Iako se pisalo o posvajanju starije djece i imamo iskustva nekih forumašica koj su to realizirale, zanima me kakva su razmišljanja ostalih čekalica i onih koji su posvojili, te posebno onih koji su se upustili u posvajanje drugog djeteta uz svoje prvo posvojeno ili biološko.
Naime, u molbi smo mi bili stavili da bi dijete do okvirno 5 godina, moze i malo starije ako se radi o dvoje djece. U samom procesu zvanja i čekanja smo makli u svojoj glavi apsolutno sva ograničenja i odlučili da ćemo svakoj situaciji u kojoj bi se našli i djetetu za koje bi eventualno čuli pristupiti individualno i vidjeti na što smo spremni. Činilo mi se to poštenije prema tim malenim ljudima koji ne zaslužuju da ih trpamo u ladice ni po kojoj osnovi.
Sada nakon sto sam posjećivala tri mjeseca svog sina u domu i upozala svu tu predivnu dječicu imam još drugačije mišljenje. Djeca od 6, 7, 8, godina su još uvijek jako mala djeca koje treba maziti, grliti, ljubiti, tetošiti. Oni su nekako i više tražili pažnje i dodira od onih malo mlađih jer su tako puno propustili.
U centrima su mi rekli da je u najvećem broju molbi stavljena dobna granica do 2, najviše tri godine. A velik broj posvojitelja su ljudi su kasnim tridesetima ili četrdesetim godinama, iako u zadnje vrijeme se javlja sve više mlađih posvojitelja. Razumijem želju da se dobije skroz malo dijete, da se provede št više vremena s njim, ali uz ovoliko dugo čekaje i mali broj djece čini mi se da bi si mnogi olakšali svoj put do djeteta kad bi bili fleksibilniji i otvoreniji za više opcija. (Izosim neka svoja razmisljanja potakuta razgovorima s nekim čekalicama koji su me pitali za savjet, nadam se da nisam nikoga povrijedila, ipak su nase molbe, želje i očekivanja jako osobna stvar)
Iako se posvajaje starijeg djeteta specifičnije i nosi svoje izazove, ja sa svojih 26 godina bi dana bila spremna posvojiti i "veće" dijete od 6, 7 godina. Starije ionako po zakonu ne mogu jer sam premlada.
Zaima me kako ostali definiraju granicu, starije, mlađe dijete. Meni se čini da su nekako djeca d 3 godine manje svjesno pamte ljude i događaje i brže se adaptiraju, dok starija djeca nose sjećanja na prijašnji život i stoga zahtjevaju drugačiji prstup. Ipak, čini mi se da je svako dijete svijet za sebe i da nema nekih posebnih pravila.
A sad odgovor na tvoje pitanje. Svi smo skloni, nakon određenog čekanja i rasta naše želje sve više se približiti onom "dijete je dijete " bez obzira na godina, na iskustva, na izgled - bez obzira na sve. Ali ipak znamo da nije tako. Priča svakog djeteta je jedinstvena, a tako i priča nas posvajatelja. različite su i naše sposobnosti i naša iskustva i naše osobne životne situacije. I svatko dijete treba pronaći najbolje roditelje, ali ne i bilo koje dijete bilo koje roditelje. Zato na koncu konca i postoje te silne komisije, sastanci, razgovori i procjene....
Upravo završavaju dva tjedna praznika za kojih je moj desetogodišnji sin na more pozvao i svog školskog priijatelja...bio je to za mene jako lijepo vrijeme, ali i poučno. Ipak moj jedinac, ma koliko pametan i velikodušan bio, ima trenutke duboke ljubomore. Bilo je dana kad sam brojala špagete i mislila hvala bogu da picek ima dve boce (uopće ne znam kako to rješavaju obitelji s troje djece...)...Ali i dalje je moj sin izuzetno zazištnički raspoložen prema malima...Hoću reći, da posvajanjem drugog djeteta ne trebam tražiti svom sinu prijatelja ili prijateljicu za nogomet i igrice, nego, vidim, da on ima potrebu potvrditi svoje sposobnosti i mjesto starijega brata, a to će biti moguće samo ako je dijete barem dve godine mlađe od njega. Tako se neke dobne granice evo definiraju polako, fluktuiraju i pomalo se konkretiziraju između želja i stvarnih iskustava...a onda kad dođe drugo dijete, biti će baš onakvo kakvo je trebalo biti.
I naš sin je desetogodišnjak koji već godinama strpljivo čeka brata/sestru.
Mi smo se osjetili spremni za drugo dijete kada je on imao 2,5 god. Dobili smo ga s 8,5 mj. Nekoliko godina željeli smo malo djetešce, isključivo iz razloga, koji si ti ivanas, navela, sjećenja na prijašnji život ukoliko je dijete starije, i kako se uhvatiti ukoštac s time...
Kako je naš sin rasao i sazrijevao, sazrijevali smo i mi... Puno sam čitala, kontaktirala, povremeno se i vidjela, sa ljudima koji su posvojili veće dijete. Čula koje probleme su imali, i dobila uvid kako je zapravo tekla ta adaptacija.
Osjetila sam se spremna za izazov takve vrste, i mm isto, naravno... Još sam se neko vrijeme opirala posvojenju školarca, priličan je šok za dijete dobiti novu obitelj, preseliti se... pa mi je zvučalo previše i promijeniti školu... ali eto, s vremenom je pala i ta barijera!!!
Dakle, otvoreni smo za sve opcije, jedini je uvijet da je dijete mlađe od našeg sina, i da nema neke prevelike zdravstvene poteškoće. No, eto, pošto je naš sin još uvijek jedinac, mislim da su ljudi sve više spremni i za posvajanje veće djece, tu mislim ne samo na predškolce, nego i na školarce. Ali, mi ne gubimo nadu, i vjerujemo da ćemo uskoro postati četveročlana obitelj!
Mi za drugo dijete nismo naveli dobnu granicu. Ničim nisam uvjetovala bolest, školarac, muško - žensko....
I iskreno u zadnjih godinu dana sam izgubila svaku nadu, zvala više nisam, jeino sam obnavljala molbe, uvijek s nekom težinom u želucu što A. ima sve više godina, a molba u suštini ostajala je ista....
Za Uskrs kad je došla EI, bilo mi je za nevjerovati da smo baš mi izabrani. Tri puta sam pitala koliko je stara jer sam čula 5 godina umjesto 5 mjeseci (a ona je bila tada još manja, tek napunila 4mjeseca).
Sad je između njih ogromna razlika (13 i pol godina), ali funkcionira (bar zasada savršeno), imamo bebu i pubertetliju u kući.
A. jako puno pomaže, savjesna je, osvojena sekom, marljiva i najbolja ljubilica malog trbušćića.
I onda, pa i sada, ja stvarno nisam birala veliko ili malo dijete, nisam birala spol, ništa....jednostavno mislim da smo odabrani kao roditelji za njih dvije nekom čudnom sponom...
Evo mi još nismo stigli ni do pisanja molbe, pa još nisam upoznata s svim emocijama koje me čekaju prilkom posvajanja , ali smo se za sad odlučili za malu bebu iz razloga ako nam se ne desi da zatrudnim, da iskusimo čari roditeljstva s malom bebom....buđenje po noći...mjenjanje pelena...... prvi zubići!
I još zbog toga što nemamo stvarno nikakvog iskustva s djecom ( mada kažu da to dođe samo) mislmo da bi se lakše prilagodili i mi bebici i beba nama, ako je manja. Za sad ostajemo na toj odluci ,ali ko zna možda se i mišljenje promjeni kroz neko vrijeme
diki ne znam koliko ste upoznati sa situacijom na polju posvajanja, ali bebu mozete posvojiti s najranije tri mjeseca i gotovo samo u slucaju da su se roditelji odrekli roditeljskih prava odmah po rođenju, onda se čeka tri mjeseca da se predomisle U gotovo svim ostalim situacijama kad se roditeljska skrb oduzima odlukom suda ti procesi cesto traju i traju a djeca rastu pa je mali broj beba koje idu u posvajanje. A većia parva bi male bebu i odredivanjem striktne dobne granice često produze čekanje. Pa je dobro prije pisanja molbe dobro sjesti i razmisliti, prouciti sve dostupno pa onda napisati molbu.
Kako je do nedavno za stariju djecu bilo malo teze naci posvojitelje, meni se cini da se neki centri niti ne trude naci posvojitelje za stariju djecu, adam se da sam u krivu. Znala sam za slucaj dvoje vece za koje su mi rekli da idu a posvajanje i da im traze posvojitelje i onda mjesecima poslije opet kad sam zvala opet su ih spomenuli .
A opet u nekim drugim centrima da su djeci od 12 i 14 godina nasli posvojitelje.
Jako me veseli sto je sve veci broj parova spreman na posvajanje starije djece, iako je žalosno što su u tome prepušteni sami sebi, što nema literature na hrvatskom, edukacije, osim školice koju ne mogu svi pohađati. Strana litratura je velika pomoć, a opet svi ne znaju engleski, pa im to otpada.
Nadam se da će netko od naših posvojitelja jednom svoje iskustvo uobličiti u knjigu.
Meni se čini da ima jedan veliki broj potencijalnih posvojitelja koji nisu odžalovali svoju neplodnost te žele malu bebu tako da im roditeljstvo što više nalikuje biološkom, te negiraju djetetovu prošlost i prave se da su jedini roditelj što nije moguće. I beba stara jedan dan ima svoju prošlost.
Razlika između starije i mlađe djece je u tome što se starija sjećaju života od prije i svjesno se sjećaju odvajanja i trauma vezanim uz prijašnji život i s tim se treba znati nositi.
Mei se čini da ljubav i povjerenje starije djece treba na neki način zaslužiti, ali kad se jednom izgradi veza i povjerenje između roditelja i djeteta to iskustvo transformira sviju i daje jednu potpuno drugačiju perspektivu u odnosu na sve.
Određivanje dobne granice u molbi
Odgovori s citatom
, bilo mi je za nevjerovati da smo baš mi izabrani. Tri puta sam pitala koliko je stara jer sam čula 5 godina umjesto 5 mjeseci (a ona je bila tada još manja, tek napunila 4mjeseca).
.