 |
|||
Ajoj, Vishnja,žao mi je što je tako kod vas,doista tužno što ne žele čak ni pozajmicu dati...nevjerojatno...kako bi oni pomogli onda nekom drugom?Vishnja prvotno napisa
No ovaj dio s Tutankamonom me toliko nasmijao !
Jedino pazi ako buš to rekla jednog dana da ti svekiji ne znaju za njegovo proročanstvo pa da ti ne udare kontru!
Uh, uh, uh ala mi napljuvaste te gole zidove. Ispadoh fakat ful nezahvalna a uopšte nije tako
. Bila bih da sam napomenula da su, umesto da pomognu sinu,menjali nameštaj na viksi, zidali fontanu, kupovali ljuljačke i ležaljke, kućili starijeg sina...Ali nisam iako je baš tako kako nabrojah i još više. Ja sam im itekako zahvalna na tim 'golim zidovima' i na ta 2h babysittinga mesečno, neko ni to ne dobija ali se lično uopšte ne osećam dužna - oni su te zidove dali sinu, čuvaju sinovu decu, ja sam tu samo neko koga će 'ne voleti'
Nama pomažu i moji i mm-ovi roditelji, maksimalno koliko mogu. Njegovi su nam dali stan u kom živimo, je malo, je potkrovlje, jesmo morali uređivati - ali imamo svoje i kad ćemo nešto veće kupovati na kredit možemo vagati i odlučivati i ne moramo plaćati stanarinu do tad. Da su imali više dali bi sigurno, no nisu. Moji su umirovljenici, mm-ovi zaposleni kod mm-a, financijski više mi moramo pomoći njima nego li oni nama, ali to smatramo normalnim. A čuvali su Filipa od 1- 2,5 god (na smjenu svekrva i moji), čuvat će i Janu, to se podrazumijeva. Sada mi šalju ručkove svaki dan, jer sam ja u babinju, iako sam im rekla da sam dobro i da mogu i stignem skuhat, nude da peglaju (što ne rade jer imam curu koja to radi, pa stvarno nema potrebe). Tata mi dolazi kad god treba otići po Filipa u vrtić ( ako MM radi u to vrijeme), kad odemo na more dolazi svaki dan šetati psa, pa čak i prespava svakih par dana da se pas ne osjeti napuštenim.
Mislim, fakat pomažu što god treba i što god mogu i na tome sam im zahvalna i to mi je fakat super. Mi planiramo i kupovinu stana tako da ostanemo u kvartu da smo dovoljno blizu zbog čuvanja djece. Ogromna je razlika kad ti padne na pamet da bi u kino i kad za pol sata možeš dogovoriti čuvanje djeteta (tj. moj se tata već nacrta kod nas, bude do kad hoćemo i ode kad se vratimo - i još donese palančinke pride).
A nus pojave - da se petljaju, sve ih zanima i o svemu imaju stav i savjet (to moji, svekrva manje) - jeste, ali to toleriramo jer znamo koliko nam vrijede, a i naučili smo se jasno povlačiti crtu kad je stop i puštati kad nam paše (npr. kad moj tata popravlja po kući dok smo mi na moru).
Evo baš dobre teme da se i ja zahvalim svojima i mm-ovim roditeljima koji su nam pomogli jako puno, pružali ljubav, podršku, financijsku pomoć, gotovo se doveli do prosjačkog štapa da bi nama pružilii nadam se da ćemo im u budućnosti moći što više to uzvratiti i da ih nećemo uzimati toliko zdravo za gotovo kao do sada.
Meni je, gledajući prosječan svijet bilo nešto teže kroz djetinjstvo i mladost. Otac psihički bolestan, majka je u tome plivala koliko je mogla i kako je mogla. Ja njom nisam zadovoljna bila baš, iako mi je žao što ona nije našla načina da nam svima bude bolje. Čini mi se da je činila onako kako je naučila, a to nije bilo uvijek kako treba. Ja već duže nisam ovisna pa me sve to bitno manje pogađa. Otac je umro, a majka živi u svm svijetu daleko od mene, kako je i dosad ona odabrala. (Da pojasnim, od 3. mjeseca svog života živjela sam s bakom). Meni je nje(majke) ipak žao, kako nekom život ode bez da uživa u nečemu što joj je tu, unucima, ugodnom životu...zapravo ona mene ni sad ne doživljava...
S druge strane, MM-ovi su tu u raznim pogledima iako ništa ovu moju prazninu ne može nadomjestiti. Do svojih debelih dvadesetih sam to pokušavala popunit...sad mi se čini da sam to zaključila. Na kraju, pokazuje se da su sestre i brat, koji su odrasli s roditeljima patili i da nisu ni danas prestali. To je baš tužno.
Za razliku od ove moje strane, MM-ovi, kažem, tu su u raznim oblicima, trenutno prvenstveno da pričuvaju djecu, daju im jesti kad nas nema...to je onaj neki svakodnevni lijepi život, kad ja njih odbacim u liječnika, dućan, uskočim u neke njihove potrebite dane, oni u moje, posuđujemo međusobno namirnice
Mislim, nije da je idealitis, al je običan život, razlika ogromna od mojih, to svakako.
Što se tiče materijalnog, ja ne dobila ni auta ni stana...jesam dotu sa tonom plahti i deka...tako...iskreno, olakšavajući je osjećaj otkad zarađujem. Teško je provodit život i stalno živit s nekim ko ti nabraja sve što ti je dao (npr.školske knjige, pokaznu kartu i slično). S druge strane, imala sam brata, sestre, stričeve, strinu, prijatelje, zapravo Prijatelje, koji su mi toliko toga dali, i to baš u smislu dara. Ovdje malo pojašnjavam zbog onog što je pisala samaritanka, iako i nju razumijem. Stranci, posebno NJemci ne znaju taj našmentalitet dijeljenja, baš se ugodno iznenade. To je nešto lijepo što trebamo njegovati
Citajuci clu temu spadam u grupu kojima roditelji pomazu.
Moj tata u svakom pogledu, finansijskom,u nesebicnoj podrsci. Majka mi nije ziva ali sam sigurna da bi bila ista takva.
Roditeji mm su nam dali gole zidove (hahaha, izvini Clumsy ), cuvaju decu bez pogovora kad god treba, luk, krompir , voce i ne kupujemo, cesto napune zamrzivac puretinom. Znaci, zahvalna sam njima i Bogu sto mi ih je dao takve.
Puno.
Jako puno.
I hvala im na tome.
Htjela bi napomenuti da sam u svojim postovima isključivo mislila na NE-FINANCIJSKO i NE-NEKRETNINSKO POMAGANJE i mislim da sam pogriješila u shvačanju smisla topika. Ispričavam se!
zašto?
koja je razlika?
Moji nisu živi, ali da jesu, sigurna sam da bi mama dala sve od sebe da nam pomogne, a tata da odmogne
Šalu na stranu.
Teta koja me je odgojila puno mi je pomogla u financijskom smislu (dala 7.000 eura kod kupnje stana, nekoliko puta godišnje nam da po 500 kuna, a ostavit će mi i kuću u kojoj živi), no to stalno nabija na nos, traži zahvalnost (zar nisam zaslužila da me nazoveš tri puta dnevno
S druge strane, MM je jedinac i starci ga obožavaju. Mene su prihvatili kao kćerku. Iako žive od radničkih plaća, stalno nam pomažu.
Živimo jako blizu pa često budu s M., nedjeljom smo kod njih na ručku, kada sam rodila, sveki je tri mjeseca peglala i kuhala, i sad mi zna pokupiti robu i opeglati, stalno se nudi pomoći.
Kako nemamo auto, stari nas vozi gdje god treba (zato ni nemamo auto jer nemamo osjećaj da nam fali iako ja već malo ludim jer bih sa svojim djetetom otišla negdje i sama).
I financijski nam pomažu, dali su nam dio za stan, a dok smo živjeli kod njih, nismo im ništa love davali, štedjeli smo za stan.
Sada stalno kupuju nešto M., MM-u, meni.
Ma, starci za poželjeti. Obitelj kakvu nikada nisam imala i zato im neizmjerno hvala!
SikaPika tvoj post mi je jako lijep
SikaPika,
Curke, hvala
Iako, sad imam grižnju savjesti jer sam na nekom drugom pdf-u malkice, ali samo malkice "ogovarala" svoju sveki. Svoju dobru sveki.
Eto, mi žene
Cvijeta da odgovorim na tvoje pitanje... zašto??? Kada bi imala jednu top listu različitih vrsta POMOĆI i trebala stupnjevati koja se vrsta pomoći više cijeni i još bolje ostaje u sjećanju pa se onda i dalje cijeni je u največem broju slučajeva nekretnina i novac. Mislim nekretnina ne košta malo, a što se tiče novca se ne radi o 5 kn nego o malo više. 5 kuna se ne pamti...Cijeni se ono što se pamti...Fizička pomoć ili intelektualna pomoć se teško mjeri u novcu u obitelji, to se tek primjeti ako angažiraš neku stranu instituciju ili osobu i čuješ cjene. Zapravo šteta! Zanimljivo je da će se prije prihvatiti nekretnina i novac, nego fizička ili intelektualna pomoć vjerovatno zato što imaju različitu kvalitetu i ulazak je u intimu života naglašeniji sa svim popratnim pojavama...
moji roditelji meni pomazu jako puno,kao i roditelji od muza,kod nas samo radi muz ,a zivimo u Bosni,pa je malo finansiska situacija ne zavidna,ali nadam se da cu jednog dana moci pomoci svojim roditeljima
da baš je i meni to upalo u oči. ljudi nekad zbilja znaju biti nezahvalni.
a šta bi rekla na to da sve apsolutno sve mora stvarati od gole nule bez ikakve pomoći, osim toga mi smo si čak i svadbu sami platili, a bili smo jako mladi. sami smo si finacirali faxeve iz podstanarskog stančića. sve bez ičije pomoći. od prve žlice pa do vlastitog krova nad glavom. čuvanje psa, djeteta, kuhanje ručka, peglanje, ha ha ha pusti snovi da to netko radi za nas. od moje 19 zarađujem sama za život. u viskoj trudnoći da mi netko skuha ručak ili sredi stan. pih. pa mjesec dana prije poroda sam ja kuhala za prijatelje i radila kolače, ali sa velikim zadovoljstvom jer to je bilo za prijatelje koji su nam uskočili kad sam bila u bolnici, a i koji bi nam uskočili da trebam pomoć oko djeteta. od familije slabe vajde. ali iskreno moram reći, sve što smo stvorili sami nemjerljiv je i neprocjenjiv osjećaj nego da smo to dobili, a pogotovo ako još poradi toga čitav život moraš osjećati da si dužan. (ne mislim tu na onu jednostavnu i iskrenu zahvalnost na pomoći roditeljima)
roditelji su me othranili, platili mi školovanje, pomažu mi oko čuvanja djece (poslije škole i vrtića) i ponekad financijski (ako baš zaglibim - posudim od njih).
najviše od svega mi znači to da ih uopće imam i da znam da im se uvijek mogu obratit za pomoć - smiruje me taj osjećaj da za mene i moju djecu uvijek negdje ima pun tanjur i čista postelja.
Ovo je baš lijepo!
Istina da bi mogle kad bi morale, ali ja volim što ovisim o mami i tati, što mi oni trebaju jer u drugim situacijama i ja trebam njima...kužiš?
Ostali smo u jako dobrim odnosima iako ne živimo zajedno od moje 19 godine, a za to treba obostrano ulaganje.
Ovakav život je tebi smješan, vjerovatno zato što je tvoj totalno drugačiji ali meni nije, čak me to pomalo i vrijeđa
Sunca lijep post!
e baš to!
nama pomažu puno
u svakom pogledu...
najviše ljubavlju i razmjevanjem...
imamo divne roditelje
Meni je ovo baš tema koja srce dira i pouka kako nikad u životu ne znaš...
Mene su roditelji dobili u kasnijoj dobi, kao 4. i neplanirano dijete. Živjela sam u radničkoj obitelji (školovali su četvero djece i bili za moj dječji ukus "prepošteni" tj. uvijek su svakome pomagali, a nikakve koristi nisu za sebe tražili). Cijelo djetinjstvo provela sam u iskompleksiranosti svojim (starim) roditeljima i maštala o tome da imam neku cool mladu mamu.
Danas (tek) o svemu tome gledam s neke druge strane, kada sam upisala fax moji su živjeli od skromne mirovine i svejedno izmogli načina da me odškoluju, a kada smo se MM i ja vjenčali živjeli smo godinu i pol s mojima a da nismo ni plaćali režije ni davali za hranu, štedjeli smo za svoj stan.
I ne samo da nam nisu prigovarali, uvijek su nam se nekako sklanjali i brinuli se da nam bude lijepo.
Ali ni to nije sve, ja sam se s oba svoja djeteta vratila na posao sa 6 mjeseci, a moji roditelji sa 70 i kusur godina nam već 3 godine svakodnevno čuvaju klince.
A kad dolazimo s posla po djecu čeka nas svaki dan ručak koji nam moja mama skuha. Uz to, oni su na selu, hrane gice, kokoši, rade vrt, polje, voćnjak, vinograd... i svu hranu nosimo od njih. MM-ovi su nam dosta daleko i vidimo ih dvaput godišnje, ljudi su inače stvarno dobri ali imali su i onih svojih životnih nedaća tako da su nam moji jedina pomoć.
Danas sam Bogu neizmjerno zahvalna na svojim roditeljima, danas cijenim to njihovo bezuvjetno poštenje u svemu i molim se da ih još poživi, stalno razmišljam o tome kako bih im se "jednom" voljela odužiti ali to "jednom" nikada stići
Iako, oni stalno govore kako smo im mi (pogotovo moja djeca) najveća volja za životom i kako ih to čuvanje djece ustvari drži živima i zdravima. Moje sestre su se udale daleko i sada sam ja ostala jedina blizu njih i znaju da smo im mi uvijek tu ako što zatreba.
Čudesni su putovi Gospodnji, On nam je na kraju pokazao kako možemo lako pogriješiti. I meni, a i mojoj mami koja često spomene kako joj je teško kada se sjeti da je bila nesretna kada je saznala da je trudna sa mnom i namjerno nije željela čuvati trudnoću i mislila - ako ostane - dobro, ako ne - opet dobro. I ja ostala
Moji roditelji nam stalno uskacu...naravno ono najbitnijemi je kada treba pricuvati malu! Bilo gdje da trebam znam da mogu racunati na njih...super mi je da se i moj tata super snasao kod cuvanja jer ipak mala ima 8mj, a on je zna pricuvati vec od kada je imala 3mj.......a najljepse da mala njih obozava...
Sa njegove strane mama puno radi tako da ona ne cuva malu, ali dodje jedno tjedno je vidit...iskreno puno mi je lakse da je mala kod mojih...makar znam da je muzu zbog toga malo tesko jer mu obitelj bas nije sredjena...
Tesko je prihvatiti da ce mala biti vezana vise za moju nego za njegovu obitelj...nije ljubomoran, ali vidim da mu je ponekad tesko radi toga jer malena gradi dobra odnos sa mojima...a sa njegovima slabo...mozda zato sto njegova mama previse forsira da ima neki odnos sa malom, a to klinci jedonstavno ne zele..a s druge strane uvijek cemo prije traziti od svojih mama za pomoc nego od sverkva...pa je mozda prirodnije da su klinci vezani vise za maminu stranu...naravno uz iznimke...
Lima, lijepo si to rekla...
lima, jako lijepa životna priča
Prekjučer sam malo poludila na nešto povezano s ovom temom pa se moram negdje ispuhat!
Naime moji starci su mi oduvijek bili velika pomoć i podrška u svemu (recimo kad sam s 21 ostala trudna u vezi koja je bila pri kraju, sami su mi rekli da razmislim o vjenčanju, ne brzam ni u što i izjavili da će mi pomoć na svaki mogući način najviše što budu mogli - tako je i bilo!). Za mojeg malog i mene nikad im ništa nije bilo teško i tako su prihvatili i današnjeg mm, jer su vidjeli da je dobar malom i meni (to im je bilo najvažnije
E sad, mm je imao deal sa starcima da će biti njegov stan onaj u kojem je živio kao klinac i kojeg su godinama iznajmljivali. Kad je prije ponešto godina želio preselit u njega, moleći starog za smanjenu stanarinu, stari (mama je u međuvremenu postala pokojna) mu nije dozvolio nego je rekao da može kad se oženi. Kad smo se prošle godine vjenčali, ne da smo ulupali sve pare u preuređenje (stan je izgledao KATASTROFALNO!) i namještaj, nego sam ja dala svu ušteđevinu, digla kredit i još smo dobili od mojih staraca. Dobili smo znači gole zidove, s tim da ih nismo dobili - jer smo podstanari tu u stanu, jerbo plaćamo rentu i uz to kad je mm pitao starog da prepiše stan na njega, ovaj je poludio i nije htio ni čut o tome. Mene je to osobno jako povrijedilo jer ne d'o bog da se mm-u što dogodi, ja vrlo lako sebe mogu zamislit na cesti s djetetom (od uskoro će bit dvoje), a sve utrošene pare mogu pozdravit, al mm tvrdi da će ziher stan bit njegov, i da se niš ne živciram (o slučaju nekog razvoda pogotovo da ne pričam, onda smo također u teškoj banani)
Također, njegov stari se nakon preseljenja sjetio da bi on auto kojeg su doduše starci kupili, ali kojeg je isključivo mm 8 godina vozio, servisirao i sl., tako da smo morali hitno kupit auto (malog nismo selili iz stare škole, pa smo ga morali svaki dan vozit na drugi kraj grada), zbog kojeg sam se opet ja zadužila (ja ne zarađujem puno, al mm je tek bogec po tom pitanju, tak da uvijek ja crnčim više poslova i snosim većinu troškova) i starci su moji uskočili (isto posudivši i sami novce, jer imaju prejadne mirovine).
Njegov stari svako malo kad mu nešto treba napravit, uskočit, zove mm i ovaj juri (stari ga uvijek lagano podcijenjuje pa ovaj moj, kao tipično muško dijete, uvijek mu se ima potrebu dokazivat), a moji od mene nikad niš ne rade, al stalno su nam na raspolaganju - jede mali kod njih svaki dan, i mi više puta tjedno, mali može kad god prespavat kod njih, isto uče s njim i vode ga na izvanškolske aktivnosti svaki tjedan zbog našeg rasporeda, mene stari vječno vozi gdje trebam, mama nam nakuhava (da jadna djeca ne budu gladna
Btw, samo da napomenem da do prije par mjeseci sveki nije mogao zapamtiti kako mu se 'novi' unuk zove, a za Božić recimo, od sve prisutne dječurlije na obiteljskom okupljanju kod svekija (djeca (mm ima više braće i sestara), unuci, nećaci...) jedino moje dijete nije dobilo ni čokoladuO nekakvim čuvanjima, ručkovima i sl. mogu reć samo: what, what, what???
I sad, nakon svega, neki dan pričaju mm i moja mama da kak je teška situacija, blać-truć, na što mm mrtav hladan izvali da eto je teško, ali da sve bude već nekako, iako on ne zna kako bismo mi uspjeli išta da nemamo tako veliku pomoć njih (mojih staraca) i njegovog tate?! MOLIM??? Mama me poslije pitala da kaj nam je nekako počeo pomagat sveki (posljednjih mjeseeci smo užasno u komi financijski), na što sam ja rekla da smo predzadnji mjesec platili pola stanarine, a ovaj nismo jer nismo imali jednostavno. I to nam je kao velika pomoć??? Umjesto da nam skroz skine plaćanje (ove jeseni smo opet imali velike radove - mijenjali peći koje su više od 30 godina iste i bilo je pitanje trenutka kad ćemo se pogušit, pa smo s obzirom na nadolazeću bebu odlučili opet se zadužit i to sredit), jer nije da nema para, drugu djecu uzdržava (neka su starija od mm-a), ima dobru plaću i još skupo iznajmljuje još jedan stan, on nam progleda malo kroz prste i odmah je veliki pomagač.
Mislim, znam da je mm-u bed kaj nam moji toliko pomažu na sve načine, a njegov stari ni blizu, i ja ga pred njim ne pljujem nikad, jer ipak mu je to otac, al da ću ga gledat ko nekog pomagača - neću! Mm je btw komentirao da možda smanji stari rentu ili je ček ukine kad dobijemo bebu, da je sveki to predložio, ali iskreno prejadno mi je što će to napravit sad kad će dobit unuka, a dosad nismo toga bili vrijedni valjda. Najradije bih mu i dalje plaćala ako i to predloži, čisto jer imam osjećaj da s time još jednom mojeg sina maksimalno pljuje i obezvrjeđuje, a s druge strane znam koliko bi nam to pomoglo.
No glavno da su moji živi, ako ne već baš i zdravi, dok je njih i moja djeca i ja i mm smo sigurni i voljeni - onako kako djeca trebaju bit
Sorry, sad tek vidim koliki je tekst, al je meni lakše
Posljednje uređivanje od Ripcord : 08.12.2010. at 10:22
Citajuci vase postove sve sam svjesnija koliko divne roditelje imam, al pitam se sta sam ja to za njih ucinila, znam da nije tema al zanima me dal se i vi ponekad to pitate ...
Pitam se to svaki dan. I još teže mi je što sam sve svjesnija da su sve stariji i bolesniji i što je neminovno da ih jednog dana više ne bude.
Nadam se da ove sitnice koje činim za njih svaki dan ipak nešto znače i da ću im još puno puta barem dio "vratiti".
I ja bi imala kaj pisat, al jezik za zube
Joj gdje bih ja bila da nije moje mamice i tateka......tu recenicu valjda govorim zadnjih 10 god.
Situacija je ta da kad smo se mm i ja vjencali prije 10 god. otisli smo u podstanare, tamo se rodio sin pa kcer.
Proslo 4 godine mi i dalje podstanari , a moji svaki dan kod nas ili mi kod njih.U medjuvremenu moj tatek napravi jednu malu kucicu odmah do njih i kaze ako zelimo da se preselimo.Mislila sam da muz nece htjeti a onda me iznenadio i rekao pa moze.Moji nemaju nikog samo sestru koja je u njem. i mene, i ne zele da oni imaju 2 kuce a mi ni jednu i jos moramo placati podstanrski stan.
Prvo sam se bojala kako ce to izgledati ,svi u jednom dvoristu ,ali evo vec 6 god i 3 djete je doslo u medjuvremenu a nama je svaki dan sve bolje.Moram pohvaliti svoje starce ,koji su pomagali meni i sestri ne samo novcano ili u nekretninama nego svaki dan u malim stvarima.Dobro se sjecam kad sam izasla iz bolnice s 3 dj. zima , a muz otisao na sluzbeni put. oni su svaki dan radili sve ,vodili malog u vrtic , cijepali drva kuhali ruckove ma sve , aopet nikad nam nisu niti prigovorili niti se mjesali u lonac.Neznam , mislim da nema dovoljno tog papira niti interneta da bih ja opisala dobrotu svojih roditelja,nikad im se necu moci zahvaliti niti oduziti za sve.Svatko od nas vodi svoje zivote ali smo tu jedni za druge svaki dan.Druga prica su muzevi rod.Podnosim ih ja nema problema, za djecu ce sve uciniti cak i preko nekih mojih uvjerenja ,djeca redovito idu kod njih na ljetne praznike,ali su nas iznevjerili kad smo ih najvise trebali.Sreca da smo udaljeni 250 km.Zato svoje roditeljeVOLIM najvise na SVIJETU.HVALA MAMI I TATI
Ripcord, strašno je to što vam svekar naplaćuje rentu. Moj otac je bio sličnog karaktera, jako nepravedan prema svojoj djeci. No, to su takvi ljudi, na njih ne treba računati. Naravno, TM je jako teško i vjerojatno svaku njegovu mrvicu vidi kao komad kruha. Nemoj se ljutiti na njega, pusti ga. Njemu je vjerojatno puno teže nego tebi.
Strašno je to što ste toliko uložili u stan, a nije vaš. I još plaćate stanarinu. Mislim da bi ipak trebala malo pritisnuti muža da se to sredi. Tim više što ima više braće i sestara. Ako se svekru nešto dogodi, sama ta papirologija je tlaka, a da ne govorimo kako nikada nisi sigurna kako će tko reagirati.
Osim toga, i ti porazgovaraj otvoreno s njim. Ti si supruga njegovog sina, imaš na to pravo. I ti živiš u tom stanu kojega plaćate. Razmisli kako bi se postavila prema nekome tko ti je stanodavac, da ti nije rod.
Demi je postavila pitanje, što mi činimo za naše roditelje. Pa ne znam, ja mislim da je roditeljska ljubav bezuvjetna. DA mnogi od roditelja ne očekuju ništa, dapače, smatraju svojom dužnošću da pomažu djeci dokle god mogu i kako god mogu.
Moj otac (mama je umrla dok sam bila dijete pa ne znam kako bi se ona ponašala) je uvijek tražio nešto zauzvrat, podsjećao, ja sam tebi ovo, ti meni nisi ono... TEta koja me odgojila je ista takva. Uzela sam te, a ti si takva prema meni (takva prema meni znači da sam ju nazvala jednom, a ne dva ili tri puta dnevno, da, dnevno, nisam se zabunila). Ona je sada stara i činim sve da se ne osjeća zapostavljeno. No, ne živimo tako blizu pa se ne vidimo. Ona obožava moje dijete, dođe nam svakih mjesec i pol dana, no vidjeli bismo se i češće da imamo auto. No, ako ju ne nazovem barem dva puta dnevno, ili brzo završim razgovor, dramatizira, prigovara... uopće ne kuži da nemam vremena za više. Željela bih da se preseli u Os, blizu nas jer bih tada bila mirnija, ali ona se strašno nećka... TAda bi gotovo bila s nama i ne bi mi bilo ništa teško učiniti za nju bez obzira što je napravila i puno bed stvari u mom životu.
Za MM starce bih isto sve učinila jer su nevjerojatno pažljivi i dobri ljudi. No, oni su još prilično mladi pa im ne treba neka fizička pomoć. No, znam da kada budu stari i nemoćni da ću sve učiniti da imaju dostojnu starost.
SAd sam ispala kontradiktorna, ali valjda si shvatila što sam željela reći - pusti ga neka priča što želi, ail ipak pokušajte doći do toga da svekar prepiše stan na vas.
Meni je ova tema tako teska, bila je i jedna o ulozi djedova i baka u zivotima unuka ( tako nekako)...meni su moji uvijek u svemu pomagali i bili uz mene u svim odlukama, kupili mi stan...placali dugove profulanog biznisa, i na kraju omogucili da odem u inozemstvo i odvedem im jedino unuce za kojim sada totalno pate jer vide jednom godisnje...sve moje prohtjeve ispunjavali, a sta sam ja njima uradila? nepotrebno se preselila tako da sad ni u unuci ne mogu uzivat, a to je jedino cemu se vesele. sebi ne kupuju bas nista niti ne misle na svoje zdravlje, sve stede i daju za mene i unuku. bas se osjecam odvratno,svaki dan sve vise. hvala svima sto su podjelili svoje zivotne price i odnose s roditeljima, tako mi je lakse sebe i svoje roditelje vidit iz drugog kuta.
Majkomila! Di to,na Trgu bana Jelacica?
Ni blizu trga.
Pa kako onda? Il sam ja s Marsa pala il su cijene u Hr zbilja abnormalne.
Nadam se da bar oboje rade, il im roditelji pomazu..hm da financijski.
I netko je spomenuo "balkanski mentalitet" sto se tice tog financiranja novcanog. Ali tu se definitivno moze i nadodat da se kod nas podrazumijeva da ce bake i dete cuvat unuke. To vani nije bas tak. Svicarskom penzioneru to ne pada napamet, nego skupi pare i ide putovat.
Neću sada nadugačko i naširoko jer bi pisala cijelu noć...
Ja rodila krajem 8. mjeseca, taman nekako kad se i ajvar polako pravi. Stara otišla na selo i tamo se bavi kokošima i vrtom. I pitala me hoću li ajvar, kad radi sebi da složi i meni.
Ja kažem DAAAA, obožabvamo ajvar i muž i ja, jedna teglica nam je za dva puta.
Kaže ona meni "buš mi dala novce za materijal". Ok, bum ti dala nofce za materijal! I kažem joj neka mi kaže kada bude radila...Ok, ne zna još...Zove nakon nekog vremena stari, pitam ga di je mama i kaj radi. Na to će on meni "eno radi ajvar!" Pa kako kaj nije mi javila rekla je da će i meni. Kaže on "Ma nije ni ona znala, ja sam joj kupil materija usput, kad sam naišel, a ti nisai dala novce! (70kn). Uostalom, nemaš ti pojma koji je to posel buš si ti to sama!
Ja ju poslje pitam da kaj nije rekla, obećala je, sama me pitala...Je pa nisi novce dala!! Onak! Ajde da se radi o kupovanju cijelog praseta pa bih još i rekla. Ali ovo...
Bili su konačno došli do Zagreba, imali neku obavezu pa usput došli vidjeti dijete (imala je već 2 mjeseca, tj. skoro 3). Nisu joj donjeli ništa. Ni Janku kojem je mjesec prije toga bio rođendan. Ni Iva nije ništa dobila za rođendan! Na to mi mama veli kak nije ništa stigla kupiti jer je dan! prije padala kiša. A stari veli, da kaj hoću, donjeli su mi svašta s vrta, bar 200kn vrijednosti.
Retha ti onda nisi kupovala stan??? Da bili su skupi prije 2 godine, puno vise nego sad. Po mažu im roditelji financijski i oboje rade.
to je rata za kredit za 90 tisuca na 30 godina, pogledaj sajtove za prodaju nekretnina, obicno imaju okvirne kalkulacije. usput mozes i vidjeti sto se i gdje za tenovce moze kupiti danas, a prije godinu dana se nije moglo kupiti ni pola toga
na Trgu???PA RAČUNAJ! pliz
još ako su uzeli u švicarcima
mi plaćamo skoro 5500 za 60kvadrata boguizanogu.
I to jeftino smo kupili stan!
ana.m no comment!
Posljednje uređivanje od Ripcord : 14.12.2010. at 08:52
krumpiric, kužim te skroz. I mene kad kažem da imamo 5000 ratu gledaju ko da smo kupili kuću na Tuškancu. Valjda ljudi ne znaju što to znači riješiti stambeno pitanje bez nasljedstva ili roditeljske pomoći.
I isto smo daleko od centra, isto 60 kvadrata i jeftino smo prošli.
Ali ovo što piše Ripcord mi je gore nego da nemaš pomoći, to je najgora kombinacija- kao nešto sam ti dao, ti ulažeš, a sve na klimavim nogama. Ripcord, riješite to što prije, tvoj muž nije jedinac i vjeruj mi kad svekija jednom ne bude, doći će braća/sestre po svoj dio. Pa kad zbrojiš što ste uložili + stanarinu + minimalno nužni dio koji će braća tražiti moglo bi se lako dogoditi da taj stan ispadne skuplji od bilo kojeg u oglasniku. Ajde ako stari ima još nekih nekretnina, onda je situacija nešto lakša, ali vjeruj mi da čovjek na ostavinskim raspravama čuda doživi.
Ovako bih i ja slicno mogla reci o svojima,dok su bili zivi...
A sada bih dala sve,samo da ih imam
Ovako bih slicno i ja mogla reci za svoje,dok su bili zivi....
A sada bih sve dala.samo da ih imam
joj ana.m bas mi je zao...koma. ne kuzim zakaj su takvi tvoji roditelji.kao da su ljubomorni na tebe, tak mi to zvuci.
Ne znam kaj im je došlo...Otišli su u Slavoniju početkom godine, ostavila mama posao ovdje, od onda je dva puta tu došla. Ne radi, a jedva da je došla vidjeti unuku...Kad joj kažem da dođe s tatom (on ponekad dođe poslovno pa prespava)na dan dva uvijek su joj izgovor kokoši!
Kad sam rodila klinci su bili kod njih, mislila sam doći će kad ja dođem iz bolnice i dofurati djecu, vidjeti malenu...Nisu došli, odfurali su klince na pol puta do MM-ovih koji je bio tamo poslovno dan prije nego sam izašla iz bolnice...
Kad ja nekaj velim da kaj ne dođu, govore kako smo dalekooooo, je li ja znam koliko to koštaaaaa. Da kaj mi ne dođemo k njima, jer kao nama je s troje djece to puno lakše ne!!
Kad stari treba poslovno doći u ZG, njemu je to začas. Onda dođe bez pol frke...Ma ne znam kaj reći!
Imam osjećaj da se ponašaju u stilu "Mi smo svoj posao obavili, djece smo se riješili, njhova je misija obavljena!
A da ne govorim da burazovo dijete ima 9 mjeseci i da ju uopće nisu došli vidjeti!
Ajme meni, a ja mislila kako je naših 2300 puno! Istina, u Os smo i sva sreća, nismo vezani uz švicarce.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
