joj svimbalo dobra si..." dok je tema još tu.."
ma mene je taj sindrom trenirke naveo na puno veća razmišljanja. Vjerujem da većina majki veći dio vremena provedu ispunjavajući životne zahtjeve kućanstva: kućanski poslovi, kupovina, plaćanje računa, telefoniranje, vožnja djece po potrebama, dogovori, rođendani. A onda i poslovne obaveze. I još uz to treba se svakom članu obitelji posvetiti te još oodržavati i niz kontakata s članovima obitelji, prijateljima. U svemu tome treba balansirati između plača bebe, histeričnog ispada trogodišnjaka, starije kćeri koja nije zadovoljna frizurom , ili su nam se na poslu ponovno pokazali nefleksibilni. I onda nam tako malo vremena ostaje samo za nas, majke, žene...I da li je onda taj sinonim, trenirka, ono što zapravo ostaje? Ne govorim o tome da je ugodna...nego više na način da ne stignemo više toliko biti sebi više na prvom mjestu. Vidjela sam i čak , jednu mamu koja je bila jako lijepo sređena. Onako baš čist fajn, predivno obučena, frizura perfektna i u kolicima je bilo dijete cca 3-4mj staro, drugo možda 3 god do nje. Ja sam tada samo zamijetila kako je to baš super. Da ona tako super izgleda i da se lijepo sredila. Ne kažem da mi nije lijepo vidjeti trenirku , samo nekako ljepše mi je eto vidjeti ovo drugo. Ali...da ponovim svimbalo..prije nego temu zaključamo....
Ono što mene smeta , potaknuta trenirkom, jest koliko vremena mi majke znamo provesti očajavajući nad svojim fizičkim izgledom. Bez obzira na tek dva hodača i dva koja tome streme, ja ću pronaći vrijeme da se malo namrštim pred ogledalom prije nego sa smješkom pogledam u savršena lica svoje djece. Baš zato ja osobno izbjegavam trenirke ukoliko nema sporta u namjenjenom događaju. Jer i u to malo vremena što mogu naći za sebe volim se zriihtati. Bar malo...bar za sebe...onak za dušu...čak i kada u trenirci idemo na sport.