Ja vjerujem da djeca od samog početka uče da svako ponašanje ima posljedicu. Uglavnom su to prirodne i logične posljedice. Prisilno sjedenje u kazni potiče poslušnost, ali nisam sigurna koliko približava samu posljedicu određenog ponašanja.
I vjerujem da se svako dijete voli osjećati dobro, a da se osjeća dobro kad se ponaša dobro i da se ponaša dobro, onda kad se osjeća dobro.
Ali dobro, nije mi cilj druge uvjeravati da rade krivo. Ja sam se javila da kažem da nas ima koji odgajamo i drugačije, da ne ostane vinalina naivka koja ne vjeruje u kaznu samo zato što još nije rodila. Ovo dalje htjedoh odgovoriti na pitanja. A naravno da mi je drago da nas ima još koji odgajamo bez kazni. A kako sam slučajno naletjela na jedan predivan tekst koji ima puno veze sa ovim o čem pričamo (i sa samim uvodnim pitanjem), ne mogu odolijeti da dio ne citiram:
"By condoning punishment as a disciplinary tool, we perpetuate the acceptability of the use of force and power to control others. At the same time we perpetuate our ignorance and our fear. We use punishment in order to stop behavior rather than having the courage to confront and understand it. By openly dealing with the underlying causes of the child's behavior, both parent and child have the opportunity to get a better and more realistic view of the child's actions, and any potential danger to the child and/or to the parent. We evolved to protect children from harm, not to harm them."
James Kimmel, Ph.D.,