U vrijeme kada mi trudnoća nije bila u primisli, pa sve dok nismo počeli sa dohranom, maštala sam kako moje dijete neće ni dirnuti smokiće, čokoladice, sladolede i sl. sve do treće godine života - otprilike do kad pođe u vrtić.
Evo, sada će joj godinu dana, trudim se da jede superzdravo, kuhano... A sva djeca oko nje su u njenoj dobi već ooooodavno jela kolače, čokolade, Monte je neizostavni dio svakodnevne prehrane, doslovce obrok.
Ona je već svjesna i kada djeca oko nje jedu sladoled i čokoladu i ona to želi. Čak joj ta dječica pružaju to, onako darežljivo, dječje ljubazno. Ona jadna pruži ručice i želi to uzeti i pojesti, a ja joj to oduzmem i maknem je i doživim strijeljanje pogledima, komentare i sl., a dječica, skupa s mojom malenom, me zbunjeno gledaju.
Naravno da ne želim da moje dijete ikada redovito jede te nesretne slatkiše, ali da li je u takvim situacijama previše odvajam od druge djece, štetim li joj time?
Osim toga, i mene je mama hranila po tadašnjim uputama najzdravije prehrane i sl. i sve do puberteta me nije zanimao junk, a otad se doslovno gušim u slatku - tegla nutelle/linolade, tepsija kolača i ona ogromna milka čokolada za mene je doslovno piece of cake.
Ukratko - ne želim da moje dijete jede slatkiše, želim da se, kao i dosad, hrani zdravo, ali ne želim je izdvajati iz društva i činiti joj štetu u smislu socijalizacijskog i psihičkog razvoja