Ne zamjerite što nisam pisala, i blog čeka već više od dva mjeseca da napišem koju riječ...
Toliko je toga što bih mogla pisati, da jednostavno ne znam što odabrati. A pisati sve što bih htjela, jednostavno, ne stignem. Ako vam kažem da curicu zovem Zvrkica , bit će vam jasno... Sićušna je, ali je svugdje ima. U stvari, sad je već manje sićušna nego što je bila kad je došla doma, u tri mjeseca je narasla čak 6 cm! I čini mi se da je od bebe postala mala curica. Prije desetak dana sam skužila da su ona mala bucmasta okruglasta stopala i bucmaste šakice netragom nestale, izdužile se i prestale biti onako posve bebaste.
Kad smo se pronašli, njezin staž hodačice se mjerio tek u danima, svaki čas je bila na guzi (srećom, pelena amortizira takva "spuštanja") a sada jurca, prema nalazu fizijatra, pravilnog hoda, spuštenih ručica, gazi na puno stopalo. I od djetešca kojemu smo čuli glas samo dva puta (osim kad je plakala) dok nije s nama došla doma, imamo malu brbljavicu. Doduše, osim mame i tate, dio toga nitko ne razumije...
Naša beba se promijenila, mi smo se promijenili. Cijeloj našoj obitelji život se posve promijenio... Dok se nismo pronašli, imala sam jedno Sunce, sad imam dva.

A svake večeri molim da i naše dijete osjeća nas dvoje kao svoja dva Sunca. Da je bila sretna prethodnog dana. I da će biti sretna sljedećeg. Jer svakoga jutra kad nas vidi ona je sva u osmijehu...