Citiraj 7 od 9 prvotno napisa Vidi poruku
Drage zene, podizem temu i nadam se da ce netko vidjeti moj post. Naime, radi se o tome da sam posesivna mama, najvise prema bakama, mislim i jedino prema bakama. Svog malog s dobila teskom mukom, prosla pakao vantjelesne oplodnje i konacno ga dobila, nakon 4 godine borbe. M sada ima 14 mjeseci. Moji roditelji ne zive u HR pa ga ni ne vidaju cesto, a muzevi roditelji su udaljeni cca sat vremena autom od nas. Preznojavam se kada ga svekrva uzme, kad mu govori "beba moja, "suza moja" i sl. Jednom prilikom, dok sam bila trudna, je izjavila da ce ga, kad rodim, ukras odnijet i da ga nikad vise necu vidjeti...i tu je sve pocelo, to je bio okidac. Bilo je tu jos svega, ali da ne duljim. Mali je jako vezan za mene i usudila bih se reci da nema nikakvih osjecaja prema svekrvi, kada odemo kod njih ili oni dodu kod nas samo bjezi meni ili muzu i sustavno ju odbija, kao i dedu. Moram biti jako iskrena i reci da meni to odgovara, pa me brine jesam li normlana? Jesu li ovo ostatci postporodajne depresije i dali bi trebala psihologu? Hoce li proci ovi osjecaji? Moj najveci strah je da ce mu biti draza od mene, da ce htjeti njoj vise nego meni i sl. iako sam svjesna da je mama mama. Inace smo stalno okruzeni ljudima, drustveno je dijete, ali nikada nitko ga nije cuvao osim mene i muza, ni na sat vremena, ne mogu ni zamisliti da ce jednog dana htjeti prespavati kod bake...help!
Po meni nije loša ideja da odeš razgovarati s nekim i pročačkati što o svemu tome zaista misliš, jer i sama prepoznaješ da možda nije baš sve skupa ok.
Nije stvar sati čuvanja, nego je stvar odnosa, a odnos baka/djed - unuk je jedno dragocjeno iskustvo za dijete, kao i za te baku i djeda. To što baka kaže beba moja, ne vjerujem da ona zaista tebe pokušava zasjeniti, nego ona vjerojatno isto osjeća beskrajnu ljubav prema tom djetetu. Ako ti osjećaš da te svekrva inače ne uvažava, onda je to odvojen problem kojim se treba pozabaviti.
Mislim da to što ste "okruženi ljudima i društveni" ne može zamijeniti pravi bliski odnos koji se može stvoriti sa bakom i djedom, rijetko kad će obiteljski prijatelji baš takvim intenzitetom voljeti dijete
To što dijete sada bježi od bake i djeda k vama dijelom je posljedica njegove dobi jer je još mali, karaktera i toga što baku i djeda rijetko viđa. Kad se viđaju više, često se dogodi upravo to da stvarno izgleda kao da više vole baku i djeda nego roditelje, jer su takve uloge (mi moramo biti i zločesti policajci, a oni mogu koristit sav mito i korupciju ovoga svijeta). Ponekad je stvarno potrebno malo poraditi na sebi da bi se moglo vidjeti da ljubav prema nama time ne nestaje, nego da dijete više dobija.

Mislim da ti nije loša ideja da odeš psihologu i rasčistiš svoje osjećaje na tu temu, budući da spominješ da si imala postporođajnu depresiju, a računaj da i dugotrajni MPO ostavlja traumu. Nemoj se opterećivati vaganjem "jesam li normalna?" jer ti to ničemu ne koristi, osjećaš se tako kako se osjećaš, ali vidi to kao jedan oblik samonjege da rasčistiš sa sobom što o tome misliš i osjećaš