7 od 9 prvotno napisa
Drage zene, podizem temu i nadam se da ce netko vidjeti moj post. Naime, radi se o tome da sam posesivna mama, najvise prema bakama, mislim i jedino prema bakama. Svog malog s dobila teskom mukom, prosla pakao vantjelesne oplodnje i konacno ga dobila, nakon 4 godine borbe. M sada ima 14 mjeseci. Moji roditelji ne zive u HR pa ga ni ne vidaju cesto, a muzevi roditelji su udaljeni cca sat vremena autom od nas. Preznojavam se kada ga svekrva uzme, kad mu govori "beba moja, "suza moja" i sl. Jednom prilikom, dok sam bila trudna, je izjavila da ce ga, kad rodim, ukras odnijet i da ga nikad vise necu vidjeti...i tu je sve pocelo, to je bio okidac. Bilo je tu jos svega, ali da ne duljim. Mali je jako vezan za mene i usudila bih se reci da nema nikakvih osjecaja prema svekrvi, kada odemo kod njih ili oni dodu kod nas samo bjezi meni ili muzu i sustavno ju odbija, kao i dedu. Moram biti jako iskrena i reci da meni to odgovara, pa me brine jesam li normlana? Jesu li ovo ostatci postporodajne depresije i dali bi trebala psihologu? Hoce li proci ovi osjecaji? Moj najveci strah je da ce mu biti draza od mene, da ce htjeti njoj vise nego meni i sl. iako sam svjesna da je mama mama. Inace smo stalno okruzeni ljudima, drustveno je dijete, ali nikada nitko ga nije cuvao osim mene i muza, ni na sat vremena, ne mogu ni zamisliti da ce jednog dana htjeti prespavati kod bake...help!