Citiraj vinalina prvotno napisa Vidi poruku
Ah, nije tu pitanje smijem li, jer očito se radi o meni, ili ne, već je pitanje jesam li u pravu ili ne...
Postoje majke s djecom (4 godišnjacima, da budem precizna) koje govore isto kao i ja, ili obrnuto, dakle, ipak je moguće, ipak imam pravo i radi toga mi je drago.
Drugo, očito da se samnom ne slažu oni koji svojoj djeci daju dgugačiji odgoj, što mi je svejedno, jer svatko ODGAJA svoje dijete kako želi i na to ima apsolutno pravo.
Treće, nemrem odoliti i reći kako je u školu u kojoj radim došao roditelj jaaako problematičnog djeteta kod psihologice, koja, začudo, također nema djece. Kada je počela razgovarati s njim, on ju je pitao ima li ona dijete, kada je rekla - nemam, on je rekao, onda vi nita neznate. Onda je ona prekinula razgovor jer je znala kamo je išeo...njene riječi - da sam rekla da imam, on bi rekao, ali nije muško; da sam rekla da je muško, on bi rekao ali nema 13 godina; da sam rekla da ima 13 godina, on bi rekao, ali ne ide u 5. b!!!

Toliko o komentiranju i savijetima!
Malo si pomiješala kruške i jabuke.
Psiholog je stručnjak koji dijeli stručne savjete za što je školovan i apsolutno nema veze ima li ili nema dijete. Tako da je komentar roditelja grozan.
BIla sam odgajatelj bez djece i apsolutno sam se osjećala kompetetnom davati savjete roditeljima što se tiče odgoja djece jer mi je to struka.
S druge strane niti sada kada imam svoje dvoje vlastite ne dijelim savjete roditeljima kada je u pitanju njihov odnos sa djetetom. Možemo razgovarati o svemu šta se tiče vrtića, o odgoju, ali govorim kao odgajatelj, a ne kao roditelj.
Što se tiče odnosa sa vlastitim dijetetom na to te nikakve škole ne mogu pripremiti i sve učiš putem iskustva.
Moram priznati da sad imam puno više razumjevanja za roditelje i tu se puno toga promjenilo. Rad s djecom je isti, ali moje majčinstvo je mene jako promjenilo (kao i svakoga) i drugačije doživljavam neke stvari.