dođe ti na isto, samo podstanarstvo plaćaš ratu mjesečno, a vi malo po malo uređujete pa možete birati kad ćete i koliko uložiti. Tu kuću ćeš nasljediti uložila u nju ili ne. Pa razumijem od kud dolazi ta "nezahvalnost". I ja bih imala iste osjećaje.

I lako je upasti u tu priču jer se sve na početku čini idealno. Zato mm i ja ne želimo živjeti s djecom kad odrastu. Mislimo da ćemo imati bolji odnos.

[mihim]

ma bas se da filozofirat jer ovisi o puno toga, o odnosima, svemu. al rekla sam, nekak gledam sa svoje pozicije i bilo bi nam super da smo dobili npr kat, to je koma ak su recimo losi odnosi sa roditeljima, al onda nebi ni pristali na to....
a goli zidovi, pa mozes dic nenamjenski do 25000 eura, i to je rata cini mi se oko 4 000 kn 7 godina, i na kraju to i sigurno ( opet neko moje gledanje ) ce nasljedit sin kcer, a podstanarstvo debelo placas, ne isplati se uređivat ko da je tvoje jer sutra mozes letit, i nema sanse da ti ostane.
a ak netko nema ni mogucnost da si adaptira pomocu kredita ili odvajanjem placa, onda mi fakat nije jasno kak bi placao ratu za stan. jesam ga nadrobila, al mislim da ce vecina onih koji sve moraju sami jako dobro znat o cem pricam.

[mihim]

i opet se ponavljam, kad kupis stan il dobijes gole zidove ili starudiju di sve mora van, pa smo opet na adaptaciji za koju isto trebaju novci, a kad otplacujes blablabla.

[Anemona]

Rijetko citiram svoju sveki, ali kako bi ona rekla: Ništa ne budu odnjeli u grob sa sobom.

[annie84]

Imam divnog svekra i svekrvu, a i mamu koji su nam puno dali, emocionalno pogotovo. Oboje su od nas udaljeni 180 km, svaki u drugom smjeru, tako da isto tako znam kako je teško kad ti nema tko pričuvati dijete na barem pola sata. Ali zato kad smo kod njih, pričuvaju ga da odemo na koncert ili van na piće...ali ja to iznimno cijenim i poštujem i znam koliko sam sretna što ih imam-i isto tako im to dajem do znanja sitnicama i malo većim sitnicama i uvijek bi im pomogla gdje god im treba (kao što i radimo).

[mihim]

Rijetko citiram svoju sveki, ali kako bi ona rekla: Ništa ne budu odnjeli u grob sa sobom.

bas tak.

[Vishnja]

Rijetko citiram svoju sveki, ali kako bi ona rekla: Ništa ne budu odnjeli u grob sa sobom.

a ja ovo, na žalost, mogu reći za svoje svekije...

[rosa]

a ja ovo, na žalost, mogu reći za svoje svekije...

Kako?

[Kaae]

Primjeri iz moje sto blize, a sto dalje okoline, naucili su me da je svakako vazno je li nesto (ajd, kad vec pricamo o nekretninama) tvoje na papiru, ili nije. Jer, ok, istina je da nitko nista nece ponijeti u grob, ali nije istina da ce naslijediti onaj koji je zavrijedio, ili onaj koji misli da ce naslijediti, pa cak niti onaj koji je zaradio. U nekim slucajevima cak nije bilo nikakvih naznaka da ce nesto poci po krivu.

Moji mi pomazu i/ili su pomogli koliko su mogli. A i ja njima. Materijalno je zadnja rupa na svirali, pomaze i pomagao je tko kome moze, kad moze, a i kad treba. S obzirom na udaljenost (skoro 8000km), cini se da ce i fizicko tesko klepetati.

[Vishnja]

Kako?

tako, što i kad nešto zatražimo na zajam (kao sad , na primer, jer kupujemo veći stan), odgovor je da se ne može izvaditi iz sefa i dati.
a radi se o pozajmici na par meseci, dok ne prodamo svoj stan...
rešavamo životno pitanje, a podršku nemamo...već samo kritike, neprijatne komentare i pokušaj maltretiranja što nije po njihovom.
eto tako.
no, kad čovek mora, snađe se...

[Vishnja]

na drugoj strani, of kors.

[Vishnja]

tako da, rosa, odaavno imam spreman odgovor : " i tutankamon je odneo u grob, al' mu baš i nije bilo od koristi", ali valjda još nisam dovoljno bezobrazna da ga izreknem...