neke koje prate topike na skolama znaju, rastrzana sam u zadnje vrijeme izmedju iv. zelje da se preseli u drugu skolu zbog lat. i gr. s jedne strane i straha od tog sto sve moze poci po krivu

jedan dan mi se cini to ok odluka, drugi dan sam tjeskobna i mislim da bi mi samo kristalna kugla mogla pomoci

topk otvaram jer me je jutros uciteljica strecla s pitanjem o tome treba li velike odluke prepustiti djeci ili ih roditelji trebaju presjeci
smije li djecja opcinjenost i posvecenost nekoj ideji, zamisli, a bez neke druge podloge, biti razlog za donosenje odluke o preseljenju u drugu skolu? jel neozbiljno od nas podrzavat nesto takvo?
i on sam ima odredjenih zebnji kako ce ga prihvatiti, pogotovo kad vidi da ja nisam skroz mirna, ili kad mu prijatelji kazu nesto lose, ali je na strani preseljenja

imam na forumu primjer zdenke2 koja je isto napravila u istoj dobi i kaze da joj je to jedna od najodluka u zivotu, ali i primjer maxi kojoj je to ispala velika trauma. pretpostavljam da je i dobar osjecaj, kao i trauma, veci kad odluku doneses ti, a roditelji je samo podrzavaju.

koje ste velike odluke vi prepustili vasim 10-11-12 godisnjacima
a koje se ne mogu povuci
i koje su bazirane vise na nekom osjecaju nego na potrebi

jel to fer prema djetetu?