AdioMare, da ti odgovorim... Kuća je prostor jednoga i u njemu nema mjesta za nekog drugog (u smislu uvjerenja: onaj tko drugačije misli odselit će se uskoro). To je prirodan tijek stvari. Nečija kuća je upravo to, sklonište osobe, najmanja jedinica suvereniteta, osobni prostor, i nitko nije dužan tolerirati suprotna uvjerenja u svojoj kući (nemojte mi sad miješati suživot u obitelji jer su članovi obitelji dogovorom pristali na kompromise - ako nisu, netko seli).
Država je prostor velikog broja ravnopravnih ljudi i tu se različitost mora tolerirati - do ugrožavanja drugoga.
Ne razumijem otkud pravo nekolicini nas, koji isto mislimo, da u državi koja pripada nama a ne njima (zašto ne i njima?), onima koji nisu mi jer ne misle/vjeruju/vrednuju stvari kao mi, određujemo što smiju i što ne smiju obući. Ne pristajem na argument diskriminacije žena jer se diskriminacija ne rješava samo jednim iznebuha zakonom, a koji čak nije ni početak rješavanja diskriminacije. Moram priznati da mi je i ova priča oko sigurnosti nesrazmjerna gubitku osnovnog ljudskog prava (onda bi valjda noću uvijek sva javna mjesta trebala biti jasno osvijetljena jer nikad ne znaš tko je ona sjenka na ćošku).






