Margaretica, kopiram ovdje svoj post s drugog topika o navikavanju na tutu, možda ti bude korisno. Riječ je o teoriji Penelope Leach, ne mislim da njena teorija važi za svako dijete, ali definitivno objašnjava zašto većina djece pelene ostavlja tek iza druge godine, a možda prepoznaš dio vašeg problema.
---------
Čitah još prije da, kao, nije dobro uvoditi prerano odlaske na tutu ili wc jer to može biti kontraproduktivno, bla, bla.
(...)
No, nećak koji je stariji godinu dana od moje curke "stavljan je na tutu od 6 mjeseci, ali i dalje nosi pelene (sad je 2 i pol godine) pa izgleda kao da su bezveze utrošili vrijeme na tutu i wc. O tome i Penelope Leach piše u svojoj knjizi "Vaše dijete" (koja je u 90% izvrsna!).

Dakle, teze Penelope Leach su sljedeće:

- oko 1. rođendana, "učenje na tutu" nema nikakve veze s učenjem, riječ je samo o tome da se dijete stavi u pravo vrijeme na pravo mjesto, tako da nuždu obavi u tutu, a ne u pelenu.
- ako se tuta počne uvoditi s 12 mjeseci, dijete se neće protiviti jer mu se tuta neće učiniti čudnijom od drugih mjesta na koja ga posjedate, ali nakon 2 mjeseca to će mu vjerojatno postati odbojno jer će mu biti besmisleno to mirno sjedenje jer ne dobije ništa time (obavi nuždu koji bi i inače obavilo pa ne vidi benefit).
- ako nam je stalo do toga kako se dijete osjeća, tutu ćemo napustiti nakon nekoliko tjedana, a nastavi li se dijete prisiljavati da sjedi na tuti, postoji realna mogućnost da izazovemo sukob koji će onda usporiti cijeli proces jer dijete neće lako preuzeti kontrolu nad svojim fiziološkim funkcijama čim bude spremno za to.
- počnemo li s tim prije nego je ono fizički spremno, tražimo od njega nešto nemoguće, izlažemo ga pritisku, inzistiramo na suradnji prije nego je emocionalno sazrijelo, namežemo volju na području na kojem ne možemo pobijediti.
- Penelope kaže kako su istraživanja pokazala da se, bez obzira kad se počne s uvođenjem tute, prije treće godine ne možemo pouzdati u to da će dijete tijekom dana ostati čisto i suho. I ako ga s godinu dana počnemo stavljati na tutu šest puta dnevno, učiniti ćemo to 3285 puta prije nego postignemo cilj - dijete kojem ne trebaju pelene. Pričekamo li s tim da dijete ima 24 mjeseca, istu radnju trebat će ponoviti tisuću puta da bi se postigao isti učinak. Dakle, ne isplati se kretati prerano, kaže Leach.
- Privikavanje na tutu je pogrešan naziv, vi ne tražite da dijete nešto učini za vas, niti je to pitanje poslušnosti, već je riječ o tome da mku pomognemo da nešto učini za sebe, a krajnji rezultat je djetetovo preuzimanje kontrole naqd svojim fiziološkim potrebama - da prepozna osjećaj punog mjehura ili crijea i da na to reagira na društveno prihvatljiv način - da kaže odrasloj osobi da mora na zahod ili da pronađe tutu.
- Dakle, bez obzira koliko mi to rano počeli, mali su uzgledi da se u to možemo pouzdati prije treće godine (??).
- do 15. mjeseca većina djece nuždu obavlja automatski, ne zna da će uskoro obaviti nuždu pa ni da ju je upravo obavilo. Do koje točke razvoja je dijete stiglo može se vidjeti po tome kako se ponaša ako se popiški kad je golo, ako ne pogleda lokvicu, znači da ne shvaća da ona ima ikakve veze s njim. To znači da nije spremno za tutu. Zagleda li se u lokvicu sa zanimanjem, a osobito ako ju dira, znači da je shvatilo vezu između osjećaja mokrenja ili kakanja i onoga što je izlučilo. Kad dođe u fazu da je obavilo nuždu, ali ne zna unaprijed kad će je obaviti, dijete još nije spremno koritstiti tutu, ali je spremno upoznati se s njom.
- u fazi uvođenja tute trebamo se pobrinuti da je djetetu jasno čemu to služi i kako se upotrebljava.
- pravo vrijeme da se dijete počne poticati na korištenje tute je nedugo nakon što bude u stanju osjetiti da će uskoro obaviti nuždu, a to se obično dogoodi kad je posrijedi velika nužda - sad i ono zna da nuždu može obaviti u tuti, a ne samo u peleni, no treba imati na umu da govorimo o pražnjenju crijeva i da je to izbor koji je prepušten djetetu.
- djetetu koje se trudi koristiti tutu može biti zamorno koristiti pelene pa ako znamo u koje vrijeme obavlja nuždu, možemo ga pokušati neko vrijeme ostaviti bez pelene pa ili dijete ode samo ili čekamo signal te mu predložimo da ode na tutu.
- kaže li dijete ne - ne treba ga prisiljavati ni nagovarati. Mi mu nastojimo pomoći da se samo brine o sebi, ali to nije nešto na što ga možemo prisliti.
- mnoga djeca koja se s tutom upoznaju na nenametljiv način i u pravom trenutku, za nekoliko tjedana stječu potpunu kontrolu nad crijevima.
- ne prisiljavati ga da sjedi na tuti čak ni ako smo sigurni da će uskoro obaviti nuždu jer su djeca u toj dobi sklona kontrasugestiji, što mu jasnije dajemo do znanja da želimo da sjedi tamo, to će nam manje htjeti udovoljiti, što veće zanimanje pokazujemo za ono što izlazi iz njega, to je vjerovatnije da će se prema svom izmetu ponašati posesivno i osjećati ugroženo kad ga bacimo u školjku.
- nastojte se doimati ne previše zainteresirani, ako ste oduševljeni kad "uspije" ili razočarani kad "zakaže", nemojte pokazivati te osjećaje, ne od tute praviti moralno pitanje i zbog toga dijete nazivati dobrim ili zločestim jer je korištenje tute tek vještina koju nastoji savladati.
- obavi li nuždu u tutu, zaslužuje miran i zadovoljan komentar o svojem odrastanju, obavi li nuždu na podu ili u pelenu, zaslužuje da jednako mirno iskažete suosjećanje i nagovijestite kako bi bilo dobro da sutra to obavi u tutu.
- ne očekivati da dijete dijeli naše gađenje prema izmetu, dapače, ako reagiramo s gađenjem, bit će povrijeđeno, pomilsi li da je njegov izmet nama odvratan, pomislit će da nam je njegovo tijelo odvratno (?)
- djetetu treba pomoći da bude što samostalnije u obavljanju nužde (ali ne prepušteno samo sebi) - ako smo s tutom pričekali do kraja druge godine, bit će u stanju samo poći, skunuti odjeću uz minimalnu pomoć, samo sjesti i ustati. Poći s njim kad zatraži, sjesti uz njega s divljenjem i tražiti dopuštenje da obrišemo guzu i ispraznimo i operemo tutu.
- kontrola nad mjehurom stiče se kasnije nego kontrola nad pražnjenjem crijeva. Često uzvik piški mi se znači da upravo ispušta lokvicu. trebamo biti suosjećajni jer je i dijete zatečeno. Neće biti fizički spremno zadržavati mokraću sve dok se ne produlji razdoblje između trenutka kad postane svjesno da će se popiškiti i samoga čina.
- isplati se čekati ljeto ili praznike, dok je vani toplo, dijete može biti golo i što više puta vidi sebe kako mokri i lokvicu, to ćemu pomoći u uspostvaljanju veze između osjećaja punog mjehura i onoga što se potom događa.
- ne treba preuveličavati obavljanje nužde vani ili u tutu i ostavljanje pelena, samo reći da će mu biti udobnije ako ne nosi pelene, a da je tuta u blizini i da ga uvijek čeka. Djetetu će često pobjeći, ali treba pokazati razumijevanje (šteta, malo si zakasnio, ajmo to pobrisati)
- kad dijete postane pouzdano tijekom dana, pelene više ne trebaju biti dio dnevnog outfita, bolje brisati pod ili presvačiti dijete, brže će naučiti da svaki osjećaj punog mjehura znači i odlazak na tutu, nego da se produljuje povremeno pelenašenje koje će ga zbunjivati (sigurno neće razmišljati "imam li na sebi pelene ili nemam"). Stavljati samo noćne.
- Voditi računa da dijete ipak pretjerano ne gnjavimo odlascima na wc i sjedenjem na tuti, cilja nam je da uvidi kako su gaćive udobnije od pelena i da je korištenje tute jednostavnije od previjanja. No nedamo li mu mira, pomislit će kako mu je život s pelenama bio lakši. Ako ga svaki čas podsjećamo na tutu, onda razmišljamo umjesto njega, pa time samo možemo odgoditi trenutak brige o sebi.

Leach zaključuje:
- ne očekujte od djeteta da se pomokri prije nego što osjeti potrebu, a sve dok ne navrši barem tri godine, neće znati kako se pomokriti ako ne osjeća hitnu, a tako i prepoznatljivu potrebu. Stoga je posve besmisleno slati ga na zahod prije izlaska "tako da ne mora ići kasnije" i nepravedno je ljutiti se na dijete ako mu se omakne u dućanu "jer ste mu rekli da ide prije nego što ste izašli".

Po Leach ispada da se ni ne treba truditi prije 2,5 godine. No, znam za dosta djece koje su uspjela u razdoblju od 1,5 do 2 godine i to su nosila jednokratne pelene.
Doduše, iskustvo s nećakom potvrđuje njenu teoriju (i ono brojanje koliko je nepotrebnog vremena utrošeno na nešto što će se neminovno dogoditi i bez da smo se toliko trudili).
----------
(p.s. dotični nećak je upravo prije 2 tjedna ostavio pelene, i dnevne i noćne. Bez problema. Ima 2,7 mjeseci. Ali ga i dalje ponekad treba podsjećati, odnosno pitati treba li piškiti.)