Kažnjavanje 4 godišnjaka

[Veki]

Ah, nije tu pitanje smijem li, jer očito se radi o meni, ili ne, već je pitanje jesam li u pravu ili ne...
Postoje majke s djecom (4 godišnjacima, da budem precizna) koje govore isto kao i ja, ili obrnuto, dakle, ipak je moguće, ipak imam pravo i radi toga mi je drago.
Drugo, očito da se samnom ne slažu oni koji svojoj djeci daju dgugačiji odgoj, što mi je svejedno, jer svatko ODGAJA svoje dijete kako želi i na to ima apsolutno pravo.
Treće, nemrem odoliti i reći kako je u školu u kojoj radim došao roditelj jaaako problematičnog djeteta kod psihologice, koja, začudo, također nema djece. Kada je počela razgovarati s njim, on ju je pitao ima li ona dijete, kada je rekla - nemam, on je rekao, onda vi nita neznate. Onda je ona prekinula razgovor jer je znala kamo je išeo...njene riječi - da sam rekla da imam, on bi rekao, ali nije muško; da sam rekla da je muško, on bi rekao ali nema 13 godina; da sam rekla da ima 13 godina, on bi rekao, ali ne ide u 5. b!!!

Toliko o komentiranju i savijetima!

Malo si pomiješala kruške i jabuke.
Psiholog je stručnjak koji dijeli stručne savjete za što je školovan i apsolutno nema veze ima li ili nema dijete. Tako da je komentar roditelja grozan.
BIla sam odgajatelj bez djece i apsolutno sam se osjećala kompetetnom davati savjete roditeljima što se tiče odgoja djece jer mi je to struka.
S druge strane niti sada kada imam svoje dvoje vlastite ne dijelim savjete roditeljima kada je u pitanju njihov odnos sa djetetom. Možemo razgovarati o svemu šta se tiče vrtića, o odgoju, ali govorim kao odgajatelj, a ne kao roditelj.
Što se tiče odnosa sa vlastitim dijetetom na to te nikakve škole ne mogu pripremiti i sve učiš putem iskustva.
Moram priznati da sad imam puno više razumjevanja za roditelje i tu se puno toga promjenilo. Rad s djecom je isti, ali moje majčinstvo je mene jako promjenilo (kao i svakoga) i drugačije doživljavam neke stvari.

[oka]

Čuj, slažem se da teorija i praksa nije isto, ali mene ni rođenje prvog sina nije baš bogznakak pripremilo na izazov drugog djeteta.... DakleM, i to treba uzeti s rezervom.

No, a kaj sam ja drugo napisala?
Ne kužim te Peterlin.
Da me nitko nije mogao pripremiti na drugo dijete i da tek sad znam na što su drugi mislili dok su mi govorili kako će mi biti teško sa dva, a ja ih nisam nikako mogla shvatiti.
I objašnjavam Vinalini da ju shvaćam da ne kuži, ali da će jednom možda shvatiti što to znači četverogodišnjak ii da je razlika imati jedno i dva djeteta.........

[Peterlin]

No, a kaj sam ja drugo napisala?
Ne kužim te Peterlin.
Da me nitko nije mogao pripremiti na drugo dijete i da tek sad znam na što su drugi mislili dok su mi govorili kako će mi biti teško sa dva, a ja ih nisam nikako mogla shvatiti.
I objašnjavam Vinalini da ju shvaćam da ne kuži, ali da će jednom možda shvatiti što to znači četverogodišnjak ii da je razlika imati jedno i dva djeteta.........

Čuj, ovdje imamo DVIJE različite stvari koje su ugurane u jedan topic.

Jedno je problem odnosa (oko odgoja) između roditelja - roditelji su vlasnici tog problema i jedino oni ga mogu riješiti, nikako svatko od njih sam u interakciji s djetetom. Oni su odrasli, oni se moraju dogovoriti što i kako s djetetom, moraju naći zajednički jezik, inače će se problemi nastaviti i povećavati. Mnoge su osobe (sa i bez djece) to zapazile i ovdje rekle.

Drugo je problem kompetencije osobe koja nema djece - e, tu se slažem s Veki - roditeljstvo "izbrusi" neke stavove u praksi, ali teoriju svejedno treba znati. Da bismo mogli odgajati djecu, prvo moramo odgojiti SEBE. A situacija se mijenja (u praksi) kad imaš jedno ili više djece. Uostalom, Veki je to lijepo objasnila pa ne moram ja ponovno.

[oka]

Tako je i u potpunosti se slažem sa tobom, ne kužim što sam krivo napisala da si me kvotala, ok nema veze.
Naravno da treba biti sam prvo dovoljno pametan i educiran da možeš djetetu dati pravi i odgovoran odgoj.
Govorila sam o nečem drugom, a da su vlastiti odgoj i edukacija najvažnija to se kod mene podrazumijeva.

[Ms. Mar]

Imam potrebu podijeliti svoje razmišljanje na temu, ali odmah da napišem da nisam stručnjak i imam samo jedno dijete, koje još nema ni tri godine. Pa oni koji smatraju da me to diskvalificira za sudjelovanje u raspravi, da ne čitaju dalje.

frogica,
ja bih rekla da vam nije (primarni) problem kakvu kaznu dodijeliti djetetu. Razmisli o tome da svojim ponašanjem dijete možda komunicira da mu nešto nedostaje, da mu neke potrebe nisu ispunjene. Moguće da su ostali, njemu poznati kanali komunikacije zakazali.
Mene ne bi toliko brinulo kako će se ponašati za 10-ak godina ("ako se već sada ponaša tako"), nego bih svu pažnju usmijerila na ovo što se događa sada. To dijete je čovjek sada, ima problem, ne osjeća se sigurno. A to je ono iz čega proizlazi ovakvo ponašanje, a ne nedostatak djelotvornih kazni. Budi zahvalna što se dijete nije povuklo u sebe i počelo šutke surađivati na svoju štetu, nego ti glasno daje do znanja da mu je potreban drugačiji pristup. Ti si ta koja mu to može pružiti.

vinalina,
naravno da ima ljudi koji djecu odgajaju bez kazni. I naravno da će iskustvo tvojoj slici dati nove dimenzije. Kao i svima nama koji još živimo. Ali nitko ne može znati hoćemo li s izazovima napustiti ono u što vjerujemo ili ćemo to produbiti i živjeti.
Imaš pp.

Na temu kazni, jedan citat (Barbare Coloroso) za razmišljanje:
'Djelotvornost neke tehnike ne dokazuje nužno da se radi o dobroj tehnici. Tehnika je dobra tek ako nimalo ne narušava dostojanstvo djeteta i roditelja.'