ma ja ne kužim, što vi ne biste bile pred istom dilemom?
ja znam da ja bih. i otvorila bih identičan topik, sigurno ne da sa sobom razriješim svoja loša iskustva, jer ukoliko imam loša iskustva, onda nemam što razriješavati.
ne znam, kao npr. da sam ja u osnovnoj školi išla na terensku nastavu i falila mi je mama. i to je moje iskustvo. i, naravno, jedan od razloga zašto dvojim (ne da sam protiv) poslati dijete na terensku nastavu. sigurno ne presudan, no isto tako se može desiti da i njemu fali mama. glup primjer, al nema veze. to je moje iskustvo i nema se tu što razriješiti - bilo mi je ružno. i ne želim uopće razriješavati to iskustvo, normalno da odluke donosimo jednim dijelom temeljem svojeg iskustva, i normalno da sva iskustva nisu lijepa.
odo ja u kupus.
ali, obzirom da baš ovih dana nekako razmišljam o ovoj temi, ima i dalje
nekako sam, do sad, razmišljajući o temi, shvatila da bi presudna stvar za moju odluku bila njegova odlučnost. a najveća moja dilema bi bila u socijalnom aspektu, bez obzira na litaline dojmove o pseudo-socijalizaciji. sjećam se te opservacije s jednog drugog topika, ali nisam sigurna mogu li do kraja razumjeti tu tezu.
dakle, ako moje dijete, zna da napušta svoj razred, a zna, zna da ga očekuju novi razredni prijatelji (tu sam opet shvatila da tu novu sredinu nikako ne zamišljam neprijateljskom, nego suprotno od toga, ne znam zašto, al takav neki osjećaj imam, valjda radi zdenkinih postova), dakle prijatelji, ali novi, da su mu ovi stari super, i da je i dalje odlučan u svojoj ideji, i nema straha od novog, ili ima straha od novog, ali želja prevladava taj strah, onda mislim da ne bi više imala dilema. plus, naravno što poznaješ svoje dijete i znaš da li ima kapaciteta za tu, ajmo reći, ipak zahtjevniju školu, i da preferira povijest i jezike nad matematikom. karikiram.
i to je to.
a sve dalje je na razini šbbkbb, odnosno na razini - možda u svojoj staroj školi dobije neku groznu profesoricu iz fizike, pa mu to zagorča život.

eto, sad sam mirna, ako J u petom razredu odluči učiti latinski, neću imati više nikakvih dilema. osim što bi to zahtjevalo preseljenje cijele obitelji u zagreb