I mene frustrira odjeća. Gotovo ništa od moje stare odjeće nije praktično za dojenje. Pa me frustrira to što moram dojiti svaku posebno, a to onda trajeeeeeee i trajeeeeeeeeeee. Probale smo mi i istovremeno, no to je funkcioniralo prvih par mjeseci, a onda su se počele buniti i odbijati, bilo nam je sve teže pronaći položaj koji bi svakoj od nas tri bio udoban i tako smo nekako došle do toga da cicaju jedna po jedna. Posljedica toga je da se krećem manje nego ikad i osjećam da mi to nedostaje. Premda, kod noćnog dojenja mi čak odgovara ovakav režim: samo se vrtim s jedne na drugu stranu i uspijem se naspavati, dok u polusjedećem položaju to nikako nisam mogla kao ni mm koji ih je svaki čas dodavao i namještao.
Zatim su tu i zastoji. Iako ih već neko vrijeme nisam imala, još se ne usudim spavati na trbuhu (to mi je nekad bio omiljeni položaj).

Ovo je samo dio slike. Istina je da mi dojenje ipak donosi puno više ugode i pozitivnih emocija nego neugode.