ne veli on meni niš...
pa da njega čujete....ko klišejizirani ovisnik...neću više nikad...
objašnjenje ne nudi..kaj da ti velim, kriv sam...

zove me malo prije...razgovor kao da se ništa ne dešava..pita on mene, opet, ideš doma poslije..ja kažem da ću ostati kod svojih...on ljutito aha, dobro, bok!
sad ide na kartu, ja sam jada skrušen a ti se ni ne trudiš...

nema opravdanja, neodgovorno je prase i uopće toga nije svestan...
on samo zna šta bi on morao i trebao u životu i na tome i radi...

a ostaviti njemu ražije jedan mjesec....bolje da si štrik stavim oko vrata...
dio režija dijelimo s njegovima...i svaki mjesec treba otići i zbrojiti koliki je to iznos i uzeti uplatnice...
i tako sam ja u duhu da on MORA imati neki osjećaj obeze dala njemu u zadatak da to svaki mjesec obavi...
na kraju mjeseca posjećam svaki dan da ode kat iznad i zbroji režije...onda kumim i molim, na kraju se ljutim i onda posustanem...pa eto, nije zbrojio još za peti mjesec...bude evo sutra...
jer on ne zna šta to znači platiti dva mjeseca režija odjedamput...
on nema od kud i drugo ga ne zanima..

nema naviku, niti odgovornost, niti za sebe niti za obitelj..
radio je neke pretrage početkom lipnja, bolnica nam je u kvartu, on još nije otišao po nalaze...ja popodne podsjetim da ode ali on jadan uz sve te brige do jutra zaboravi..