Evo moja prijateljica je nedavno išla sa četvorogodišnjakinjom, i blizankama od 15 meseci iz Beograda u Ameriku. I nazad, posle 20 dana. Sama. Odavde je ispratio muž, tamo je dočekala sestra. Jedno presedanje.
Mi smo sa malom od 16 meseci putovali vozom cca 12h, od kojih većina noću.
Sa dve godine išli smo na put od 12h autom.
Znači idu ljudi, moguće je.

Isabel ako ti je stvarno velika panika, nemoj ići. Ima i bližih destinacija.
Ali ja mislim da je problem u tebi, tj. u tvom neosnovanom strahu da ..... ne znam ni ja čega se plašiš. Ako bude plakala, utešićete je. Ako bude gladna, žedna.... daćete joj da jede, pije. Ako bude pospana uzmeš je u ruke i ljuljuškaš, ako sisa daš joj sisu, dudu ili flašicu.... Ako joj bude dosadno čitaćete knjige, daćeš joj papir i olovku da crtka i žvrljucka. Nama su se na putovanjima super pokazale one male magnetne piši-briši table. I neka sitna igračkica ili knjiga koju kupim baš za put, da je dete nije ranije videlo, pa izvadim u "kriznoj situaciji". Ili preturamo po mojoj torbi, to je uvek zabavno. Crtamo po rukama. Najgore što može biti je neki tantrum, plač. Pa i to ćete rešiti.
Nedavno smo išli na put autobusom od cca 6h, i N se sve vreme ludo zabavljala sa bakom koja je sedela iza nas. Malo se navirivala, pa ćaskala, onda je jela (i poslužila baku) pa spavala. A kad se probudila otišla je iza, baki, potpuno nepoznatoj ženi da joj pokaže svoje igračke. A baka je stvarno bila divna