 |
|||
Anemona prvotno napisa
Da, Anemona. Vidjela sam, čula i upoznala takve mame. Množina, ne jednina.
Upoznala sam i mame koje drže djecu na strogom režimu prehrane. Riječ je o nešto većoj djeci. Dakle, ne mogu jesti ništa bez majčinog dopuštenja. To su ekstremi, ali postoje. Nažalost.
a djeca nemaju neke medicinske indikacije za takav režim?
moram priznati da ni ja to još nikada nisam vidjela.
čak ni čula. prvi put - sada.
I ja sam istu stvar pomislila.
Nema medicinske indikacije.
Potpuno zdravo dijete. I da, ima svega. Samo što nismo upućeni.
Ok, vjerujem da ima svega, to mi je jasno, ali mene smeta što se uporno na ovoj temi, kao i na večini ostalih vezanih za dohranu, slatkiše i slično, mame koje imaju "strože" kriterije smatra čudakinjama koje svojoj djeci zabranjuju sve i svašta.
Totalno se selektivno čita što je napisano.
I nervira me ako neko dijete ne jede sporni smoki, kiki, gumene bombone,... automatski se misli da mama s kuhačom stoji iznad djeteta da ne bi tako nešto taknulo.
...
Pa evo, primjerice, ja sam napisala da moja djeca u manjim količinama jedu domaće kolače, čokoladu i kekse. Smokije, bombone i slične stvari ne kupujemo i ne jedemo.
Pričam o roditeljima koji ni ovo ne dopuštaju svojoj djeci, jer poznajem i takve.
A po tvom opisu i ja se mogu svrstati u roditelje koji imaju strože kriterije.
Ako me netko zbog toga smatra vješticom i čudakom, neka mu je, uopće me ne zanima i nije me briga.
I još da nadodam - uistinu nije smak svijeta ako na nekom rođendanu pojedu i koji smokić ili bombon. Iako ih i ja usmjerim na štapiće i negazirane sokove.
Ma naravno da nije smak svijeta.
Mada iskreno, nisam bila još na dječjem rođendanu s takvom ponudom.
Valjda to dođe kasnije.
Mi slavimo slijedeći tjedan rođendan.
Od "grickalica" će biti samo štapići, ako baš neko dijete želi.
Meni je "odrasli", ali mogu jesti i djeca (veča).
Sirove paprike punjene sirom i vrhnjem s pogačom.
Roštilj (piletina, svinjetina, kobasice, ćevapi), kuhani mladi krumpir.
Obično je i bućnica (valjda bude i sad).
Salate: više vrsta
Torta
Sladoled
Lubenice i dinja
Juha - obično skuham klasićnu juhu od povrća, pa tko želi jede.
Od sokova:
- juice 100% naranča
- ledeni čaj
- piva
- vino
- kisela voda
- obična voda u neograničenim količinama
Eto, tako kod nas izgleda dječji rođendan. Uvijek je na otvorenom i djeca najmanje ogledavaju hranu.
Nikakvo pretjerivanje nije dobro, ni s dopuštenjima ni s zabranama.
Moja djeca jedu slatko-ono šta se radi doma (palačinke, kolači, i sl.). Od kupovnih džidža jedu ono što dobiju od nekog. Ja uglavnom ne kupujem (ni ne jedem) bombone, smokije, čips... E, sad, ima i ali. Svaki put kad ide samnom u dućan M. smije "sebi nešto kupiti" - to ona tako zove. Uglavnom izabere sladoled, neku malu čokoladu, jogurt (ili više jogurta), a nekad se desi da bi ona baš smoki. I obzirom da se smoki incident dešava relativno rijetko (ove godine samo jednom) ja ga kupim i ne dramim previše oko toga.
Na rođendanima i sličnim događanjima jede sve što je ponuđeno. Moji kriteriji šta se hrane tiče vrijede kod mene doma, ne na tuđem roćkasu, niti u tuđoj kući.
Osobno imam problem kako starijem reći ne! kad svaki dan traži sladoled (i to zbog sličica- pitam se tko mu je tako pametan kupio album
), i obično pali ono da nećemo moći na more jer će opet biti prehlađen i kašljati, a sjeća se kako je zadnji put dugo i grozno kašljao (neovisno o tome što to nije imalo nikakve veze sa sladoledom
i na taj nečin, došli smo do toga da nas naš petogodišnjak upozori svaki put kad posegnemo za žvakom da je to "ona opasna koja se ne smije često jesti jer se razboliš", a za piće obojica traže samo i isključivo vodu iako je kuća puna prirodnih sokova koje mi pijemo.
Mislim da od zabrana nema baš neke pretjerane koristi!
znači, stvar je retorike:
možeš, ali...
ili
ne možeš, zato što...
rezultat je isti.
pa skoro - s jednom, rekla bih, dosta velikom razlikom:
ako ne proba - bit će "zabranjeno voće" a to je, znamo svi, uvijek najslađe,
a ako proba - vidi da nije nešto posebno, a još k tome nije baš niti nešto zdravo (moj 5-godišnjak je recimo trenutačno opčinjen zdravljem i bolnicama jer mu je brat svako malo tamo i to s mamom koje onda nema doma i recimo da mu je ta "bolest" sad nešto malo manje apstraktan pojam i može to povezati s nečim jako negativnim) i još k tome ne vidi da to itko po doma konzumira i jednostavno je to završena priča.
sumnjam da bi tako lako prošlo da je bilo - ne možeš zato jer bla..blabla....bla..blablabla...bla...bla (od čega bi on upravo toliko i shvatio - bla-bla-bla i vjerojatno čekao prvu priliku da nekoga nažica da ipak proba)...
...kajaznam...
pa ni ja ne znam, zato razgovaramo.
meni je "možeš, ali"... više kao zastrašivanje, emotivna ucjena...
a, "ne možeš, zato što" mi je pošteno: ja ti ne dopuštam, a kada sam budeš brinuo o svome zdravlju, odluči kako hoćeš. do tada ću te educirati.
ne bih ja to što sam iskreno djetetu rekla zašto nešto ja osobno ne kupujem niti konzumiram - ali zaista iskreno (u pitanju su sastojci i znanstveno dokazane činjenice, a ne vještice i babaroge ili narast će ti nos ako nešto pojedeš) povezivala s emocijama niti zastrašivanjem jer u pitanju su znanstveno dokazane činjenice - što se npr. može dogoditi uslijed prekomjernog uzimanja aspartama, umjetnih boja ili ortofosforne kiseline....uvijek sam do sad u svemu tako objašnjavala djeci, pa nastojim i vezano za hranu - nisam sklona "donijela te roda" (
mislim da bih sasvim sigurno drugačije postupila kad bi mu se nešto svidjelo i kad bi to konzumirao prečesto (možda licemjerno, ali svaki se roditelj mora znati prilagoditi situaciji i biti zahvalan, ako mu nešto prođe od prve
isto bih mu, naime, rekla kao razlog i kad bih išla, odnosno kad idem, jer ima i toga, načinom - "ne možeš zato jer..." kad se npr. radi o stvarima koje djeca ne smiju ni u ludilu - alkohol, kava, cigarete, lijekovi.....pa i neke stvarno umjetne gluposti na koje mi je onak jako žao trošiti novac...tak da da - složila bih se, ko što rekoh, da je stvar možda više retorici nego u emocijama
Ja se ne smatram nikakvom strogom i ne znam kakvom, slatkiši su mu zabranjeni iz medicinskih razloga. Naravno, ne skroz zabranjeni ali s velikom mjerom i oprezom, a kako moj sin nema mjere, meni je lakše bilo to skroz ukinuti. Skroz mislim na bombone, čokolade, one tvrde, i one kvazi umjetne slatkiše koje ionako iti prije nisam voljela.
Ali slatkiše ne volim niti ja...Niti moj muž...
Zašto ne volim da djeca jedu bombone? Jer jaaaaaako pazim na zube! htjela bih da moja djeca imaju zube kao što imam i ja. Znam da ima tu i do genetike, ali ima i do bombona. Zato nisu ni kada su bili mali nacuclavali čajeke...Jer sam se strašno bojala da nemaju slučajno krnjice... I tak...
A osim toga, što više slatkog jedu (bar Janko, Iva ne moram priznati) manje jede zdravu hranu. I sada, netko tko ne zna mog sina, a naravno nitko ga ne zna kao ja i MM, mislio bi da sam ja ne znam kakva vještica, da mu uskraćujem nešto iz hira i natjecanja s nekim drugim mama. Kaj god!
Nikada me nije bilo briga za druge i kako netko drugi nešto...
E da, kak da me razumije netko u parkiću tko mu nudi bombone (uostalom, kaj me ima razumjeti i gledati s čuđenjem netko tko nema pojma ni o meni ni o mojoj djeci), kad ni jako bliska osoba iz familije nije mogla shvatiti kako Janko ne smije jesti bombone, kako će on to, kako će kad svi drugi smiju, pa djeca jedu bombone, ne???? Neću ja to njemu moći objasniti, on će biti žalostan, u najmanju ruku kao da mu moram uskratiti vodu!!!
Zar se ne kaže điđe miđe
Što se tiče kokica, znam da bi ih po sastavu smjela jesti, ali se bojimo ljuskica. Osim toga, ima tek donje jedinice pa nema šanse da ih s nečim sažvače.
Ono o (ne)kompetenciji mi se sviđa, razmišljam jednako.
Netko je rekao kako su mame koje ne daju djeci slatkiše u većini, možda na ovom forumu, ali u stvarnom životu ne.
E sad, što mi je danas palo na pamet.
Zbog čega bismo mi sebi dopuštale da nas netko kada kažemo da ne dajemo djeci slatkiše pljuvao?
Ne kažem da to svi rade, ali ja sam, recimo, okružena takvim ljudima. Pa su me čak i pojedini prijatelji razočarali u tom pogledu rekavši kako to ne možeš izbjeći (glavni razlog: ljudi će joj donositi čokoladu... pa mislim, mogu joj donijeti i konzervu sardine i što ona zna što je to ako joj ne dam da proba, dakle, neću joj dati da proba...)
Što sam htjela reći, zbog čega ne reagiramo ovako:
NETKO: Hoće mali/mala smokija/čokolade/keksa?
JA: Ne! Jesi normalna! Pa to nije za djecu! Znaš li da je ta hrana puna šećera/soli/aditiva... bla bla
Zbog čega mi svojim ponašanjem ostavljamo dojam da smo čudakinje koje svojoj djeci iz ne znam kakvih sektaških principa ne daju slatko.
E pa ja ne želim biti skrušena i na takvo zašto odgovarati samo sa zato. Ja želim da oni znaju zbog čega je to tako i da ja mislim kako su ONI ti koji griješe. MIslim da je to moja dužnost, podijeliti svoja saznanja s drugima.
I baš me briga što će me netko smatrati lajavicom koja previše pametuje.
slažem se. umerenost u svemu, za nas, kao i za decu. i svi zdravi, vitki i zadovoljni.
Jučer me jedna mama u parku podsjetila...
ŽVAKE!! Moji ih ne žvaču. Nisu zdrave za zube nikako, a strah od toga da se uguše s tim je još veći. I osobno mi je jako loše za vidjeti malo dijete koej žvače žvake. Pogotovo ako je recio kao moja Iva.
I jučer mi u parku, dolazi mama, vadi orbit za djecu, daje svom malom (jedino smo mi bili još tamo) i znam, točno zna što slijedi...Nudi moju Ivu
I sada slijedi..
Ja:nemojte joj dati, ona ne žvače žvake!
mama:ali to su one za djecu!
Ja:ma znam, u redu, ali ona ne žvače, ugušit će se s tim.
mama:joj, pa mora probati
A ja kipim iznutra, pristojna jer je njen sin s mojim malim upravo na ročkasu.....Kaj ja znam, glupo mi se sada tu svađati, ali sam otprilike znala kaj će moja Iva napraviti.
I sada ja cijelo vrijeme njoj govorim kako se to žvače, kako ni slučajno ne smije progutati. A dijete zbunjeno, nije pohlepna, pa je samo komadić žvake otrgla i stavila u usta...Ono što je ostalo sam joj brže bolej rekla da da meni, da joj to ne valja za zubeke....
A ona je nakon dva žvaka rekla da je fuj i bacila u smeće..-
I kaj sad?? Ta mama me uopće nije poslušala, ona misli da sam ja čudna, a ja mislim da ona nije normalna kad trogodišnjaku koji se btw igra u parkiće daje žvaku.
trebala me kao prvo pitati da li joj smije ponuditi, a kada sam ja rekla da ne, treala je odustati, reći ok i bok. Ali neeeeeeeeeeeeeeee. Ona je sigurno pametnija od mene!
ana.m, jednake stvari i mene nerviraju.
Jedina je sreća u svemu tome što za sad mali sam odbija žvake, bombone i slično, jer ih ne voli/ne želi, ali pretpostavljam da će ih možda u budućnosti poželjeti, a onda sam u istom sosu.
ana.m. - po menije ta mama nepristojna i čudakinja!
ako joj lijepo kažeš da dijete ne žvaće žvake, da se bojiš da ne proguta - zar to nije dovoljan znak da se ne petlja i ne pametuje tipa 'mora probati' ?!?! zakaj mora probati?!?!
mene je na sajmu beba jedna mlada cura sa nekog od hrpu štandova prvo pogledom pitala jel smije maloj dati bombon, a tek kad sam ja kimnula 'da' ona meni veli 'ja pravo pitam roditelja'
to me toliko oduševilo i blia je tako jako draga i nisam joj mogla reći ne! a moja Buba toliko mala da nema pojma kaj je dobila ali se igrala sa šarenim, šuškavim 'nečim', dok nije krenula dalje i ja joj nekako mrknula bonkas i strpala u svoja usta (da mi se ne rastopi u džepu)
To je i meni neshvatljivo da se prvo ne pita roditelja, ne radilo se samo o žvaki, pa može dijete biti i alergično na nešto. Ti nesretni smokiji npr mi smo imali situacije sa 6-7 mjeseci da joj turaju iste, a žvake s nepunih godinu (klinac jednako star).
Ma ja šiznem i kad mi psu daju bez pitanja
bobice, ti i ja znamo da je nepristojna i čudna...Ali ona misli obrnuto, pa se takve kao ona, i kao recimo DoA, koja još nema dijete starije od godinu dana, nađu ovako negdje na nekom forumu pametovati, prozivati mame ovakvima i nakvima!
Ja sam samo jako sretna što imam podršku MM i što isto mislimo o tome!
a da malo popričamo sa roditeljima starije djece - ne svi, ali neki bi rekli - pa i mojima su svašta nudili u parku pa im nije ništa bilo! pa sad ja hodam okolo i nudim djeci svašta!
kaj je to neka osveta?
meni to smeta i mislim da i drugima smeta -i ako mi nešto jedemo vani ja pitam roditelje prije nego ponudim djeci!
neka djeca ne smiju ni 'obične' štapiće (celijaklija), ni i ih još ne jedemo jer su preslani a znamo da mala jetra ne može razgraditi sol! pa zdrav razum ti govori da budeš oprezan prema tuđoj djeci kao i prema svojoj!
razmišljam da smislim neku 'bolest' neko fora ime da 'objasnim' ljudima zakaj moje dijete ne jede neke stvari ponuđene u parku! pa ili će im biti neugodno kaj ne znaju za tu bolest ili će me pitati što je to? hihihih
a čim ti dječica narastu i skuže neke stvari - imati ćeš i njihovu podršku! to se jednostavno tako rodi , odgoji i bude tako!
meni nije uvijek bitno samo što mi nude -nego i tko nudi! ja sam 'gadljiva' na nepoznate ljude! ne znam kakva je kuća i kad su prali ruke!
ali sam slaba na dječje poglede - i prije ću uzeti nešto iz one dječje prljave ručice, koja daje od srca nego od nepoznate mame koja daje 'jer se to mora probati'!
eto - sad sam i ja čudna!
ana.m, ne razumijem. Zašto si popustila, zašto nisi ustrajala u svom stavu?
Kad se mojoj djeci u parku (ili drugdje, svejedno) ponudi nešto što im ne dajem/još nisam dala da probaju, nema šanse da bih pristala, samo zato što je druga strana nerazumna.
A o stavovima nekih ljudi ovdje - ne bih generalizirala. To što sada (konkretno DoA, kako si navela) ima malo dijete, ne znači da će svoj stav promijeniti kada joj dijete poodraste. Nikako nije podložno našim procjenama i prognozama.
Svejedno, svakako mislim da imaš potpuno pravo odlučno odbiti sve što ne želiš za svoju djecu, bez imalo ustručavanja i grižnje savjesti.
Ovo je točno, ali opet (ne znam koliko je DoA - ino dijete staro), drugačije je kad ti je dijete do cca godinu dana starosti, a drugačije je kad ti dijete ima npr. 3-4 godine i počne najednom tamaniti slatkiše na štetu prave hrane.
Onda se ploča okrene. Tako da mislim da je konkretno forumašici DoA lako pjevati o tome kako će ona djetetu sve dati, kad još nije bila u koži gdje to eventualno postane stvarni problem.
Ponavljam, moje mišljenje je da to jako i ovisi o karakteru djeteta, mojem je hrana "zadnja rupa na svirali" i onda nije jako podložan navikavanju na slatkiše, a opet možda mi bude drugo dijete "tamanilo sve po redu" i to je onda druga priča.
Lakše je djetetu kakvo je moje ne nuditi neku vrstu slatkiša, kad ga i inače hrana ne zanima, ne pati za njom, ne plače za njom,...
Posljednje uređivanje od Anemona : 19.06.2010. at 12:59
Mislim da smo se svi složili da postoji razlika između umjerenog i neumjerenog. Ne branim ničije stavove, ali ovdje nitko nije napisao da misli dati djetetu neograničene količine slatkiša, pogotovo nauštb uravnotežene prehrane i redovitih obroka.
Kad se kaže da dijete ne jede slatkiše, pomislim na ljude koji potpuno djeci uskraćuju slatkiše, kao što sam ovdje navela već nekoliko puta. Ne moraju to uvijek biti ekstremi i, nazovimo, patološke situacije.Primjerice, ljudi koji se drže stroge makrobiotičke prehrane ne konzumiraju slatkiše niti ih, razumljivo, ne nude ni svojoj djeci, nude im druge varijante, uravnoteženije. To mi je prihvatljivo i nikako ne osuđujem. Za osudu su samo ekstremi koji ozbiljno narušavaju zdravlje.
Ovo i ja cijelo vrijeme govorim. Mi ovdje ne govorimo o ekstremima, nego roditeljima koji daju više ili manje slatkiša, a konkretno DoA se obrušila, na ove koji daju manje, kao da maltene zlostavljaju svoju djecu. Eto, to me jedino smeta.
Kao što nitko nije napisao niti da uopće ne daje.
Ok, UOPĆE ne dajem smokije i montije i ostale ...ije, ali dajem drugo.
I, zapravo, moje zabrane nikada nisu išle u smjeru: neće jesti drugo, ako se najede slatkišaTo mi do sada nije nikada na pamet palo jer moja djeca jedu bez problema, od prvoga dana dohrane do danas.
Nama slatkiš nije zaseban obrok, tako da ni ne dolazimo u situaciju da zamijeni neki drugi.
Kad vas čitam, čini mi se da ih izgladnjujem.
Jer kod nas nema jedenja s nogu: ili se jede ili se ne jede.
U uvodnom postu napisana je želja i zamisao da dijete ne jede sporne namirnice do, otprilike, treće godine.
Ja sam to uspjela sa starijom, do treće godine nije čak probala ni kolače, ni čokoladu. Bez ikakve frustracije ili negodovanja, jer je jednostavno takva.
S mlađom nisam uspjela (dvije godine stara), već je probala i čokoladu, i kolače, i kekse. Ponavljam, u malim količinama, nakon obroka. Ne brinem da radim nešto loše, kao što nisam brinula da sam starijoj nešto uskratila.
Nisam ni rekla da je ovdje netko napisao da uopće ne daje slatkiše svojoj djeci, ali sam dosta susretala takve ljude, zato sam to spomenula. Naravno, to je njihov izbor, a ja o tome imam svoje mišljenje.
I, apricot, ispričavam se, ali nisam shvatila posljednji dio tvog posta.
Anemona, oprosti, znam da se ne govori o ekstremima. Imala sam potrebu to prokomentirati, jer sam dosta dugo vremena provela u doticaju s takvim slučajem.
Još samo da nadodam: bila sam jako problematično dijete što se hrane tiče. A pokušavalo se, godinama, na lijepe i manje lijepe načine potaknuti me da barem nešto pojedem od serviranog obroka. Jedan od članova moje obitelji mi je potajno davao slatkiše nakon što bih ostavila gotovo pun tanjur na stolu.
Zato sam spomenula slatkiše umjesto obroka, iz vlastitog iskustva.
Posljednje uređivanje od n.grace : 19.06.2010. at 16:53
A zašto sam popustila...Ma ne znam, u tom trenu nisam više znala kak bih reagirala, rekla sam što sam imala a ona je tupial po svom...I nekak kao da se ne znam snaći u takvim situacijama, već mi je lakše nekako kasnije objasniti djetetu da to ne valja i nije zdravo itd. Ljuta sam na sebe što sam popustila, ali nekako sam bila i sigurna u to da će moja Iva napraviti to što je napravila...Ljuti me što opet ja ispadam crna ovca pred vlastitom djecom, jer eto teta da, a mama ne da! Ne znam kako bih to objasnila...
Nemoj brinuti, sigurna sam da tvoja djeca razumiju zbog čega nešto je ili nije dobro za njih, budući da im sve lijepo objasniš. Sljedeći put se nemoj dati smesti, inzistiraj na svojoj odluci i nemoj misliti da time radiš nešto loše, već sasvim suprotno - imaš svoje razloge i nisi dužna nikome ništa objašnjavati. Pogotovo nepoznatoj osobi na dječjem igralištu.
He he he... amaterska psihoanaliza! Draga, time se bave oni koji propituju sami sebe i vlastite postupke.... Nama koji smo sigurni u to što radimo ne trebaju takve stvari, ali me zabavlja čitati topic (dok ne prevrši mjeru). I ovaj topic nipošto nije jedini koji bi se mogao strpati u tu vreću, he he he...
Posljednje uređivanje od Peterlin : 19.06.2010. at 18:25
nisam cijeli topic čitala, ali neki odgovori su meni osobno malo preradikalni, no dobro ima nas svakakvih i svatko ima pravo na svoje stajalište.
ja osobno obožavam slatko, volim ga od kad znam za sebe i pravi sam gurman. trenutno ga ne jedem iz dijetalnih razloga...no to je druga (bolna)tema
meni bi grozno bilo uskratiti djetetu malo čokolade ili keksića, kolača, sladoleda.....ljudi moji pa to je radost, to je uživanje! kako samo vi uživate dok vam se čokolada topi u ustima? kolika je koris dok dijete osjeća sreću jedući kocku ili dvije čokolade naspram eventualne "štete" (iako u to zaista ne vjerujem) koju će ti šećeri ili što već napraviti organizmu?
ajd ni mi do godinu dana nismo jeli slatko, one smokije, gumene bonbone i sl. stvarno izbjegavamo , slatko je uvijek nakon obroka i pazim na količinu, nema slatkog svaki dan, pazim koje slatkiš jedu itd. neke cure ovdje su super opisale poantu. sve umjereno i sa razumom.
no imam jedno pitanje za one koji skrivećki jedu slatkiše, a tvrde da im djeca nisu uskraćena zato što ne jedu slatko ili da se tako ne osjećaju. zašto se onda sakrivate? nije valjda da bi jeli kada bi vidjeli vas? ja se jesam par puta sakrila, ali samo zato da više ostane meni.....eh koja prokletinja od žene
a da još samo odgovorim na konkretno pitanje pokretačice topica.
mislim da se ne trebaš uzrujavati. to što te drugi gledaju poprijeko ne treba te ni najmanje dirati nego vrati im istom mjerom u stilu kao da oni nemaju pojma kako se hrane mala djeca. meni su isto znali "prigovarati" što svom 10-mjesečnmom djetetu ne želim dati malo čokolade, ali to me nije ni najmanje diralo. no ako bi mu u usta slučajno došao liz sladoleda ili kić nečeg slatkog također se ne bih uzrujavala.....ma pitanje je hoće li to uopće uspijeti doći do probavnog trakta
eto kad mi je mlađi sin imao 4 mjeseca, probao je kiki bonbon od svog brata koji mu ga je gurnio u usta u sekundi dok sam se okrenula.....i nije mu se baš svidio....
Ja ću sad citirati sama sebe jer mislim da se na ovaj način treba boriti s nepristojnim mamama
upravo to smo i svi ostali napisali, a prozvaš nas da pretjerujemo
morat ću te razočarati: da, počela si s dohranom, jer je dohrana sve osim mlijeka i lijekova. nema te tko što prozivati, ali kiki bombon u ustima četveromjesečnog djeteta je - dohrana.eto kad mi je mlađi sin imao 4 mjeseca, probao je kiki bonbon od svog brata koji mu ga je gurnio u usta u sekundi dok sam se okrenula.....i nije mu se baš svidio....
i to jako loša.
to je pitanje toliko deplasirano i toliko smo puta odgovarali na njega.no imam jedno pitanje za one koji skrivećki jedu slatkiše, a tvrde da im djeca nisu uskraćena zato što ne jedu slatko ili da se tako ne osjećaju. zašto se onda sakrivate? nije valjda da bi jeli kada bi vidjeli vas? ja se jesam par puta sakrila, ali samo zato da više ostane meni.....eh koja prokletinja od žene
iz istoga razloga iz kojega ja jedem pred televizorom, ali ne da oni to vide.
iz istoga razloga iz kojega sebi stavim feferone u grah, a njima ne.
iz istoga razloga što pred njima opako ne psujem (ili se barem trudim)...
dakle, zato da ne usvajaju moje loše navike ili zato da ne sada ne usvajaju navike koje su u tom trenutku njima neprimjerene.
upravo to smo sve i napisale
uživamo i u koječemu drugome, pa to ne znači da je primjereno svima.
uostalom, djeca još nemaju potpuno razvijene okusne pupoljke, a i nisu im toliko iskvareni raznim aditivima da bi im osjećaj bio jednak kao nama.
evidentno
Moram dodati da je meni ustvari čudno kad netko, u ovom slučaju dorotea24 opiše hranu kao ultimativno uživanje.
Zašto mi je čudno? Jer je to meni osobno malo previše, jer imam osobu u obitelji koja želi djeci (unucima) pružiti ljubav i pažnju jedino kroz hranu. U prijevodu želi ih samo šopati, jer onda ima osjećaj da im je ona dala nešto važno i bitno. Naravno, šopati sa slatkišima i sličnim stvarima. Ona nema drugi način davanja ljubavi, ne zna drugačije,...
Naravno, još je tu jednan sitan "problem". Več sam puno puta navela da moje dijete nije ludo za hranom, odnosno nema šanse da nešto uzme/pojede, ako nije gladan i to je toj osobi onda ogroman problem, jer ju ograničava u jedinom načinu davanja ljubavi.
Znam da je ovo lagano izvan teme, mada možda ne i previše.
Napisala sam to isključivo iz razloga da se vidi i druga strana krivog shvaćanja hrane, s kojom se mi skoro svakodnevno "borimo".
Ja uopće ne uživam u čokoladi....
Mi redovite razne čokolade dobivene za rođendane bacamo u smeće jer im prođe rok trajanja!!
Osim ako ne dođe moj stari i potamani ih!
Kod nas se ništ ne baca, ali to ne znači da sve pojedemo. Proslijedimo dalje, nekome tko nema malu djecu. Čokolade uglavnom pojedemo, malo pomalo (iako često znam sakriti - npr. za Božić i slične prigode, kad špajza zapliva u poklonjenim čokoladama). Uspjeli smo naučiti bake, dedu, uju i ostale da nam smokiće i kikiće NE donose uopće, tj. postoji izbor slatkiša koji je prihvatljiv, a neprihvatljive stvari ulete tu i tamo u nepredviđenim rijetkim situacijama (dobio je moj sin lizaljku "mikić" zadnji dan škole od prijateljeve mame). Ne radim problem. To mu je možda peta u životu, a ima 10 godina.Ja uopće ne uživam u čokoladi....
Mi redovite razne čokolade dobivene za rođendane bacamo u smeće jer im prođe rok trajanja!!
Osim ako ne dođe moj stari i potamani ih!
Heh, nisma ja baš sretna da bacam, ali jednostavno to spremim visoko, zaboravim na to, a kad se sjetim prošao rok...I kaj da onda to nekome dam?
Meni je čak palo na pamet na dječje pozivnice za rođendan napisati da se ne donose slatkiši. Svi mi kažu da sam luda.
Slažem se s većinom napisanih stvari ovdje, ali da je kiki bombon u ustima četveromjesečnog djeteta koji mu je stavio u usta brat u trenutku kad to majka nije uočila okarakteriziran kao početak dohrane, to mi nikako nije jasno.
Nisi luda, dapače. Mi baš nismo to pisali, ali smo znali reći, pogotovo dok su djeca bila mala. Sad više toliko o tome ne brinem.
Ma jest. Ali nenamjeran. I moj sin je nenamjerno započeo svoju vlastitu dohranu - nisam pazila, bila je torta sa šlagom na stolu (rođendan mog tate, mislim) dijete je imalo 4,5 mjeseci i nisam se od njega nadala da bi mogao prstom u tortu, pa u usta.... a baš to je učinio!
Mi smo večinu rodbine uspjeli "usmjeriti" koji slatkiši su prihvatljivi. Kod nas su to čokolade i štapići, eventualno one ribice i to je to.
Večina ih je dobro reagirala, dio se "zaboravi".
I još sad imam u ormaru zalihu od prošlog rođendana i Božića, a evo uskoro opet rođendan.
Ako dobijemo nešto što dijete ne jede, spremim u ormar i gotovo.
pa nema potrebe da se ljutite nisam nikog optuživala nego sam samo izrazila svoje mišljenje, odnosno rekla da su MENI neki stavovi prekruti, po čemu se naravno ne mora nitko drugi ravnati i ne znači da je univerzalno ispravno.
vidim da se u suštini razumijemo, ali ne kužim kako će dijete usvojiti loše navike gledajući kako mi jedemo slatko ako i samo jede slatko? ili onda uopće ne jede slatko, a želi pa se netko sakriva da ga dijete ne vidi kako ne bi tražilo? pokušavam to usporediti sa alkoholom ili kavom. i jedno i drugo popijem pred djecom i naravno da im ne dajem jer nije za njih i nitko lud to neće dati djetetu da pije. jel i to radite kradomice ili samo slatkiše? feferona im se sigurno ne bi svidjela i da im se ponudi, a psovanje je sasvim razumljivo zašto se ne radi pred njima. no eto nije mi jasno zašto im nije primjereno slatko jer eto kako kažete u razumnim količinama ga jedu pa čemu onda skirvanje? no dobro.....
a taj kiki bonbon, pa ne mogu reći da nisam skočila ko ofurena, ali ne zbog "početka dohrane" nego zbog straha od gušenja iako mu priznajem nije cijeli ni ušao u usta. znači onda mu prva namirnica nije bila jabuka nego kiki bonbon.....čisto da znam
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
