sam/a s troje ili više

[Vrijeska]

Kako se osjećate kada vam supružnik ode na put, a vi ostanete sami s troje ili više male djece? Zovete li nekoga da bude s vama barem preko noći kao pomoć?

Moram priznati da je meni poprilično nelagodno. Još se nismo uigrali...Uglavnom, probdijem noći (pa me onda strah da od umora ne zaspem tijekom dana...)
Uvijek me strah nekih hitnih situacija i kako ću ih ja u brzini sve organizirati (pa čak i spasiti...)
S dvoje sam se dobro snalazila.
Sve i da sam npr. morala na hitnu, nije problem, ali već s troje ... Samo dok ih potrpam u auto i svežem treba mi 5-10 minuta ...

[Mima]

Uf, meni je bed i sa jednim

[laumi]

MM, srećom, ne ide često na put, ali kad ide, zovem svoje starce. Ne hendlam ih baš najbolje svo troje sama na duže staze.

[Val]

kad mm ode na put mi se selimo mojim roditeljima. razlog je taj što su nam se zdravstveni problemi, redom, događali
predvečer i noću. a u takvim slučajevima ne želim biti sama s njima.
evo, i prije 2 tjedna se baš to dogodilo. mm na putu, a L. zakurila.

[Vrijeska]

Sad ću pričekati litalu da me/nas utješi i da koji dobar tips-and-tricks

[mamitzi]

kad je mm otišao na put i mene ostavio sa šestogodišnjakom i bebom od 2 mjeseca molila sam njegovu sestru da dođe navečer na sat vremena da se ja okupam i večeram. moram napomenuti da se oni nisu kupali 3 večeri da se ne dogodi neka nesreća-eto svatko ima svoje strahove (pa i mame s dvoje djece).

[majoslava]

kad sam imala jedno dijete, znam da sam znala osjecati strah oko toga hocu li moci hendlati dok sam solo...
sad imam cetvero, i nemam uopce takvih briga. kad se blizanci bili skroz novorodjeni, i uz to si doma sa jos jednim od 2 g i od 6 g, bude malo logisticki tesko stic sve ak je covjek solo, ali ak se bas mislim okupat, skupim ih sve blizu sebe (doduse, tad mislim da mi kupanje i nije bilo na pameti). neke stvari dolaze s iskustvom, neminovno, nitko se ne rodi roditelj...

[sirius]

Ja ih nemam troje, nego dvoje i muža često na putu.
Ne zovem nikoga , ne razmišljam o hitnoj (iako je manja kronični bolesik tako da postoji određena opasnost)...Ako bi se desila neplanirana situacija u toku noći da moram na hitnu ili da mora doći hitna razmišlja bih tada o tome . Mama i braća mi žive relativno blizu pa bi uskoćili , tj. ne bih vukla drugo dijete sa sobom.
Druga je stvar da kod višednevnih izbivanja je teško biti na raspolaganju cijeli dan, pogotovo ako si budna cijelu noć .
Srećom moju su spavaći , pa nemam problema sa tim.

[vertex]

Ja sam često sama s njima ali moji nisu baš tako mali, starijima je 10 i 5.5. To je sasvim nešto drugo nego kad su svi mali, čini mi se. Mi funkcioniramo dobro, nemam nekih strahova. Ipak, bitna je razlika sada i prva recimo tri Marijetina mjeseca, kad smo se svi navikavali na novo stanje u obitelji. Tvoja bebica je još jako mala, mislim da će i tebi biti lakše kroz mjesec-dva-tri, kad se malo posložite i kad pronađete novu svakodnevicu. Tada će, vjerojatno, i bebica moći malo više biti na čekanju, ili s guštom participirat u cirkusu koji rade starije.
Evo, sad čitam šta sam napisala, pa vidim da ja pišem o proguravanju dana (za danom), a tebe zapravo brinu neke nepredviđene situacije. Ja vjerujem da bi se snašla, a da je stvarno frka, pitala bi pomoć od bilo koga, ako nemaš nekog svog u blizini, i sigurno je i dobila. Prijatelji, susjedi...

[hm]

Kad je najmlađi bio star 2 tjedna muž je otišao na službeni put tjedan dana.
Uživala sam sama s njih troje i nisam nikome dala da nam se previše mota. Mogli su svratiti na par minuta do pol sata da nas malo vide i to je to.
Meni je puno teže kad mi se još netko mota nego kad sam sama, jer onda moram još nekome objašnjavati naš ritam i navike. Sami se mi organiziramo savršeno.

[litala]

meni je, u nasoj kuci (u kojoj smo zivjeli do prije dvije godine), uvijek bilo mrsko biti sama. sama = jedina odrasla osoba u kuci...

u deset godina nisam nikad normalno zaspala kad bi bila sama - uvijek bi se onesvjestila od umora pa i kad su djeca bila tu... drugi dan sam funkcionirala kako-tako...


sto raditi kad si sama s djecom. a sta ja znam, nis pametnog ovisno o trenutnoj razini energije, o stvarima koje se trebaju odraditi, o kapacitetima djece i tebe same... a to su sve varijable koje se mijenjaju svakodnevno. pa se prilagodis situaciji.

meni se jest dogodilo da sam vise puta bila "nasamo" s djecom po dan-dva-tri-pet... zadnje dugotrajnije "samovanje" dogodilo se kad je najmladja imala pet dana - mm otputovao na dva mjeseca... prvih deset dana moja je mama bila s nama, onda sam je otpremila doma jer mi je tako bilo lakse. hm, lakse... mozda bi neki drugi izraz bio pogodniji

kako smo se snasli? svakako. bilo je prekrasnih trenutaka, kad sam punim plucima uzivala u njima i sebi, u miru koji sam osjecala iznutra - sirio se koncentricnim krugovima oko mene, nas... bilo je i onih drugih trenutaka, kad nisam punim plucima uzivala ni u sebi ni u njima, kad sam bila slomljena (fizicki), iscrpljena (psihicki), umorna od svega. a ne mozes odustati i reci: ja vise ne mogu. i moras i dalje odradjivati sve ono sto im je potrebno. pa onda skratis to sto je potrebno na ono sto je "stvarno" neophodno. ostalo - preskocis. i, da ne zanemarim - bilo je situacija i kad sam sjedila na podu i plakala. bukvalno tako. al ajde, tih je bilo daleko najmanje...

da mi je, nakon tog perioda, ostao ptsp koji se "palio" na samo spominjanje nekog mozebitnog mm-ovog izbivanja iz kuce - jest. i dugo je trajao. al ja znam i svjesna sam toga da je bas taj period, i zbog vremena u kojem se dogadjao i zbog razloga zbog kojeg se dogodio - bio izrazito stresan i zahtjevan. ne ponovilo se...


na drugu stranu, onu ljepsu - imam zadnji slucaj kad sam na dva mjeseca bila bez mm-a. ovaj je slucaj utoliko drugaciji sto sam s djecom putovala 18.000km u posjet mami i nakon dva mjeseca vracala se nazad. ovaj put - koji sam sama pozeljela, isplanirala i izvela, bio mi je prekrasan. naporan, ali prekrasan. i jest mi putem doslo da sjedim i placem, al razlog nisu bila djeca ili hendlanje djece, vec sama cinjenica da u avionu provedes preko 24 sata a odmoris se - nula bodova


uopce ne znam jesam li ista pametnog rekla. a ne znam bas ni da sam ikoga utjesila...

[litala]

evo me jos jednom


ja bih rekla da su tvoji strahovi i strepnje normalne. prvo - lijepo sama kazes da se niste uigrali. onda ni ne mozes ocekivati da ces se u svakoj situaciji snaci i odigrati stvar 100 posto ispravno...

drugo - uopce ti ne vjerujem da ti treba 10 minuta da se potrpate u auto. cura ti je vec velika - sama se moze vezat. decko sasvim sigurno zna sam sjest, ako ga ti i moras vezat, a bebuljicu isto vezes za manje od dvije minute. eto, kad uhvatis prvu priliku - odi pa isprobaj, vidjet ces da ste sigurno spremni za pokret za manje do pet minuta

trece - ako ti je nelagodno samoj s njima kad tm-a nema kod kuce - svakako se organiziraj kako god znas i mozes da ne budes sama. bit ce ti srce na mjestu i lakse ces se nositi sa ostalim problemima. ako nikako ne mozes to izorganizirat - isto ces "prezivjet", bit ce teze, osjecat ces se mozda i grozno - ali proci ce, izdrzat ces, i uvijek misli pozitivno - sutra ce bit mrvu lakse! i hoce, a kad prodje cijeli mjesec - jos lakse! a za godinu dana! da vidis uhodanosti!

[davorka]

Mislim da je više do nas i kako mi gledamo na to, nego do realne situacije i problema koji bi nastali. Ja npr. nikad ne razmišljam izrazito negativno, ono u stilu: joj kako ću, što ću, što bi bilo ako mi se ovaj razboli, ili netko padne... Već sam imala situaciju da mi muža nije bilo doma, Oliver je s 2,5 godine pao sa stolca i pregrizao jezik i morala sam ga sama sa starijim djetetom voziti u Klaićevu. Meni muž nije doma preko dana, radi do navečer skoro svaki dan pa sam ja tako navikla. Vozimo jednog na trening idemo svi ili ovi stariji ostaju doma sami. Ako bi mi se dogodilo nešto nepredviđeno po noći, tada bih zvala sestru ili roditelje koji su blizu da dođu biti s dvoje djece dok ja ovo jedno odvezem gdje treba i obavim. Moji dečki su isto već veliki, jedan je 11, drugi 7,5 pa mogu par minuta pripaziti malog dok se istuširam ili to radim kad svi zaspu. Pa i mala beba može ležati u krevetiću 10 minuta dok se mama istušira ili obavi nešto drugo.
Ja nekako nisam za opciju da si zovem pomoć ili nekoga na spavanje kad mi muž negdje ode, a zna otići i po 4,5 dana. Jednostavno mislim da su to moja djeca i moram se biti sposobna brinuti za njih.

[Val]

mi smo imali noćni posjet hitnoj i ne želim ni pomislit što bi i kako bi da sam,
u sličnoj situaciji, sama s njima. kroz 2-3 godine da, ali sada ne.

[eris]

Kada je frka, hitan slučaj, zovem komšije u pomoć. Ne znam jel vam to ok, al u nevolji se prilično dobro snalazim. Jednom kad mi je MM imao krizu svijesti, uspjela sam nazvati komšije, hitnu, starije izvela van, a uto je dotrčala komšinica, dok sam mlađu nosila sa sobom. Od poziva hitne do ulaska u hitnu prošlo 15 minuta.

[Eci]

MM često ide na put i ja ostanem sama sa njih troje. Uglavnom pozovem frendice (nakon što stavim klince spavati) pa brbljamo do kasnih sati i onda sam dovoljno umorna da zaspim odmah (tako da ne mogu razmišljati šta bi se moglo dogoditi). Imam u glavi taktiku kako bi da moram na hitnu - to nam se jednom i dogodilo. Susjeda je pričuvala starije, a ja sam sa malim jurila u Klajićevu.
Mene nije strah što sam sama sa klincima, niti mi je teško samoj sa njima, mene više muče neki nerealni strahovi kad oni pozaspu, a ja ostanem sama.
E, da, i uvijek svi spavamo zajedno u bračnom krevetu, tako sam mirnija.

[litala]

Mene nije strah što sam sama sa klincima, niti mi je teško samoj sa njima, mene više muče neki nerealni strahovi kad oni pozaspu, a ja ostanem sama.
E, da, i uvijek svi spavamo zajedno u bračnom krevetu, tako sam mirnija.

evo - ovako je i samnom...

bas onda mi se netko po cijele noci sulja oko kuce i naviruje kroz prozore (zato od sumraka do jutra gore sva svjetla po dvoristu i sve su skure zatvorene i zavjese (ako ih ima) navucene) i bas onda se na teveu vrte samo horrori i trilleri - komedija ili laganih serija ni za lijek...

al, ponavljam, to je do mene, ne do toga sto sam s djecom

[Trina]

ja sam skoro uvijek sama s njih troje jer mi muž ima takav posao da skoro nikad nije kući. Navikneš se na sve a nama je situacija takva da, kad nismo bili sami djeca i ja, bilo nam je neobično i skroz poremećeno. Navikneš se, sve ima svoje vrijeme, djeca dobiju odeđen ritam i kad netko sa strane upadne (a u našem slučaju to je bio tata) sve bi bilo drugačije. Tako da je nama normala da smo sami. Kod mene nema panike, sve je laganini, ne razmišljam o situacijama što bi bilo kad bi bilo. Ali moja svekrva i svekar žive ispod nas, tako da u slučaju bilo čega uvijek imam njih za pričuvati.

E i ja guštam kad mi muža nema noću pa djeca zaspu a ja ostanem sama ispred tv-a ili kompjutera. To su mi posebni gušti