mene tjera dalje to:
što mi je dojenje (osim što mi na par trenutaka nekad zna biti teško) ipak nešto najljepše na svijetu
što je najbolje za bebu (negdje sam pročitala da je dojenje nešto najvrednije što mama u cijelom svom majčinstvu može dati djetetu)
što znam da ću, kad mi dijete s 4,5 godine prestane dojiti, biti presretna kad se osvrnem na godine dojenja i pomislim na zajedničke trenutke provedene u dojenju
što bi mi beba bila prenesretna da prestanemo s dojenjem, a i meni bi falilo i uopće ne mogu zamisliti da bi još prestala dojiti, mislim da bih umrla od tuge da moram prestati dojiti, očito je da ni ja ni beba nećemo uskoro biti spremne za prestanak
što se nisam kao budala mučila uzalud, sad kad mi ide glatko nakon svih problema, ima da dojim bar do 3,4,5 godina
...
ima još puno toga...ovo mi je prvo palo na pamet