Ufff, gadna priča, a o utjecaju na motivaciju da i ne govorim....Pogotovo što mi se čini da je bila šokantna i neočekivana. Nemam ništ pametno za dodati, a da već nije napisano. Mogu dobro razumjeti priču jer moj mlađi sin je sklon vrlo emocionalno reagirati, pogotovo ako negdje nanjuši nepravdu i propuste....

Nadam se da će Ivar nakon prvobitnog šoka ipak prihvatiti da nije problem latinski jezik kao takav, nego objektivna situacija (zamjenski profesor, puno izostanaka). Mom djetetu bila bi to grda emocionalna trauma.

Sva sreća da se vratio stari prof. latinskog. Ja bih djetetovo razočaranje pokušala ublažiti činjenicama (neprimjereni pristup profesorice na zamjeni - sve je poznato; objektivne okolnosti - bolest, izostanci). Ne znam koje nisu bile uzete u obzir, a ne na omiljeni predmet. I svakako bih u 2. polugodištu otišla raščistiti mučnu situaciju, tek da se zna...

Inače, ima toga po školama više nego bi čovjek očekivao. Kod nas je slična situacija s vjeronaukom (da ne idem u detalje i offt...). Zbog toga vrijedi otići u školu. Nek znaju da mogu oni i bolje. Pa ipak su to još mala djeca... ne može se njih motivirati trojkama, pogotovo kad ni na koji način nisu zaslužene.