hmmm... da se prisjetim

kao beba (cca 8 mjeseci) bila je jako napredna, i sjećam se da su mi doktori rekli da se ponaša kao mjesec dana starije dijete. oko godinu dana je već imala veliki fond riječi, a i ono što nije rekla znala je pokazati.

sa cca 1,5 godina - pričala je strašno puno. čak je i tetu čuvalicu tužila: teta sanja jutija, teta sanja vikaja, dejan cita novine, tina maki se ... teta čuvalica je bila školovana odgajateljica, pa je s njom radila "eksperimente" da vidi koliko zna (hehehe).

inače - kikica se znala po SAT I POL zabavljati slaganjem šarenih krpica. ja sam imala brdo nekakvih uzoraka. s tim se nije mogla povrijediti - a bilo je šareno. a sat i pol u toj dobi raditi jedno te isto...

znala je sva slova, 5 osnovnih boja, nekoliko geometrijskih likova, brojila do 5 (sa 20 mjeseci do 10), itd.. našla sam neke testove u knjižurinama - pa je ispalo da velik dio stvari radi na nivou 2,5 - pa čak i 3 godine.

onda sam se počela raspitivati kod drugih mama - i moram reći da sam doživjela i vrlo neugodne reakcije (tipa "šta se prese*avaš"). pa sam počela sumnjati u sebe - i odlučila potražiti savjet dječjeg psihologa. da vidim da li JA nešto krivo radim - ili imam znatiželjno dijete .

teta psihologica antonija me jako sumnjičavo gledala, i poslije mi je priznala da nije bila sigurna da li sam ja luda (ambiciozna) mama koja forsa dijete - ili je dijete jednostavno takvo.

počela je pratiti njen razvoj, i bila je oduševljena. svake godine smo imali "testiranje". meni je obično uvalila neku knjigu za čitanje (da ih ne ometam), a njih dvije su razgovarale. znala mi je reći da je njoj kikica prava relaksacija nakon teških slučajeva koji joj dolaze (bilo je navodno i djece s pokušajima suicida ).

mogla sam joj reći sve što me mučilo - i uvijek mi je pomogla da riješim probleme. čak je bila tako dobra da sam ju mogla i nazvati kad sam negdje "zapela" - i nisam bila sigurna da li sam dobro postupila...

postoji još nešto što će pomoći psihologu... ja sam donijela slike, jer sam ju slikala u njenim "aktivnostima". pisala sam koliko je stara na tim slikama - i psihologica se strašno začudila - jer to nije bilo tipično za tu dob. meni je to bilo normalno - i ja to recimo ne bih ni spomenula. a njoj je bila korisna informacija.

inače - mi smo ti koji djeci formiramo mišljenje: ovo je TEŠKO, ovo je KOMPLICIRANO, itd... mi smo stariji, mi "znamo", a oni trebaju učiti od nas.

i oni se vrlo često neće upustiti u nešto što bi (smatrajući to jednostavnim) bez problema naučili...

svaki roditelj želi svom djetetu najbolje. ali svaki roditelj ne zna UVIJEK najbolje. zašto ne iskoristiti pomoć i savjet nekog tko zna više - ili u krajnjoj liniji - gleda stvari na drugi način?

i još nešto: pišite što vaše dijete radi! nema znanstvenu vrijednost - ali je PREKRASNA uspomena