Kažnjavanje 4 godišnjaka

[Balarosa]

Dakle, hoću reći da kazna nikada ne pomaže. Vi ste veliki, ono je dijete i razlika je između vas što bi vi trebali znati razmišljati unaprijed, za razliku od njega. On reagira (akcija-reakcija) na vaše ponašanje, a vi to nebiste trebali.
I naravno, dijete nije pas, da reagira po naređenju. Probaj ga lijepo zamoliti, staviti ga u krilo, kada ima ispade, ne obazirati se ili ga nježno zadirkivati. Ali uvijek mora postojati odnos, razgovor...

Uopće ne razumijem što ne valja s Vinalinim savjetom. Evo, ja sam mama četverogodišnjaka pa možda smijem napisati isto - probati bez kazne kad ovo što frogica provodi (što ja ne bih nazvala kaznom nego nekim puno težim izrazom, ali nije konstruktivno) ionako ne pomaže. Jedino se ne bih složila s ovim "kazna nikad ne pomaže", mislim da ima djece koja funkcioniraju s kaznama. I mogu se složiti da ne možemo znati unaprijed kakvi ćemo roditelji biti, ali jednako kako Vinalina ne može 100% znati da nikad neće kažnjavati dijete, ne možemo ni mi svi ostali baš tako sigurno tvrditi da hoće i od sveg srca joj želim da uspije.

A da budem malo on topic, potpisala bih ovo:

vec si puno puta postavljala slicne teme, svako toliko izroni jedna o tome kako je tvoje dijete nemoguce...nista od toga pametno nije se izrodilo. najbolje da ti i tm potrazite pomoc kod nekog ko ce vas voditi i ukazati vam detaljno na sve greske koje radite, ima puno mjesta na kojima danas roditelji mogu potraziti pomoc. sretno!

Frogice, okrutno ću - mene tako frustriraju tvoji postovi, rade mi čvor negdje unutra, u njima uvijek iščitavam toliku pogubljenost i nezadovoljstvo i tebe i supruga da nije nikakvo čudo da je i maleni takav, pogubljen, nezadovoljan, ljut. Očito je da vidiš da vam ne ide dobro, da razmišljaš o tome, da ulažeš neko vrijeme da barem napišeš post - uloži ga onda u nešto konkretno, u pravu pomoć. I vodi računa da on ima već 4 godine, a vas dvoje puno, puno više i da to sigurno neće ići brzo. Želim vam puno sreće.

[Anemona]

Slažem se s Balarosinim zadnjim postom.

[Peterlin]

No, a kaj sam ja drugo napisala?
Ne kužim te Peterlin.
Da me nitko nije mogao pripremiti na drugo dijete i da tek sad znam na što su drugi mislili dok su mi govorili kako će mi biti teško sa dva, a ja ih nisam nikako mogla shvatiti.
I objašnjavam Vinalini da ju shvaćam da ne kuži, ali da će jednom možda shvatiti što to znači četverogodišnjak ii da je razlika imati jedno i dva djeteta.........

Čuj, ovdje imamo DVIJE različite stvari koje su ugurane u jedan topic.

Jedno je problem odnosa (oko odgoja) između roditelja - roditelji su vlasnici tog problema i jedino oni ga mogu riješiti, nikako svatko od njih sam u interakciji s djetetom. Oni su odrasli, oni se moraju dogovoriti što i kako s djetetom, moraju naći zajednički jezik, inače će se problemi nastaviti i povećavati. Mnoge su osobe (sa i bez djece) to zapazile i ovdje rekle.

Drugo je problem kompetencije osobe koja nema djece - e, tu se slažem s Veki - roditeljstvo "izbrusi" neke stavove u praksi, ali teoriju svejedno treba znati. Da bismo mogli odgajati djecu, prvo moramo odgojiti SEBE. A situacija se mijenja (u praksi) kad imaš jedno ili više djece. Uostalom, Veki je to lijepo objasnila pa ne moram ja ponovno.

[oka]

Tako je i u potpunosti se slažem sa tobom, ne kužim što sam krivo napisala da si me kvotala, ok nema veze.
Naravno da treba biti sam prvo dovoljno pametan i educiran da možeš djetetu dati pravi i odgovoran odgoj.
Govorila sam o nečem drugom, a da su vlastiti odgoj i edukacija najvažnija to se kod mene podrazumijeva.

[Cheerilee]

"Dakle hoću reći da kazna nikad ne pomaže.." (nemogu quotat vinalinu)



Kako ne pomaže?
Kod nas savršeno fukncionira! (I fakat mislim da nebudu istramatizirani kaznom, jer vidim da shvaća da neradi dobro)

Eto situacije od jučer....
Igraju se moji 3,5godišnjakinja i dvogodišnjak, vani u vrtu svaki sa svojom igračkom, on nekim tarktorem, ona ponijem...
Odjednom počne on njoj uzima tog konjića, al neda svoj traktor njoj...
I kaj sad?
Velim mu lijepo vrati joj njezinu igračku ili zamijenite, ali ne on bi oboje.....

Eh, onda sam mu sve uzela, vratila seki njenu igračku, posjela ga u kolica, rekla mu da je u kazni, i "pet minuta" nema igračaka i dizanja iz kolica jer je bio zločest...

Nakon tih par minuta provedenih u kolicima/kazni dalje je bilo super, igrali se i mijenjali igračke, bez cike, vike i naguravanja.....

Pa eto, konkretnog primjera da funkcionira....

Jer ipak roditelji su tu da odgajaju djecu,a ne djeca roditelje, jel?!

[oka]

Ja mislim da bi trebalo otvoriti drugi topic o kaznama i načinu kažnjavanja.
Evo ja bih recimo drugačije postupila u toj situaciji tj. ne kažnjavam u takvim situacijama već to rješavam na pozitivan i njima prihvatljiv način i kazna u mojem slučaju dolazi kao zadnja solucija u nekoj određenoj situaciji, a upotrebljavam ju najmanje moguće.
Pokušavam odgajati na drugačiji način, neću sad pisati o tome, samo sam htjela napomenuti da se sve to razlikuje od osoba do osoba, od odgoja do odgoja.

[Beti3]

Meni je bilo tužno čitati frogičin post jer je tako jasno da nisu sretni. Nekako mislim da je život tako kratak da moramo naći sreću u njemu. To mišljenje mi je donio život. Iskusna sam mama sa 3 djece do kojih sam teško došla. Uvijek sam željela da im je dobro jer život je okrutan.
Pokušaj djetetu pokazati svoju neograničenu ljubav, ali naravno ne mu kupujući stvari nego mu daj svoje vrijeme. Posveti mu se tako da on ne vidi da tebe čeka čišćenje, kuhanje, posao i milion stvari. Kad dijete zna da je njegova mama tu baš za njega kad ju treba i koliko ju treba, bit će puno zadovoljnije. O, kako je lako otresti se i reći : Nemam vremena!. I što djetetu preostaje nego napraviti ono za što zna da će njegova mama ili tata odmah zapaziti i naći vremena za njega - pa bilo to i najgora stvar što ono zna učiniti.
Ovo govorim iz godina iskustva. Dijete mora znati da može doći mami i s teškim problem. Jer- točna je izreka : " Mala djeca, mala briga ". Vidjeti će to svi. Dok je samo igračka ili sladoled u pitanju vrlo je lako. A 4.godišnjaku se može skrenuti pažnja. Meni je pomagalo npr. da mi pomognu tobož popraviti nešto : držat ladicu dok zašarafim vijak ili s tatom provjeriti ulje u autu. Nešto što nije svaki dan a osjećaju se važni i potrebni. Svi mi volimo pohvale a " naše dijete je ličnost" pa ma kako malo bilo.
I bez fizičkih kazni i uskraćivanja igre moji su ispali sasvim OK. Valjda će tako i ostati. Samosvjesni i sigurni u sebe i u svoje roditelje. Naravno da se roditelji apsolutno moraju usuglasiti i to daleko od dječjih ušiju.
Ljubav je u obitelji najvažnija i ako je ona na djelu i ostalo će ići. To je moje mišljenje i želim frogici i njenoj obitelji da budu što sretniji , dan po dan i smiju se zajedno kad god mogu.

[Anemona]

I bez fizičkih kazni i uskraćivanja igre moji su ispali sasvim OK. Valjda će tako i ostati. Samosvjesni i sigurni u sebe i u svoje roditelje. Naravno da se roditelji apsolutno moraju usuglasiti i to daleko od dječjih ušiju.
Ljubav je u obitelji najvažnija i ako je ona na djelu i ostalo će ići. To je moje mišljenje i želim frogici i njenoj obitelji da budu što sretniji , dan po dan i smiju se zajedno kad god mogu.

Ovo je i "naš način" i nadam se da ću i ja kroz nekoliko godina napisati da smo dobro napravili, da su odluke bile ispravne, za sad smatram da smo na dobrom putu.

[irena bajrić]

čudne su mi te metode.....
ali evo mislim da djetetu nikada, ali NIKADA ne smijemo reći "ne razgovaram s tobom, ne volim te...." ili slično
zamislite kak bi se mi, vi ili netko, sam osjećao da nam to govore svaki dan
kažnjavanje djece - pohvalit ću se da sam pohađala UNICEFovu školu i da
se sugerira recimo, da dijete sjedi mirno toliko minuta koliko ima godina, znači ako ima 5 godina, neka posjedi 3 minute- dovoljno
i razgovor, razgovor, važno je naglasiti sljedeće, "mama i tata te vole, ti se dobar, ti si velik i pametan ali tvoje ponašanje nije baš u redu, pa reci zašto si ljut?da, razumijem da si ljut....."

a fizičko kažanjavanje apsolutno ne dolazi u obzir!!!!zatvaranje djece u sobu i držanje kvake jer vrata nema ključ...??! nemojte to.....

[Ms. Mar]

Imam potrebu podijeliti svoje razmišljanje na temu, ali odmah da napišem da nisam stručnjak i imam samo jedno dijete, koje još nema ni tri godine. Pa oni koji smatraju da me to diskvalificira za sudjelovanje u raspravi, da ne čitaju dalje.

frogica,
ja bih rekla da vam nije (primarni) problem kakvu kaznu dodijeliti djetetu. Razmisli o tome da svojim ponašanjem dijete možda komunicira da mu nešto nedostaje, da mu neke potrebe nisu ispunjene. Moguće da su ostali, njemu poznati kanali komunikacije zakazali.
Mene ne bi toliko brinulo kako će se ponašati za 10-ak godina ("ako se već sada ponaša tako"), nego bih svu pažnju usmijerila na ovo što se događa sada. To dijete je čovjek sada, ima problem, ne osjeća se sigurno. A to je ono iz čega proizlazi ovakvo ponašanje, a ne nedostatak djelotvornih kazni. Budi zahvalna što se dijete nije povuklo u sebe i počelo šutke surađivati na svoju štetu, nego ti glasno daje do znanja da mu je potreban drugačiji pristup. Ti si ta koja mu to može pružiti.

vinalina,
naravno da ima ljudi koji djecu odgajaju bez kazni. I naravno da će iskustvo tvojoj slici dati nove dimenzije. Kao i svima nama koji još živimo. Ali nitko ne može znati hoćemo li s izazovima napustiti ono u što vjerujemo ili ćemo to produbiti i živjeti.
Imaš pp.

Na temu kazni, jedan citat (Barbare Coloroso) za razmišljanje:
'Djelotvornost neke tehnike ne dokazuje nužno da se radi o dobroj tehnici. Tehnika je dobra tek ako nimalo ne narušava dostojanstvo djeteta i roditelja.'

[enchi]

Ms. Mar - lijepo, slažem se! A i djeca su nam iste dobi!

[Cheerilee]

Evoj, moj D. ima 4 godine ( sada navršio) I ponaša se nerazumno, kada nešto hoće, da mu se kupi ili sl. zahtjeva to dok ne dobije ( od tate najčešće), ako mu se ne ispuni odmah, lupa vratima, mene lupa, viče, dere se, baca stvari , lupa po prozoru, onda ga ja odvučem ljuta u sobu jer mi je dosta i zatvorim ga( držim kvaku jer nemamo ključ), on lupa po vratima, baca stvari po sobi, dere se , urla, traži tatu. To traje oko 3 minute i onda tata dođe u sobu i uzme ga nositi i on prestane plakati. I naravno, ide zajedno sa njim po sladoled.
Ja ne znam kako da ga kaznim, jer da mu zabranim gledanje crtića ili komp., to bi bilo neizvedivo, jer bi opet urlao i vikao iradio užas po stanu, dok ne dobije crtić, a MM bi onda popustio.
Jedino da ga kaznim je da mu kažem da ne želim sa njim razgovarati dok mi se ne izvine za lupanje i udaranje, on za mene ne postoji. To mu eto uvijek kažem. Onda se izvine i da pusu uz moj nagovor da se izvine.
To je jedino šta ja mogu napraviti. Jer to histeritziranje više nije normalno, on namjerno otvara i zatvara vrata ilupa, viče iz bijesa, totalno je izvan kontrole tada i mene to razljuti najviše zato jer se MM buni da šta ga živciram, ako mu nešto krivo kažem( tipa , stavit ću to sladoled u frižider da se ne otopi, kada ga nisi otvorio-a on čeka tatu da ga dođe otvoriti-i počinje scena histeriziranja da tata mora doći u sobu otvoriti ga i MM na mene kaj ga moram živcirati od jutra? A on u kupuje sladoled u 7 ujutro jer je dijete tako htjelo). Na kraju se posvađam sa MM i sa D. ne želim razgovarati. To ponekad traje i 2 dana-da ne želim razgovarati , samo službeno-zube ruke prati i sl.
Jer je to dobra metoda? Jer stvarno ne znam šta više napraviti.

Moje je mišljenje da se dijete tako ponaša jer je ajmo reći izgubljeno,
mama nešto nedozvoli, tata da, pa onda dijete histerizira jer nezna sam što bi....

Prvo i osnovno dogovorit s mužem kako dalje.....

Eto, kratko i jasno, i ne odstupa od teme!

[lasica]

predlažem da se obratiš http://www.centar-sirius.hr/index.ph...e-za-roditelje
jer su besplatni,ali ima i drugih kvalitetnih radionica/škola za roditelje koje se plaćaju pa su time možda malo manje pogodne.pročitaj si i od penelope leach knjigu "što društvo ne čini, a trebalo bi, za današnju djecu".posebno mi se svidjelo u poglavlju o discplini ovo: "naučiti dijete kako se dobro ponašati više ovisi o toplini odnosa sa roditeljima nego o jasnoći naredbi i kazni koje oni izdaju." sretno!

[miniminia]

frogica, poradite na zajedništvu u obitelji...dijete pati ovak..a i vi s njim...ova mala banda od 4 godine jako dobro kuži svijet oko sebe
iako temeljim sve na ljubavi i razumjevanju ,ja osobno ne vjerujem (sada nakon 2 djece i iskustva u prosvjeti) u odgoj bez kazne..ne mislim na batine...
kazna je i kad dijete dobije 2,3,4 u školi... cijeli sustav se bazira na sustavu vrijednosti i nekakvih sankcija (istina naša lijepa domovina je čudnovati svat)...
granice se moraju znati, autoriteti se moraju poštivati, inače nastaje totalna anarhija
a kod tebe frogice vlada represivna anarhija

[ivaa]

pročitala sam danas od a do ž temu i suzdržala se komentara.
nakon toga sam sa svojom trogodišnjakinjom izašla u šetnju i ona je po stazi uz prometnu cestu trčala.
Dogovor je da otrči nekoliko koraka, ja kažem stop (ledena kraljica jedan dva tri, stop i onda se ona ukipi...sjećate se te igre iz djetinjstva?) i ona čeka da dođem do nje i tek onda smije nastaviti, ponovo do slijedećeg stop.
U jednom trenutku je prestala slušati i jurila naprijed.
Nakon što sam joj barem 10 puta rekla stop i stani, ništa. smije se i trči ispred mene.
Nakon toga sam rekla ići ćeš u kaznu kad dođemo doma ako ne staneš- nije.
Potrčala sam za njom, uzela ju u ruke i odnijela gore u stan u kaznu.
Stajala je u kazni (na stepenici prema gornejm katu, to nam je mjesto za kaznu) minutu, dvije. Počela je plakati čim je stala u kaznu, jer kaznu koristimo rijetko pa ju stajanje iza zidića na stepenici pogodi. Kad se smirila (nakon minutu otprilike) mogla je van iz kazne.
Nakon toga je morala tati (koji je bio doma) reć zašto je u kazni, zašto se ne smije trčati kraj ceste i obećala nam je da to u buduće neće ponoviti.

kad sam ju vani ulovila, sjetila sam se teme i diskusije o kažnjavanju.
Baš me zanima bi li "nekažnjivači" djece i na ovako opasnu radnju ostali pri svom stavu?

kako vi rješavate situacije koje su naočigled opasne za djecu?

ili situacija- baca igračke jer joj je tako došlo.
dogovor- ako ih bacaš znaći da ih ne trebaš.
dakle, pospremit ćemo ih i poklonit drugoj djeci ili ćemo ih baciti u smeće.
Nakon jednog bezazlenog i zamjenjivog plastelina u smeću više na baca svoje stvari.

[MarijaP]

Frogice, svaki put kad napravi scenu dok si posvećena seki, MORAŠ ga pomaziti, blago reći da ne možeš sad, ponuditi alternativu. Ako nastavi, moraš stati, staviti seku na sigurno i pitati ga da li mu fali pažnja, što želi i sl.
Meni je kćer bez pelena zapišavala krevet, ali je sin dobio pažnju kad je tražio na takav "zločesti način". To mi je bio znak da nisam na vrijeme primjetila da nešto treba, da ga nisam dovoljno pomazila taj dan, da nije dobio potrebnu pažnju. Sad (26 i 11 mj) su super jedan prema drugome, dobro se slažu, čak i zaigraju zajedno.
Sin mora znati da nije zamjenjen, da je i dalje voljen i jednako važan.
To je proces i nemoj očekivati promjene u jednom danu.
Također, nemoj sebi postaviti previsoke ciljeve. Prozorima se neće ništa dogoditi ako ne budu oprani i po 6 mjeseci. Eno moji stoje na mjestu i ne mrdaju
TM i ti trebate ići na roditeljske radionice. Odlazak tamo ne znači da ste nesposobni, nego da ste roditelji koji vole svoju djecu.

[Ms. Mar]

pročitala sam danas od a do ž temu i suzdržala se komentara.
nakon toga sam sa svojom trogodišnjakinjom izašla u šetnju i ona je po stazi uz prometnu cestu trčala.
Dogovor je da otrči nekoliko koraka, ja kažem stop (ledena kraljica jedan dva tri, stop i onda se ona ukipi...sjećate se te igre iz djetinjstva?) i ona čeka da dođem do nje i tek onda smije nastaviti, ponovo do slijedećeg stop.
U jednom trenutku je prestala slušati i jurila naprijed.
Nakon što sam joj barem 10 puta rekla stop i stani, ništa. smije se i trči ispred mene.
Nakon toga sam rekla ići ćeš u kaznu kad dođemo doma ako ne staneš- nije.
Potrčala sam za njom, uzela ju u ruke i odnijela gore u stan u kaznu.
Stajala je u kazni (na stepenici prema gornejm katu, to nam je mjesto za kaznu) minutu, dvije. Počela je plakati čim je stala u kaznu, jer kaznu koristimo rijetko pa ju stajanje iza zidića na stepenici pogodi. Kad se smirila (nakon minutu otprilike) mogla je van iz kazne.
Nakon toga je morala tati (koji je bio doma) reć zašto je u kazni, zašto se ne smije trčati kraj ceste i obećala nam je da to u buduće neće ponoviti.

kad sam ju vani ulovila, sjetila sam se teme i diskusije o kažnjavanju.
Baš me zanima bi li "nekažnjivači" djece i na ovako opasnu radnju ostali pri svom stavu?

kako vi rješavate situacije koje su naočigled opasne za djecu?

ili situacija- baca igračke jer joj je tako došlo.
dogovor- ako ih bacaš znaći da ih ne trebaš.
dakle, pospremit ćemo ih i poklonit drugoj djeci ili ćemo ih baciti u smeće.
Nakon jednog bezazlenog i zamjenjivog plastelina u smeću više na baca svoje stvari.

Iz mog kuta; nisi ju ti spasila opasne situacije tako što si ju kaznila. Spasila si ju tako što si bila uz nju, primila ju za ruku ili nosila. A s kaznom si htjela vjerojatno postići da više ne trči kraj ceste i moguće je da si to i postigla.
Meni ('nekažnjivaču') je također važno da mi dijete ne završi pod autom. Zato uz prometnicu ne ide sam (niti će ići još dugo vremena). A to vrijeme koje hodamo skupa pričamo svašta pa i o prometu. Isto tako doživimo svašta - vidjeli smo dečka koji je na cestu izjurio na biciklu, ne gledajući; vidjeli smo psa koji je pobjegao iz dvorišta i skoro završio pod autom; vidjeli smo dijete koje je trčalo za loptom... I nama je lopta 'pobjegla' na cestu pa smo imali priliku učiti da ne treba trčati za njom. Čak smo i vježbali takvu situaciju, da u mozgu ostane zapisana - kroz igru, naravno.

Nešto vrlo važno - odgoj bez kazni nije odgoj bez strukture i posljedica. Takav odgoj se još više oslanja na njih. Kad je B jurio na biciklu bez pedala i nije stao na moj poziv, trčala sam za njim, fizički ga zaustavila i uzela bicikl. Ne zato što sam ga htjela kazniti, nego zato što jednostavno nije sigurno da vozi takav bicikl, ako ne stane kad ga upozoravam na opasnost. Tako sam mu i objasnila i onda smo malo više radili na tome da reagira na moja upozorenja i kad sam vidjela da smo dogurali do negdje, opet je sjeo na bicikl.

Lijepom odnosu prema stvarima ga također učim. Na pozitivan način. Svojim primjerom prvenstveno. Naše stvari mogu govoriti pa ga znaju zamoliti da ih lijepo pospremi, mogu mu same reći da su tužne kad ih baca. Najljepše je kad zajedno pospremamo igračke po završetku neke igre i divimo se tome kako nam je lijepo uredno prije nego započnemo sa novom igrom. Jučer smo npr. pustili pjesmu za pospremanje, ja sam pospremila suđe, a on igračke. A onda je on meni došao pomoći u kuhinju jer je bio brži. A bilo je i trenutaka (i još će ih sigurno biti) kad se ne igra baš lijepo sa igračkom. Ako vidim da će je uništiti uglavnom pustim, a zatim ide u smeće jer potrgana nije sigurna za igru. Ako vidim da će uništiti nešto drugo s njom, uzmem ju da ga spriječim. I razmišljam o tome zašto to radi pa najčešće zaključim da mu fali nečeg. Ponekad mu fali bučne igre, ponekad je to potreba za istraživanjem, ponekad treba više moje pažnje. Nekad je samo gladan, žedan, umoran, prestimuliran... Kad mu to nadoknadim, najčešće neželjeno ponašanje prestaje.
Sad, ako ovo oduzimanje igračke ti nazivaš kaznom, onda mislimo na iste stvari, ali ih drugačije zovemo. Doduše, bitan je i način na koji se nešto provodi.
A ako netko misli da ovo nije dovoljno, nego na to treba dodati kaznu, onda se tu ne slažemo.
Ali prisilno stajanje na stepenici, sjedenje na stolcu i sl. ja smatram ponižavajućim i nadam se da to svom djetetu neću priuštiti samo zato što će mi to biti možda drugo ili treće dijete pa će mi stvarnost otvoriti oči. Najiskrenije se nadam da ću uvijek moći naći kreativnije načine.

[Beti3]

MS.Mar slažem se s tobom i ja upravo tako postupam. I po mom mišljenju to je pravilan postupak. Spriječiti, a ne liječiti.
No ni sve mame ni sva djeca nisu isti , pa tko smatra da je kazna potrebna neka radi po svom. Ja kaznu ne želim ni davati ni primati.

A kako takav odgoj bez kazne djeluje, to ne mogu sama suditi. Meni paše, a što drugi misle o mom načinu baš me i nije briga. (MM se ne slaže uvijek, ali njega mogu okrenuti na svoj mlin ). A djeca su OK .

[ivaa]

govorimo gotovo o istim stvarima ali ih drukčije zovemo.
kazne,
stajanje u kutu, sjedenje u određenoj fotelji ili na određenom mjestu za " razmišljanje" kod trogodišnjaka i starijim mislim da može djelovati stimulativno.
smatram da već u toj dobi moraju shvatiti da loše ili opasno ponašanje ima i poslijedicu.
Nakon "odguljene" kazne i mi razgovaramo, ustvari razgovavaramo i za vrijeme kazne,
ali smatram da su nekada jednostavno premali za sva naša objašnjenja i upozorenja ili da im nedostaje koncentracije i volje u određenom trenutku slušati naša "naklapanja" koliko god bila kratka i odrješita.
Ja ću ju radije smireno staviti u kaznu nego vikati. Kad se smiri, razgovaramo. Kod nas to pali. I ne vidim negativne posljedice.

[Ms. Mar]

smatram da već u toj dobi moraju shvatiti da loše ili opasno ponašanje ima i poslijedicu.

Ja vjerujem da djeca od samog početka uče da svako ponašanje ima posljedicu. Uglavnom su to prirodne i logične posljedice. Prisilno sjedenje u kazni potiče poslušnost, ali nisam sigurna koliko približava samu posljedicu određenog ponašanja.

I vjerujem da se svako dijete voli osjećati dobro, a da se osjeća dobro kad se ponaša dobro i da se ponaša dobro, onda kad se osjeća dobro.

Ali dobro , nije mi cilj druge uvjeravati da rade krivo. Ja sam se javila da kažem da nas ima koji odgajamo i drugačije, da ne ostane vinalina naivka koja ne vjeruje u kaznu samo zato što još nije rodila. Ovo dalje htjedoh odgovoriti na pitanja. A naravno da mi je drago da nas ima još koji odgajamo bez kazni. A kako sam slučajno naletjela na jedan predivan tekst koji ima puno veze sa ovim o čem pričamo (i sa samim uvodnim pitanjem), ne mogu odolijeti da dio ne citiram:

"By condoning punishment as a disciplinary tool, we perpetuate the acceptability of the use of force and power to control others. At the same time we perpetuate our ignorance and our fear. We use punishment in order to stop behavior rather than having the courage to confront and understand it. By openly dealing with the underlying causes of the child's behavior, both parent and child have the opportunity to get a better and more realistic view of the child's actions, and any potential danger to the child and/or to the parent. We evolved to protect children from harm, not to harm them."
James Kimmel, Ph.D.,

[Beti3]

"By condoning punishment as a disciplinary tool, we perpetuate the acceptability of the use of force and power to control others. At the same time we perpetuate our ignorance and our fear. We use punishment in order to stop behavior rather than having the courage to confront and understand it. By openly dealing with the underlying causes of the child's behavior, both parent and child have the opportunity to get a better and more realistic view of the child's actions, and any potential danger to the child and/or to the parent. We evolved to protect children from harm, not to harm them."

Ovo je upravo to. Jako lijepo napisano.

[SikaPika]

Kao što je netko rekao, blesavo je govoriti o kažnjavanju dok imaš malu bebicu. Tko zna što me čeka...
Ja sam u djetinjstvu kažnjavana, batinama, ponižavanjem, klečanjem... Nije me ubilo, nije me ojačalo... dapače, bojim se da ću biti prepopustljiva iako već sada u glavi znam kako bih trebala odgojiti dijete (primjer, teta koja me odgajala se nikada sa mnom nije igrala, ono, na travi, s loptom ili se ja ne sjećam zato sad imam fobije da se s M. dovoljno ne igram, čak i kada ju ostavljam s MM-om, ljutim se dok on zjaka okolo (ponekad gleda TV ili muli) umjesto da joj se posveti 100 posto, čak imam grižnju savjesti jer ja nisam s njom.

Frogice, ne znam shvaćaš li veličinu svog, muževog i ponajviše djetetovog problema jer vi imate velik, velik problem. Nedopustivo je odgajati dijete dvjema krajnostima. Zaista, najbolje bi bilo obratiti se stručnoj osobi koja će vam pomoći.
Molim te, nemoj ignorirati svog dječaćića i šutjeti od njega. Meni osobno je to bila najgora kazna. Znala sam reći teti, izmlati me, ali pričaj sa mnom. S tim da sam ja bila starija od njega. Što zna što se događa u njegovoj maloj glavici dok ti tako šutiš. On tebe treba, a ovakvo njegovo ponašanje koje ti doživljavaš kao zločestoću je njegov vapaj za pažnjom pa i disciplinom, autoritetom, odmjerenošću. Ali ne disciplinom u smislu kazni, vikanja ili čega već. Molim te, sjedite s nekom stručnom osobom i posavjetujte se, nemojte pusiti da život male osobe, vašeg djeteta ode u krivom smjeru.

E sad, što se tiče sjedenja na foteljici, uskraćivanja igračke, bacanja igračke... ne znam, ne mogu ocijeniti. Mislim da nikada djetetu ne bih mogla baciti igračku u smislu, uništavaš ju, ne treba ti, bacam ju. Kažem, mislim da ne bih... tko zna.
Foteljica za razmišljanje mi se čini ok, ono kao, uzmi si time out, malo razmisli pa ćemo dalje.

Ms.Mar je spomenula vježbanje "opasnih" situacija. O tome sam čitala u knjizi W. Searsa Disciplina koja mi se inače čini kao sjajna knjiga. Je li tko čitao? Kakva su vaša mišljenja o toj knjizi. Imate li kakve preporuke?
Irena Bajrić, spominjala si Unicefovu školu, imaš li kakav link?
lasica, knjiga Penelope Leach me zaintrigirala.

Iako, nema te knjige do našeg vlastitog djeteta koje nam pokazuje što mu zaista treba.

[Peterlin]

Knjiga Penelope Leach zove se PRVO DJECA - evo linka: http://www.profil.hr/knjiga/prvo-djeca/4661/

To nije (samo) knjiga o odgoju djece. To je prava sociološka studija. I kad ju pročitate, dođete do zaključka da ima zemalja u kojima je puno, puno gore nego ovdje u Hrvatskoj. Ali da bi moglo biti bolje - bi. Da mi sami tome možemo pridonijeti, svatko u svom domu i sa svojom djecom - možemo.

Uživajte u čitanju!

[mamitzi]

ova tema me podsjetila na jednu od prije puno godina zbog koje sam otišla s foruma u suzama i zabrinuta za svoj život i budućnost svog sina. tamo su mame govorile koliko se ne žele odvajati od svog djeteta i kako im ono nedostaje dok su pod tušem (a ja sam htjela da mi netko odvede filipa na par sati da odahnem) a sad mame govore kako odgajaju svoju djecu bez kazne.
da se razumijemo, frogica nisi jedina koja ima problema s odgojem djeteta i ja sam tu. ne samo da stavljam sina u kaznu nego i vičem na njega, prijetim mu i potkupljujem ga. isto tako u našoj kući postoje stvri koje smije kad je sam samnom ili kad je sam s mužem i to nam je ok. mi smo se oženili a nismo se klonirali da imamo isto mišljenje o svemu.

[Lutonjica]

Ja ću ju radije smireno staviti u kaznu nego vikati.

a ja recimo radije vičem. jer ako sam ljuta, onda mi je prirodno da vičem, a nije mi prirodno da sam smirena i sabrana LOL
a usiljena smirenost je, u mom slučaju, 10 puta gora nego jedan kratkotrajni nalet bijesa, i za mene, i za djecu

sve više mislim da svi trebamo biti ono što jesmo, i da je to najbolje za djecu. ne govorim tu o ekstremima (udaranje je npr. za mene ekstrem), nego ono, ako ja podivljam kad sam ljuta, to je ok, ja sam takva, cure me poznaju takvu i to je to.

također, sposobnost smirenog reagiranja kod mene opada s brojem djece i njihovim rastom. na zaru se mislim nijednom nisam zaderala u njene prve tri godine, niti sam je kaznila na bilo koji način, baš ništa, sve je bilo tako cool i smireno dok je bila samo ona, puno vremena za sjedenje i objašnjavanje i razgovaranje i sve laganini. a margita me već čula bezbroj puta, a tek joj je 3.

i istina je ono što kaže ms.mar, djeca se dobro osjećaju kad su dobra i dobra su kad se dobro osjećaju. ali ja sam ta koja ne uspjeva stalno biti dobra i dobro se osjećati LOL

[RozaGroza]

kod vas u kući je na snazi dupli odgoj , dijete tako reagira jer ti i tvoj muž nemate zajednički stav,

moraš to riješiti sa mužem, a djeci treba discipline, ma koliko kojekakve knjige i razni autori trubili da ne treba...

ne u stilu ruskog gulaga, naravno, no zapitaj se ako se 4 tako ponaša , što će biti sa 14 ? 24 ?

i ne ignoriraj dijete, pričaj s njim

Super rečeno bez puno filozofiranja. Dal češ ga kažnjavati ili ne je tvoja osobna stvar. Ali najprije ti i tm rješite tu neodlučnost. Najvažnije je da podupirete jedno drugo, jer na taj način pokazujete djetetu da vjerujete jedno drugom, da ste ujedinjeni i da je vaš način jedini način kojim će stvari proći bez kazne odnosno jedini kjim stvari mogu ići - ipak je vaše dijete i ono treba slušati vas (al najprije se dogovorite, jer na ovaj način i ja bi lupala, bacala stvari i vikala).
Važno je isto ne postupati ishitreno. Bolje je kaznu, ako ga namjeravaš kazniti, ostaviti za kasnije, do tad ga pošalješ u sobu i pustiš nek čeka. Onda kad se smiriš i "ohladiš" odlučiš koje češ mjere tako reći poduzeti , oće li to biti zabrana gledanja TV-a i igranja na komp ili što god već. Al definitivno moraš djelovati brže, dijete več ima 4 godine, a sa 4-5 godina se dijeca krenu, amo reći buniti protiv roditelja - to najbolje vidiš u ponašanju dijece koja urliču u dučanima i apsolutno zanemaruju ono što im roditelji govore - po meni je to čisti neposluh i nema opravdanja, ako ga sad ne dovedete u red i ne naučite osnove ponašanja - a to je da nije u redu bacati stvari, vikati, udarati mamu itd. kasnije će biti jako teško.

[RozaGroza]

i istina je ono što kaže ms.mar, djeca se dobro osjećaju kad su dobra i dobra su kad se dobro osjećaju. ali ja sam ta koja ne uspjeva stalno biti dobra i dobro se osjećati LOL

e da, tog se i ja bojim kad Š odraste...I'm only human!

[sirius]

Frogice, zašto muža ne kazniš tako da ne razgovaraš sa njim dva dana? Mislim i muž je nerazuman i ne surađuje sa tobom.
Ja osobno nemam ništa protiv dječje ljutnje pa i ispada bjesa, osim što me to živcira, ali to je nekakav prirodan proces odrastanja i nošenja sa frustracijam.

[RozaGroza]

Frogice, zašto muža ne kazniš tako da ne razgovaraš sa njim dva dana? Mislim i muž je nerazuman i ne surađuje sa tobom.
Ja osobno nemam ništa protiv dječje ljutnje pa i ispada bjesa, osim što me to živcira, ali to je nekakav prirodan proces odrastanja i nošenja sa frustracijam.

Da kad je to opravdano i kad ne prelazi one neke granice tolerancije. Npr. imam frendove čiji sin od 5 godina šakom zdimi mamu u trbuh kad god ga ona oblaći, i urliće iz petnih žila! A klinac ima apsolutno sve što poželi, "starci" plešu kako on svira.
Te neke ispade bijesa ne mogu baš željeti od svog dijeteta. A one neke zdrave normalne koji mi pokazuju da moje dijete nije ameba koja radi apsolutno sve što mu ja naredim, mi je zapravo i drago da ima.

[Peterlin]

Da kad je to opravdano i kad ne prelazi one neke granice tolerancije. Npr. imam frendove čiji sin od 5 godina šakom zdimi mamu u trbuh kad god ga ona oblaći, i urliće iz petnih žila! A klinac ima apsolutno sve što poželi, "starci" plešu kako on svira.
Te neke ispade bijesa ne mogu baš željeti od svog dijeteta. A one neke zdrave normalne koji mi pokazuju da moje dijete nije ameba koja radi apsolutno sve što mu ja naredim, mi je zapravo i drago da ima.

Roza, male su šanse da se to dogodi tebi... Ovo opisano dijete vapi za postavljanjem granica. To će teže ići sada nego ako se počne od prvog dana, a ti si dobro krenula... Granice su važne djetetu jednako kao i nama. Ne možemo ih pustiti da rastu kao divlja loza jer je to za njih loše. Znat ćeš sama što sve treba, a ima ovdje ljudi koji će s voljom pomoći ako slučajno bude trebalo. Sretno!

[cvijeta73]

ja nikako ne mogu skužiti, ali baš nikako, kako vama uspjeva da vaši trogodišnjaci tri minute onako ljuti i bijesni, odsjede na stolici/stepenicama di već.
moja bi negdje ostala sama jedino da ju zaključam u sobu.
ta metoda kuta/time outa mi je totalni misterij.

inače, za starijega, imam kaznu, a to je nema parka i izlazaka.
dva put je do sad bio u takvoj kazni, nakon što je pretjerao skroz, dal funkcionira ili ne - iskreno, nemam pojma, a još iskrenije - nije me ni briga
dobar je osjećaj u svakom slučaju, nakon tako neke velike piz*arije, reć mu - tjedan dana nema parka

[meda]

ja nikako ne mogu skužiti, ali baš nikako, kako vama uspjeva da vaši trogodišnjaci tri minute onako ljuti i bijesni, odsjede na stolici/stepenicama di već.
moja bi negdje ostala sama jedino da ju zaključam u sobu.
ta metoda kuta/time outa mi je totalni misterij.

:

i meni

ja bi rekla da dijete koje hoce poslusat da odsjedi u kazni ni ne treba kaznu

kod nas nema kazni, ali ima posljedica. npr: ok, mozes se ti jos ludirat pola sata kod pranja zubi, al onda nema knjigice pred spavanje, ne jer sam zla nego nema vremena za to, i ja hocu ic spavat ili nesto drugo radit i to je to.

[Peterlin]

ja nikako ne mogu skužiti, ali baš nikako, kako vama uspjeva da vaši trogodišnjaci tri minute onako ljuti i bijesni, odsjede na stolici/stepenicama di već.
moja bi negdje ostala sama jedino da ju zaključam u sobu.
ta metoda kuta/time outa mi je totalni misterij.

inače, za starijega, imam kaznu, a to je nema parka i izlazaka.
dva put je do sad bio u takvoj kazni, nakon što je pretjerao skroz, dal funkcionira ili ne - iskreno, nemam pojma, a još iskrenije - nije me ni briga
dobar je osjećaj u svakom slučaju, nakon tako neke velike piz*arije, reć mu - tjedan dana nema parka

Uuuuh, ček da se sjetim.... Kod nas je najčešći problem bio dječji sukobi, ako bi bili svaki sam, to se izuzetno rijetko događalo. Ja sam svoje morala u toj dobi razdvajati (svatko u svoju sobu ili svatko u svoj kut sobe) i zatvoriti vrata ako su bili nemogući. U početku su izlazili, a onda bih ih ja vraćala svakoga na svoje mjesto.

Ne sjede na miru. Nije to ni bitno. Bitno je da dijete prekine neprihvatljivu aktivnost koju je do tada radilo i da ga ubaciš u neki drugi film. Ovisi i o djetetu. Moj mlađi - kad bih ga poslala u sobu, ODMAH bi si našao nešto drugo i bio bi mir ako mu ne bi bio povrijeđen ego. Njega je trebalo podsjetiti o čemu treba razmisliti i popričati s njim kad se ohladio. Koji put ga nisam stavljala u sobu nego sam ga posjela na stolac i morao je odmah odgovarati na moja pitanja. Mrzio je to i bilo je djelotvorno. Ako je bio ljut, urlikao bi ko vol i mlatio ponekad po vratima ili nogama o pod. Morala sam ga preusmjeriti da mlati po krevetu. Držalo ga je paaa dosta dugo, dok nije naučio izlaziti na kraj sa svojim navalama emocija. I danas je sklon durenju, ali može ga se prizvati k pameti.

Moj stariji je trebao tješenje ako je bio žrtva (eh, to JA nisam baš obožavala - njega je trebalo naučiti kako da se obrani i ne dolazi u položaj žrtve). Lakše ga je bilo umiriti ako je on bio taj čije ponašanje je neprihvatljivo. Taj je odmah poslušao riječ PRESTANI! i bilo je ok. On je bio cvilidreta i lijepio se po meni ako bi mu brat napravio nešto što je ON smatrao nepravdom. Ali do škole smo sve to riješili i zapravo nema problema. To NE znači da djecu ne treba podsjećati kako se treba ponašati i što činiti. Treba. I to često.

Danas kad su veći djeluju zabrane izlazaka, zabrane dovođenja prijatelja i odlazaka k istima (primijenili samo jednom, bilo je i više nego djelotvorno) i to je to. Ne branim nešto posebno, ali djeca znaju AKO prekrdaše kućna pravila da će ih zabrana sustići. I tu smo dosljedni. Mlađi nije smio ići na rođendane do kraja škg (neka 2 mjeseca, možda i dulje) i to mu je teško palo ali je izdržao. I mi. Razlog za tešku kaznu bio je ozljeđivanje prijatelja u razredu. Nadam se da se neće ponoviti.

(Uf, al sam pametna... sve mi je muka, ništ korisno...)

[irena bajrić]

Kao što je netko rekao, blesavo je govoriti o kažnjavanju dok imaš malu bebicu. Tko zna što me čeka...
Ja sam u djetinjstvu kažnjavana, batinama, ponižavanjem, klečanjem... Nije me ubilo, nije me ojačalo... dapače, bojim se da ću biti prepopustljiva iako već sada u glavi znam kako bih trebala odgojiti dijete (primjer, teta koja me odgajala se nikada sa mnom nije igrala, ono, na travi, s loptom ili se ja ne sjećam zato sad imam fobije da se s M. dovoljno ne igram, čak i kada ju ostavljam s MM-om, ljutim se dok on zjaka okolo (ponekad gleda TV ili muli) umjesto da joj se posveti 100 posto, čak imam grižnju savjesti jer ja nisam s njom.

Frogice, ne znam shvaćaš li veličinu svog, muževog i ponajviše djetetovog problema jer vi imate velik, velik problem. Nedopustivo je odgajati dijete dvjema krajnostima. Zaista, najbolje bi bilo obratiti se stručnoj osobi koja će vam pomoći.
Molim te, nemoj ignorirati svog dječaćića i šutjeti od njega. Meni osobno je to bila najgora kazna. Znala sam reći teti, izmlati me, ali pričaj sa mnom. S tim da sam ja bila starija od njega. Što zna što se događa u njegovoj maloj glavici dok ti tako šutiš. On tebe treba, a ovakvo njegovo ponašanje koje ti doživljavaš kao zločestoću je njegov vapaj za pažnjom pa i disciplinom, autoritetom, odmjerenošću. Ali ne disciplinom u smislu kazni, vikanja ili čega već. Molim te, sjedite s nekom stručnom osobom i posavjetujte se, nemojte pusiti da život male osobe, vašeg djeteta ode u krivom smjeru.

E sad, što se tiče sjedenja na foteljici, uskraćivanja igračke, bacanja igračke... ne znam, ne mogu ocijeniti. Mislim da nikada djetetu ne bih mogla baciti igračku u smislu, uništavaš ju, ne treba ti, bacam ju. Kažem, mislim da ne bih... tko zna.
Foteljica za razmišljanje mi se čini ok, ono kao, uzmi si time out, malo razmisli pa ćemo dalje.

Ms.Mar je spomenula vježbanje "opasnih" situacija. O tome sam čitala u knjizi W. Searsa Disciplina koja mi se inače čini kao sjajna knjiga. Je li tko čitao? Kakva su vaša mišljenja o toj knjizi. Imate li kakve preporuke?
Irena Bajrić, spominjala si Unicefovu školu, imaš li kakav link?
lasica, knjiga Penelope Leach me zaintrigirala.

Iako, nema te knjige do našeg vlastitog djeteta koje nam pokazuje što mu zaista treba.

nemam link nažalost, to smo imali organizirano seminare , školicu, može se svakako nazvati, u sklopu našeg vrtića, a predavanja i poduku držala je pedagoginja i dvije tete
dobili smo puno korisnih savjeta, informacija, načina odgoja, tam sam uglavnom naučila da djeca ništa ne rade "bez razloga", "jer im se tak hoće" ili "tak joj je došlo"
ljudi, sudite po sebi i osluškujete svoje osjećaje
pa evo ajde nek se mame koje zatvaraju svoju djecu u sobu ili im uskaraćuju hranu, neka sebe zatvore na tri sata i nek si i prozore zatvore - kako bi se vi osjećale?

[irena bajrić]

i zaboravila sam preporučiti jednu knjigu "Geometrija božanske iskre"
obavezno ko god može do nje, kupiti ili ju posuditi negdje, odlična knjiga za shvaćanje cijeloga života, može se svašta naći u njoj, a ono osnovno za izdvojiti je da ne odgajamo djecu u strahu nego u ljubavi, izjave tipa"ne bacaj, ne viči, nemoj trčati u rub ceste" djeca izdvoje i čuju ne i nemoj....

[sirius]

Mislim da kod Frogice nije problem kazna i kakva kazna nego je problem granica.
Mislim da dijete ne bi trebalo biti kažnjeno zato jel protestira. To je njegovo pravo. Treba maknuti razlog zašto se tako ponaša, a ponaša se zbog toga jel je zbunjeno i ispituje granice. A granica nema. Tj. sa takvim ponašanjem dobiva ono što želi , uz lošu poruku i još gori osjećaj nesigurnosti (jel ga majka kasnije kažnjava emocionalnom hladnoćom i iskljućivanjem koje ono ne shvaća).
Dijete zna što želi ,ali ne zna što mu treba. Ono što mu treba trebali bi znati roditelji jel tako dijete dobiva osjećaj sigurnosti .
Popustiti u svemu da ne bi bilo pobune je kratkoročno lakše , ali dugoročno medvjeđa usluga djetetu . Tvoj muž treba shvatiti da ima jako puno ljubavi u "ne".
To bi značilo da vi (ti i muž ) određujete pravila, jel je to u interesu vašeg djeteta i vas. Postoje stvari oko kojih nema pregovora i vi to morate dogovoriti, postoje stvari u kojima možete popustiti, ali i to morate dogovoriti.
Osobno smatra emocionalnu nedostupnost najgorom kaznom od svih, dijete ne razumije o čemu se radi i što je napravilo loše, i osjeća se nesigurno.

[RozaGroza]

ljudi, sudite po sebi i osluškujete svoje osjećaje
pa evo ajde nek se mame koje zatvaraju svoju djecu u sobu ili im uskaraćuju hranu, neka sebe zatvore na tri sata i nek si i prozore zatvore - kako bi se vi osjećale?

Pa ne znam jel to smješno uspoređivati, al sječam se dobro svog djetinstva. Mama me je kažnjavala kad bi bila zločesta, a u moje doba još je bila aktualna i šiba pa po guzi. Kad god bi napravila nešto zločesto (a nisam bila lako dijete - uvijek bi kovala neke urote iz zafrkancije) morala sam biti sama u sobi, bez TV-a, zabranili bi mi se štrumfići, nisam smjela ići vanka, itd itd itd raznorazne metode, a šiba po guzi je palila nekoliko puta kad sam stvarno napravila nešto s čim sam ugrozila sebe i druge. Ne sječam se da sam svoju mamu iti malo manje volila radi toga, niti je sad manje volim. Ne osjećam se frustrirano, niti joj zamjeram. Zapravo, bilo bi dobro da me je još strože držala, jer negdje kad sam imala 13-14 strogoća je popustila, pa sam recimo imala preburan pubertet koji mi sad i nije neka super uspomena.

Ali isto tako, nikad mi nisu uskračivali hranu niti me zatvarali u mračnu sobu, kako ti kažeš, to je too much.

[Peterlin]

Ma koja crna tri sata zatvaranja u sobu?

Koliko godina, toliko minuta. To ti treba u 3-4 navrata, da se klinac nauči hladiti, da SAM nauči da treba prekinuti aktivnost, da treba sjesti i kontrolirati se i da razmisli o tome što čini ili je učinio....

Ako trogodišnjaka ostaviš dulje od 2-3 minute na hlađenju, on će zaboraviti što se uopće dogodilo i eto kontraefekta. Pa sve te mjere treba provoditi s mozgom. I nije sve za svako dijete. MENI je najčešće trebalo tih 2-3 minute da se JA ohladim, jer bih svoja razularena derišta u protivnom izlemala ne samo šibom, nego i kloferom.

Djelovalo je. Izrasli smo iz toga i bez šibe i bez klofera i u roku par mjeseci bez potrebe za 1-2-3 hlađenjem. To brzo ide.

[gita75]

MENI je najčešće trebalo tih 2-3 minute da se JA ohladim, jer bih svoja razularena derišta u protivnom izlemala ne samo šibom, nego i kloferom.

Djelovalo je. Izrasli smo iz toga i bez šibe i bez klofera i u roku par mjeseci bez potrebe za 1-2-3 hlađenjem. To brzo ide.

Živa istina, tih 2-3 minute je taman da se ja ohladim i na ostanem kod "ne po guzi". Jučer je bio jedan od tih dana... Ufffff...

[(maša)]

Ja se izderem i pošaljem malca u sobu da se smirimo i ja i on i kažem mu nek dođe kad se smiri..nekad je to za minutu, nekad za 5 nekad za 10...dođe smiren i tad porazgovaramo...

Ima perioda kad mjesec dana nema vikanja, kazne a ima dana kad 3-4 puta ide u sobu

[ivaa]

a ja recimo radije vičem. jer ako sam ljuta, onda mi je prirodno da vičem, a nije mi prirodno da sam smirena i sabrana LOL
a usiljena smirenost je, u mom slučaju, 10 puta gora nego jedan kratkotrajni nalet bijesa, i za mene, i za djecu

ne volim vikati na svoje dijete (nije da mi se ne dogodi.... ali izbjegavam)
jer ne bi željela da netko viče na mene.
zamisli da se voziš u naselju 70 na sat, zaustavi te policajac i urla..
halo??? Piši brate kaznu i ne viči na mene, to mi je ponižavajuće...

i ne želim da mi dijete ima onaj film u glavi ..ajme šta se ova stara dere...ak to je čist ok, uglavnom viče bez veze, to odgulim i tu je sva šteta , nema drugih posljedica.
oni čiji su roditelji puno vikali znaju o čem pričam.

i da ne zaboravim : LOL

[pomikaki]

ne volim vikati na svoje dijete (nije da mi se ne dogodi.... ali izbjegavam)
jer ne bi željela da netko viče na mene.
zamisli da se voziš u naselju 70 na sat, zaustavi te policajac i urla..
halo??? Piši brate kaznu i ne viči na mene, to mi je ponižavajuće...

Primjer s policajcem je ok u smislu da ne bih da se službena osoba dere na mene.
Ali s partnerom, roditeljima, braćom i djecom neke svađe su neizbježne, pa i ponekad dizanje tona. Bitno je naučiti kako se konstruktivno svađati, dakle da te svađe imaju pozitivna rješenja, dogovore, kompromise. I pomirenja.

Mislim da je svakome draže imati takve odnose u obitelji nego službene, gdje se ne viče ali ni ne pokazuju emocije.

[Peterlin]

Primjer s policajcem je ok u smislu da ne bih da se službena osoba dere na mene.
Ali s partnerom, roditeljima, braćom i djecom neke svađe su neizbježne, pa i ponekad dizanje tona. Bitno je naučiti kako se konstruktivno svađati, dakle da te svađe imaju pozitivna rješenja, dogovore, kompromise. I pomirenja.

Mislim da je svakome draže imati takve odnose u obitelji nego službene, gdje se ne viče ali ni ne pokazuju emocije.

To je točno AKO je udio vikanja puno puuuno manji od normalne komunikacije. U protivnom - figa!

[lola_34]

ne volim vikati na svoje dijete (nije da mi se ne dogodi.... ali izbjegavam) jer ne bi željela da netko viče na mene.
zamisli da se voziš u naselju 70 na sat, zaustavi te policajac i urla..
halo??? Piši brate kaznu i ne viči na mene, to mi je ponižavajuće...

i ne želim da mi dijete ima onaj film u glavi ..ajme šta se ova stara dere...ak to je čist ok, uglavnom viče bez veze, to odgulim i tu je sva šteta , nema drugih posljedica.
oni čiji su roditelji puno vikali znaju o čem pričam.

Ma, gle, i ja (ponekad) vičem, ali to je fakat jače od mene.

NIJE mi drago što je tako, pokušavam to izbjeći, ali neki put ne ide.

I moji su nekad vikali na mene i mrzila sam to tada, bilo mi je fakat ponižavajuće. Otud sam valjda i ja pobrala naviku da vičem.

Ali, to mi je ono - od nekoliko zala - manje zlo.

Kamo sreće kad bih uvijek uspjela biti skulirana u takvim trenucima kao neki ovdje (ovo ne ide tebe).

[pomikaki]

Frogice, zašto muža ne kazniš tako da ne razgovaraš sa njim dva dana? Mislim i muž je nerazuman i ne surađuje sa tobom.
Ja osobno nemam ništa protiv dječje ljutnje pa i ispada bjesa, osim što me to živcira, ali to je nekakav prirodan proces odrastanja i nošenja sa frustracijam.

Da kad je to opravdano i kad ne prelazi one neke granice tolerancije. Npr. imam frendove čiji sin od 5 godina šakom zdimi mamu u trbuh kad god ga ona oblaći, i urliće iz petnih žila! A klinac ima apsolutno sve što poželi, "starci" plešu kako on svira.
Te neke ispade bijesa ne mogu baš željeti od svog dijeteta. A one neke zdrave normalne koji mi pokazuju da moje dijete nije ameba koja radi apsolutno sve što mu ja naredim, mi je zapravo i drago da ima.

Kužim što govoriš, Roza, ali baš s takvim djetetom treba sjesti i razgovarati. A ne tretirati ga emocionalnom hladnoćom, o čemu je ovdje riječ. Ne znam koji bi bio opravdan razlog da se dijete od par godina kazni tako da majka s njime ne razgovara par dana.

Ja isto pokušavam ne vikati, ne biti nervozna, ali imam i ja žutih minuta. Nekad jednostavno ne znam kako dovesti stvari u red, treba se obući u piđamu i oprati zube - najkritičniji dio dana a mala stoji na stolici pokraj lavandina, radi komediju, jede pastu , strah me da ne padne i hoću i ja već u krevet. Tu mi se najčešće dogodi da dreknem, kad diplomatski pokušaji propadnu.

Kako uopće, kojim sredstvima graditi autoritet? Evo ovo me pitanje zanima. Ja sam većinom smirena, razgovaram puno, ne tučem nikad (vjerovali ili ne ), ali sam ponekad umorna ili odsutna i nema u meni temperamenta, pa i kad viknem to je više planski, da bude gotovo to što se mora. Zapravo je dijete prilično suradljivo, jedino se pitam fali li joj discipline u životu.

[RozaGroza]

Meni je to isključivanje i ignoriranje dijeteta isto veliki NE. Jedino mi nije jasno npr kako da ovi discipliniraju svoje dijete koje več sa 5 godina pokazuje takav bunt. Mislim, nije da su oni idealni, puno griješe, nije mali postao takav jer je eto takav rođen.
I ja sam nekad tako umorna i odsutna, bojim se toga, jer več sad vidim da se Š više umiri s Antom nego samnom. Ja sam kao neka velika sisa koja kad mu se približi on ogladni

[cvijeta73]

Kako uopće, kojim sredstvima graditi autoritet?

po meni, tako da bude po tvom. onda kad ti procijeniš da mora biti po tvom. a ne mora uvijek.
ne mora, u stvari, u većini slučajeva.
ali, nekad mora.
a kako ćeš ti to postići, to je drugo pitanje.
i pitanje je što uopće znači imati autoritet.
ako to znači da će te dijete na prvu poslušati, nakon što ga nešto smireno zamoliš da napravi - onda ja nemam autoritet.
ako to znači da mu možeš vjerovati (da ne bude zabune, kolko se djeci može vjerovati, jer djeca su djeca i svašta ima može pasti na pamet) - onda ga imam.
kod starijeg djeteta.
kod mlađeg ga još gradim

[cvijeta73]

nakon toga sam sa svojom trogodišnjakinjom izašla u šetnju i ona je po stazi uz prometnu cestu trčala.
Dogovor je da otrči nekoliko koraka, ja kažem stop (ledena kraljica jedan dva tri, stop i onda se ona ukipi...sjećate se te igre iz djetinjstva?) i ona čeka da dođem do nje i tek onda smije nastaviti, ponovo do slijedećeg stop.
U jednom trenutku je prestala slušati i jurila naprijed.

nemoj se ljutiti ivaa, imam doma trogodišnjakinju, vjerojatno su skroz različite (karakterno) trogodišnjakinje, ali naježila sam se dok sam ovo čitala.
tako malena djeca nisu svjesna opasnosti, ni kazne (vjerojatno bi zapamtila da si je ne znam, prebila ko vola u kupusu), što da je na cesti ugledala neku lopticu, mačku, nešto što će je zainteresirati. šta misliš da je to stajanje tri minute na stepenicama tako djelotvorno? bez obzira što je obećala da neće više ponoviti.
vježbajte u parkiću

[pomikaki]

@ cvijeta - a kako da bude po mom, ali ono bez vikanja, bez fizičke kazne i bez sjedenja u kutu? Kužiš, pitam za dozvoljena sredstva, onako baš idealistički? Ili se moramo složiti da nečeg od toga mora biti? Ja isto ne vidim načina ni smisla u sjedenju na posebnoj stoličici, mislim da će ona brzo shvatiti da je zapravo ništa ne sprečava da siđe. To nisam ni pokušala (najbliže tome je da kad je uhvati šiza odem s njom u drugu sobu i kažem da dok se ne smiri i dok se ne dogovorimo nećemo se vraćati na mjesto zločina). Nema ni fizičke kazne. Jedino što mi ostaje je povremeno vikanje
Pa se pitam, ako vičem, jesam li savršena
I ako se to mora, je li neka vrsta agresije ipak nužna u odgoju djeteta?

Što znači imati autoritet, to je slijedeće dobro pitanje.

[cvijeta73]

je li neka vrsta agresije ipak nužna u odgoju djeteta?

po mom mišljenju - je.

ja ovako na to nekako gledam. ako oduzmeš svu agresiju (onako baš idealistički), onda ti ostane jedino objašnjavanje i razgovor.
i niti jedan jedini razlog mi ne pada na pamet zašto bi trogodišnje ili uostalom bilo koje dijete trebalo prihvatiti te naše, odrasle argumente.

zašto su djeca tako fascinantna, posebna, zašto nas oduševljavaju iz dana u dan?
pa zato što su toliko drugačija od nas odraslih.
zato što je njihovo poimanje svijeta skroz drugačije od našeg poimanja svijeta, odnosa među ljudima, normama ponašanja - svega.
zato što prilaze svemu na svoj način, na način koji smo mi odavno zaboravili. možda tu i tamo uspijemo vratiti taj neki osjećaj iz djetinjstva, meni se to zna desiti, često kad sam baš u nekoj svađi s djecom.
i zato, svakako treba s djecom razgovarati, raspravljati - to uostalom i je način kako se pretvaraju u odrasle, i kako odrastaju, sve više i više naših argumenata će prihvaćati. i razumijeti.

do tad, nemaju niti jedan jedini razlog zašto bi trebali shvatiti da u dućanu ne mogu dobiti SVE čokolade i sladolede, da nije baš dobro vodu iz čaše proljevati po parketu, a tako lijepo pljacka, da ne možeš u podne biti na suncu i da ne možeš izaći iz kuće bos.