ovo bi bilo idealno staviti pod opcenite izazove jer ima puno vise veze samnom nego sa mojim djetetom., ali svejedno. Upravo prozivljavam meni vrlo tesku i stresnu situaciju pa sam ju htjela podijeliti jos sa nekim.
radi se o mojoj majci, sa kojom unazad zadnjih 10 godina imam emocionalno nikakav kontakt, iako zadnjih godinu dana opet zivimo u istoj kuci ( silom prilika ) ali odvojenim stanovima, to se uopce nije promjenilo niti ce se promjeniti.. previse smo razlicite ili ne znam sto..
uglavnom, jucer smo se zestoko posvađale, i to sve ne bi bilo tako strasno da me nije isla udariti gdje me najvise voli, a to je po mom djetetu. Moj sin je pravi emotivac i najradije bi stalno bio okruzen ljudima, kada sam se rastala plakao je za tatom kada bi od njega odlazio,. a ona bi mi znala reci; kako dozvoljavas da za njim place, ispada da njega voli vise nego tebe itd. itd., ja se na to nisam previse obazirala ali me to bolilo, pa ne mogu ja utjecati na to koga moje dijete voli vise ili manje, to nije niti vazno... ( btw. sada ima 3 godine ), u zadnji vrijeme kako svi zivimo zajedno on tako zna plakati i za njom jer bi zelio biti vise kod bake, a ja sam misljenja da ne bi trebao biti vise kod bake nego bi trebao biti vise doma, sto i jeste obzirom da je baka vise oko kuce nego kod kuce.. I tako se jucer desila scena di smo se mi posvadile, a ona mi je mrtva hladna rekla da bi se ona jako zapitala da je i jedno od njene djece plakalo za nekim drugim., da bi se ona oko toga JAKO zapitala. To mu ful pogodilo.. i kada sam se nakon dva sata ridanja malo smirila otisla sam joj reci da joj to nije bilo u redu da kaze i da ju molim da mi takve stvari vise ne govori jer radim najbolje sto mislim i najbolje kako znam.. i svaki dan se pitam dali sam mogla drugacije ili bolje postupiti. Međutim ona nije stala na tome, otisla je toliko daleko da je postavila pitanje dali je volim svoje dijete, jer da ona nije sigurna u to., . ja sam jednom prilikom rekla da je meni dosadno ici sama sa njim na ljetovanje, da nemam drustvo i da to ne zelim i da cu radije ici sa jos nekim. tako nesto je njoj nezamislivo, da mami moze biti dosadno sa njenim djetetom. Pa dobro sta je to toliko strasno? nas dvoje samo sami, ja radim svaki dan od 8 do 4, vikendom s vremena na vrijeme izadjem van ( vec mjesecima nisam nigdje bila ) vise mi je dosta i kuce i posla i obaveza i zelim se opustiti, sa svojim djetetom ali i sa nekim odraslim tko ce nam biti drustvo, sa nekim sa kim cu mozda jednog dana ( mozda ) zasnovati novu obitelj. pa dobro sto je to toliko strasno??
stvarno sam danas pod dojmom ovo svega., oni koji me znaju kazu mi da svoje dijete odgajam bas onako kako treba, strasno smo povezani i mali mi je sve na svijetu. i tako me boli kada mi moja vlastita mama kaze onakve stvari. Pokusavam si reci da je vec stara, da joj je dosadno i da ce stvari biti samo sve gore, a ne bolje.. ali mi ne pomaze previse..
imate li vi takve situacije u svojoj obitelji ili se ovakve stvari desavaju samo rijetko? jesam u krivu sto mislim da bi roditelji trebali davati podrsku uvijek i potpuno? pa ako ne mogu reci nesto ljepo neka radije sute.. pogotovo sto se ruzno nista ne moze ni reci..
bas mi je muka od svega