Draga 7 od 9, isto sam se osjećala od prvod dana sa djetetom! Nikada ga niko osim MM i mene nije pričuvao skoro pet godina. Kupovina, banka, druzenja, slavlja,doktor, zubar, frizer, svuda je išao sa mnom. Čak i na shrane, pa jednom i na sud. Sudija je,čim nas je ugledao, rekao: "Pa zar niste imali gdje da ga ostavite?" I muž je morao da izađe s njim
Pri tome mu nikada nismo dali telefon ili tablet ma koliko dugo nešto moralo da se čeka.
Dojio je tri godine, svi najbliži su mi već otvoreno govorili da sam bolesno posesivna i da MORAM da ga ostavljam negdje po par sati...
Već su svi ozbiljno očekivali da ću sjediti s njim u klupi u prvom razredu, ali ja prosto nisam mogla drugačije.
Podsticali smo ga naravno, ali on nije htio da se odvoji od nas.
A onda sa četiri godine otprilike je počeo da traži da sam ide kod drugara u komšiluku. I ja ga pustim i od tada, po komšiluku,,stalno ide kod drugara sam. Sada ima skoro šest godina, sam ide u prodavnicu, sa djecom na igralištu bude satima, ali bukvalno satima, bez nas. U vrtić rado ide od nedavno, bez problema pohađa radionice, ide na trening i sad smo došli do toga da ga dnevno vidimo samo sat ili dva.
Poenta je, radi kako ti osjećaj kaže! A i to što osjećaš prema svekrvi je tvoja intuicija koja ti govori da nemaš povjerenja u nju s razlogom.