Čini mi se da je Beč negdje na pola puta, prema onome što ovdje čitam.petra prvotno napisa
Trenirke u restoranima, šetnji ulicom i slično zaista su gotovo isključivo vezane za useljenike iz istočnih republika ex-Yu. (Pa čak i skupe trenirke - nije ih teško kupiti, što u outletovima, što na rasprodajama.)
S druge strane, ljudi često stave role u ruksak i u trenirci se preko cijelog grada javnim prijevozom upute na Dunav ili negdje drugdje gdje se bave sportom. Utoliko trenirke jesu za sport, ali nakon tog sporta, u specifičnom lokalima moguće je vidjeti i goste u trenirkama kako ispijaju kavu i pritom mislim na onu vrstu ljudi koja u nekim drugim prilikama ne bi išla u trenirci na piće. (Ista stvar je npr. u kafićima na Šalati.)
Što se tiče posla, rekla bih da to ovisi o branši; primjerice, mm radi u jednoj tradicionalno konzervativnoj sredini, pa čak i u tom relativno krutom okruženju postoji u visokom menadžmentu čovjek koji je na poslu u odijelu i Birkenstocksicama. Po marketinškim agencijama ili novinskim redakcijama lakše je naći ljude u crocsicama i casual odjeći nego odjevene prema poslovnom dress-codeu.
Moje iskustvo s Amerikom je takvo da je uslužno osoblje tamo zaista uslužno i jedako ljubazno prema gostu u svili i kadifi kao i prema gostu u poderanim trapericama ili trenirci. Međutim, to ne znači da i tamo ne postoji bonton odijevanja.
On topic: otkad znam za sebe, trenirke (tj. donji dio) su mi odjeća za sport i za kod kuće. Za mene je dolazak kući, redom: izuvanje cipela, pranje ruku i presvlačenje (donji dio trenirke plus neka lijepa majica - ja kod kuće ne nosim staru, rasparenu, zaflekanu, poderanu ili bezobličnu odjeću).
 |
|||
Odgovori s citatom