evo, meni bas ova dva primjera dobro prikazuju cijelu stvar.

bi li se selila s cetvero djece (jelte, mogu se zamisliti u tim cipelama ) kad bi jedno od moje djece pozeljelo svirat violinu? ako bi kao roditelji zakljucili da je to na dobrobit tog djeteta, da ostatak obitelji zbog te odluke nece patiti (npr, nece jedno od preostalih troje prestat trenirat sport u kojem izuzetno napreduje a trenira ga vec cetvrtu godinu a tamo gdje ima violine nema tog sporta) i da smo mi roditelji zakljucili da si to mozemo priustiti - bi. selila bih. a kad bi postojala i ta prica sa sportom - nasli bi nekakav kompromis koji bi bio na dobrobit oba djeteta ili na cim manju njihovu stetu.

da mi se dijete u trecem srednje seli iz skole u skolu i nakon tri tjedna zakljuci "nije to - to" onda bih to smatrala prvenstveno svojom (nasom, roditeljskom) greskom jer nisam osigurala (sori sto u ime svoje to stalno pisem, kontam da se podrazumijeva da smo mm i ja u tome zajedno) da je dijete temeljito upoznato s onime sto zeli. to bi znacilo da je odluka donesena naprecac i da se o njoj, dalje od "kozmetike" tipa "ah, ja bih tako rado u tu skoluuuuu" nije islo. a to je greska i to pozamasna.

dakle, da mi dijete cijeli cetvrti razred prica o promjeni skole u petom, iz tog nekog razloga, i kad bi ostalo pri tome nakon svih razgovora, upoznavanja s novom skolom, programom koji ga tamo ocekuje i ostalim "usputnim" stvarima - smatrala bih normalnim da strepimo (i mi i dijete) oko promjene kao takve, al bih podrzala dijete u odluci.