 |
|||
Gdje je nestao obiteljski ručak?
Jutarnji list će raditi temu o "nestanku" obiteljskog ručka.
Dok smo prije 30 godina svi jeli zajedno za stolom, danas ljudi sve dulje rade, žene više ne stižu kući oko pola tri da bi napravile ručak, jede se vani, na poslu...
Trebala bi im obitelj koja bi pričala o svom iskustvu i pristala se
slikati.
Možemo i razviti temu koja odgovara naslovu, ali molim da se zainteresirani da ovo "odrade" jave na pp, pa ću ih spojiti s novinarkom.
evo ja cu krenuti sa razvijanjem teme...
Kod mene doma smo rijetko imali taj "obiteljski rucak" jer su mi roditelji uvijek radili, a i kada bi mama i bila doma i skuhala nam to opet nije bilo moguce jer je tata do kasno radio pa tako i kasno vecerao tako da ga uglavnom nismo cekali za zajednicki obrok. I kada smo bili svi zajedno doma za vrijeme rucka (to je obicno bila nedjelja), nismo mogli jesti svi zajedno za istim stolom jer smo tada imali jako mali stan, i jako malu kuhinju sa stolom za kojim su mogli samo 3 osobe sjediti tako da bi uvijek ja ili moja sestra jela u dnevnom. Danas kada imamo kucu i veliku blagovaonu opet nitko ne jede zajedno,nego kako tko stigne, sto znam da jako smeta mom tati. Jednom prilikom kada smo MM i ja dosli na rucak pa smo svi bili za stolom bio je toliko sretan da je donio aparat da nas slika..
Zbog toga gledam da uvijek imamo barem jedan zajednicki obrok. Puno puta sam znala i pregladniti jer bi cekala SM da dodje s posla da bi zajedno jeli. Nadam se da cemo tu naviku uspjeti zadrzati i u buducnosti sa svojom djecom.
Možda bi bilo dobro pitati gdje su nestali obiteljski obroci. U zadnjih 30ak godina je skoro pa nemoguće zajednički objedovati. Svaki član obitelji ima svoje obaveze (posao, škola, vrtić) i to je, po meni, neostvarivo bez obzira na to "kad žena dođe s posla" kak je to na početku rečeno. Kad sam bila klinka, baka je kuhala ručak i opet nismo svi mogli zajedno ručati jer nismo u nekom trenutku između 12 i 15 h nikad bili svi istovremeno doma. U nekim obiteljima je to prešlo u naviku pa i vikendima jedu kad se tko sjeti. MM nije imao tu naviku zajedničkih obroka i dugo je trebalo da shvati koliko mi je to važno. Kako nijedno od nas nema rastureno radno vrijeme, radnim danom zajedno večeramo, a vikendima su nam svi obroci zajednički. Ispočetka smo kćer i ja same doručkovale (MM "ne doručkuje"), ali kako je ona rasla tako mu je uporno objašnjavala da hoće da svi zajedno jedemo
Istina, moguće je da će se i to mijenjati kako će dijete rasti, ali za sad super funkcionira. Kod sveki, ne zbog obaveza nego iz navike, jede kad se tko sjeti i vidim da je žena rastrgana jer želi svima ugoditi.
enela prvotno napisa
Ja ovo nikad i nikako ne bih dozvolila. Ok ako netko nije u mogućnosti ili nekaj takvoga, nema ga doma, ali da smo doma i da svako svoje kolo vodi, a ne...
Kao prvo ne bih to dozvolila ni zbog sebe jer bi valdja cijeli dan samo dvorila i bila u kuhinji.
Posljednje uređivanje od ana.m : 19.07.2010. at 12:09
Volim zajednicke obroke, postavljen stol za sve nas, salvete, uredno poslozen bestek i case. Lijepo mi je to.
Trudimo se kad god je to moguce da to i provedemo.
Iako, istina je da se zbog razlicitog vremena dolaska doma, desava i da jedemo u razlicita vremena.
Evo mi održavamo tu tradiciju poprilično redovito.
Dok sam radila, kada bih radila ujutro, gotovo svaki dan smo dolazili doma u isto vrijeme (skupa po klince u vrtić pa doma). Došli bi doma, ujedinili snage oko ručka, brigi oko djece, jedan jedno, drugi drugo i lijepo bi zajdeno papali svaki dan.
Naravno, imam mogućnost brzo skuhati ručak, a i tako preko tjedna bi uvijek gledali da to bude nešto fino zrdravo i brzo!
Nedjelej i subote imamo i azjednički doručak i zajednički ručak. I to je nedjeljom ručak pravi nedjeljni, ne mogu zamisliti npr. grah za nedjeljni ručak (ali to je sad druga tema koju sam ja već imala namjeru i rpije otvoriti).
Sada kada sam doma normalno da sve stignem pa tako i skuhati ručak na vrijeme. Obično klinci lijepo doručkuju, poslije jedu voća i još ponešto ubace u kljun, prije spavanja im dam npr. juhicu i onda čekamo da tata dođe doma, pa opet svi skupa za stol.
I jednostavno ne želim da se to promjeni i da bude drugačije. I stvarno se trudim da to funkcionira. Ne znam, meni je to baš jako bitno.
Naravno da ima trenutaka kada mm duže radi ili je na putu (rijetko na sreću) pa tada jedemo sami. Ili dok sam radila popodnevne smjene jeli su bez mene. Ali u većini slučajeva jedemo skupa.
Posljednje uređivanje od ana.m : 19.07.2010. at 12:00
Mogu potpisati, samo što sam već 4g doma pa sama radim ručak (ako je nešto što može stajati - napravim odmah ujutro, a ako nije onda ujutro pripremim pa kad dođu mm s posla, i klinci iz vrtića ručak je začas gotov...)
Nedjeljom smo jednom na ručku kod svekija, jednom kod mojih, baš se lijepo družimo (to je bila inicijativa baka i djedova da se više druže s klincima, a i nama predpostavljam...)
Posljednje uređivanje od Cheerilee : 19.07.2010. at 12:54
MM i ja jedemo ručak kad dođemo kući. Djeca su u dnevnom boravku (prije bili u vrtiću) ali često nam se znaju pridružiti i za ručkom. Večera je u pravilu zajednička (osim kad ja idem na yogu pa preskačem, tada dečki imaju ceremonije s tatom i to obožavaju). Vikendom - obiteljski ručak, bez obzira gdje i s kim: doma sami, doma s bakama, dedom, ujom... tko se zatekne ili kod koga se zateknemo. U vikendici u sličnim kombinacijama, ponekad proširenim. Odavno ne cirkusiramo s duplim tanjurima i finim čašama, eventualno nedjeljom kako nam se baš prohtije (kad smo dulje doma). Ručak s bijelim stolnjakom, nadstolnjakom, svim finim priborom i sl. već se računa kao blagdanski ručak - ako je Uskrs, Božić, nečiji rođendan ili navrati netko tko dugo nije bio (teta koja živi 400 km dalje).
Nisam napisala da i doručak jedemo zajedno. Redovito. Mi prije posla, djeca prije škole. Vidjet ćemo hoće li biti moguće / logično tu naviku zadržati i kad djeca izađu iz boravka, pa će imati više vremena. Ja bih rado da ustanu i jedu s nama, da budem sigurna što i koliko su pojeli, a i da im ostane navika doručka kao takvog, a po mogućnosti zajedničkog.
Mi eventualno večeramo skupa, ja dođem doma oko 18, a MM oko 19:30.
Jedino, vikendom se trudimo jesti istovremeno. Moram priznati da nisam o tome baš previše razmišljala.
I kod mene doma se jelo kad je tko stigao / mogao itd., tak da nije mi to strano da svatko jede u svoje vrijeme.
Isto tako.
A obiteljski ručak je nestao sa radnim vremenom 9-17h.
potpis
'rucak' u 17.30 nije rucak nego vecera.
ručak je obrok koji pojedem između 12 i 14 h.
A to je u mom svemiru samo za vikend.
I ja potpis.
Kod nas je doma uvijek bio zajednički ručak; nije se započinjalo s jelom dok nismo svi bili za stolom.
I mislim kako je to jako važno, bez obzira je li to u 13, 15:30 ili 18 sati.
Mi ručamo oko 17:30.
Ali uvijek sve četvero za stolom.
Iako mi je još draže kada odemo kod mojih (jednom tjedno, najčešće srijedom) i kada taj ručak traje satima...
E tak je biilo i kod nas dok sam radila, i nitko ne počinje jesti dok se svi ne sjednemo.
Sada to ipak preko tjedna bude najkasnije do pol 5.
I baš kako ti kažeš, nije bitno kada je, bitno je da se svi skupimo.
Posljednje uređivanje od ana.m : 19.07.2010. at 16:10
A kako izdržite bez ručka do 1730?
Meni je to predugo, ako gablam nešto usput onda do tada pregladnim, ako pošteno gablam, onda ne mogu ručati.
djeca imaju topli obrok u kolektivu (škola/jaslice)
nas dvoje dobro doručkujemo i onda jedemo voće (ja i slatkiše) ili povrće (sirovo)
ako su djeca, kao sada, doma po cijeli dan, onda kuham dva puta. ali, trenutno si to vremenom mogu priuštiti jer radim od kuće.
dok sam radila u firmi i doma dolazila u 16:30, dizala sam se ujutro u 5, sve pripremila, i onda bi čuvalica samo oko podne gurnula u pećnicu ili stavila na štednjak, a ja sam onda opet kuhala poslije posla.
ali, ja sam jako komplicirana, a to je uvjetovano time što se i sama osjećam bolesno ako jedem suho.
tako da i djeci dajem dva topla obroka dnevno.
Mi jedemo svaki dan svi skupa, zajedno s muževim roditeljima (iako ne živimo u istom domaćinstvu). Kad muž ili ja radimo, mi jedemo kasnije, ali sad sam ja na porodiljnom, a muž ima klizno radno vrijeme pa smo najčešće svi zajedno.
Djeca su se na to navikla, vidim da je mojoj M. strašno čudno kad vidi da netko jede sam.
I ja sam se navikla, čak i kad smo (iznimno) na objedu samo muž, djeca i ja, nekako mi je čudno... bez svekija, prazan stol
Nažalost, ne bi se baš slikavali, ali mogu razgovarati s novinarkom i ispričati (napisati) joj sve što je zanima
Nažalost, ne bi se baš slikavali, ali mogu razgovarati s novinarkom i ispričati (napisati) joj sve što je zanima
novinarku zanima životna priča, ne činjenice.
i slika, ipak.
Pčelo, ja baš mislim kako biste vi to mogli.
U mojoj obitelji se nije izgubio zajednički ručak, a održavale su ga najprije moja nana, sa kojom smo živjeli do njene smrti, onda moja mama, a danas svekrva koja je kod kuće i pripremi ručak kojeg jedemo zajedno kad se skupimo. Dese se iznimci kad neko kasni zbog obaveza pa ga ne čekamo, ili se ruča odvojeno, ali to su specijalne situacije. Smatram taj zajednički obrok jako bitnim za komunikaciju i kulturu komunikacije u porodici i nastojala bih ga održati i ako bih ja preuzela kuhanje.
Joj apricot, ne bi se slikavali....
Ustvari, ja možda i nekako, ali ostatak obitelji, posebno muški dio - nema šanse.
Hm, evo ja ti mogu odgovoriti kako je to bilo kod nas dok sam radila.
Djeca imaju ručak u vrtiću, MM ima jako rano ručak na poslu. Ja na poslu poklopam nekaj oko cca 13h. Nekada to bude kruh i pašteta, nekada neki sendvič , nekada nekaj laganije i tako. I tko ne bi bio gladan do pol 6 navečer.
MM i aj ne večeramo, klinci još kasnije pojedu nekaj mliječno.
Posljednje uređivanje od ana.m : 19.07.2010. at 16:23
ok, onda neka bude "obiteljski objed", ako je već tereminologija bitna.
mislim da nije važno jede li se ajngemahtes, pohani picek, rizi-bizi i kupus salata ili musli s mlijekom... važan je ritual zajedničkog postavljanja stola, sjedenja, razgovora bez žurbe, postavljenih tanjura i pribora za jelo, pretresanje dnevnih tema...
Upravo tako....
Moji klinci imajuu vrtiću tri obroka, mm nejede cijeli dan (znam, jako nezdravo i loše, al nevažno za ovu temu.... eventualno jogurte ili voće onako usput..) pa mu je taj obrok bitan što sa strane hrane, što da bude s nama......
Dolaze doma svo troje oko pola 5.....
Sad je klincima fora da oni poslože sve na stol (ja u kuhinji složim sve na hrpu a oni raznose...)
Čak mali (2g4mj..) svakome stavi i šnitu kruha u tanjur, kao njegovu porciju....
ovo mi je preeeeslatko!Čak mali (2g4mj..) svakome stavi i šnitu kruha u tanjur, kao njegovu porciju....
ovo mi je preeeeslatko!
I da,pošto kod nas za stolom svatko ima "svoje mjesto" na kojem najčešće sjedi,u tatin tanjur stavi dvije šnite.....
I da,pošto kod nas za stolom svatko ima "svoje mjesto" na kojem najčešće sjedi,u tatin tanjur stavi dvije šnite.....
Slatko!!!
Mi uglavnom imamo večeru zajedničku.
Mm radi do 16.30 pa kako putujemo zajedno do posla i ja sam se tome morala prilagoditi. Doma dođemo u pol 6 i dok ja pripremim nešto za jesti već je pol 7! Tu sjednemo svi zajedno, i klinac nešto prezalogaji iako on svoj ručak pojede oko 2 (za njega baka skuha-ne pitajte zašto ne kuha i nama). On mi stalno prigovara da ne može tako kasno jesti obilniji obrok (a tko može?) a ja pak, ako nisam jela kuhano, ko da nisam uopće jela. Jedan obrok dnevno mora mi obavezno biti kuhani. Ručak na poslu si ne možemo priuštiti, a to je zapravo jedino rješenje za takvo radno vrijeme. Jedino vikendom taj ručak na nešto liči, iako ja onda cijelo jutro provedem u kuhinji.
Kod mene doma je bio zajednicki objed/vecera sve dok tata nije umro, onda je to jednostavno nestalo i svatko je jeo kad je stigao i gdje je stigao ... pa tako i danas kad dodemo tamo na rucak moja sestra ne sjedi s nama za stolom, nego ispred TV. Kod MM doma nije bilo zajednickog objeda osim blagdanima, svatko je jeo u svojoj sobi ... strasno mi je to ali eto.
Mi se trudimo svaki dan imati taj zajednicki kasni rucak u 17:00 ili 17:30 radnim danom, vikend jedemo oko 13:00 ili 14:00 ovisno opet ako MM ide na posao pa se njemu prilagodimo. Cak i kad smo nas dvije same jer MM na putu ili nesto slicno, uvijek jedemo zajedno za stolom. Isto tako i kad su MM i ona sami. To nam je nekako zajednicki dio dana gdje prepricavamo sto smo radili, sto se dogodilo, planiramo ... volimo tu naviku
Mi, nažalost jedemo zajedno samo vikendom.
U tjednu volim reći da se kod nas jede cijeli dan, jer: ujutro sin doručkuje ( MM i ja ne ), sin i ja ručamo između 12,30 i 13, sin ima užinu oko 16 (ako nije popodne u školi ), oko 17,30 ruča/večera MM, oko 19-19,30 večera sin. Moguća su i odstupanja u vremenu, jer kad sin ima treninge, večera sat-sat i pol ranije, ponekad i MM dođe kasnije s posla, pa jede još kasnije, i tako...
Naravno da se ne može uvijek organizirati zajednički obrok.
Ja jedino pazim kad god mogu da ako moja djeca jedu sama (a ja sam već jela) da i ja sjednem s njima i pravim im barem tako društvo, a ne da perem suđe ili slično.
Da, tako ja sjedim sa MM kad on jede, pošto ja to već obavim nekoliko sati prije sa sinom
sjećam se zajedničkog ručka iz djetinjstva i to samo prije škole. tata je radio do 15 i onda bi ručali svi zajedno, nas troje tada. kad sam krenula u školu počelo se prorjeđivati, a dok sam išla u srednju školu i faks, eventualno nedjeljom i to kad tata ne bi radio.
ja ne radim pa uglavnom uspijevamo zajedno ručati(i doručkovati i večerati) osim kad MM radi. u tom slučaju nas dvije zajedno papamo. a nekad se pridružimo i MM-u kada krene sam jesti. svi volimo papati a u sruštvu je slađe!!!
Imam sreću da ne radim ni ja (bar zasad), a ni muž koji je u mirovini, pa svaki dan imamo ručak u 13 sati i prema tome tempiramo sve druge dnevne aktivnosti.
Lako je kad se može tako i ja to smatram dragocijenom stvari. Žao mi je ljudi koji nemaju mogućnost okupiti se za stolom i u miru pojesti svoj obrok i popričati par riječi.
Sve je više obitelji kojima je to današnjim načinom života onemogućeno. Ali, opet ima možda drugih načina i aktivnosti kojima se to može nadoknaditi. Samo što nam svima pomalo već ponestaje snage i energije.
Šibati umornog konja da bi brže trčao nema smisla, a svejedno se u životu svako malo odnekud pojavi neki novi bič...
ovo je tako lijepo rečeno da te moram potpisati.
e ovo si lijepo rekla. samo trebamo naći tu snagu i energiju i napraviti nešto zajednički, obiteljski - ne mora to biti ručak! jer je i taj ručak zapravo bio obiteljsko okupljanje i druženje!
ja mislim da meni ma koliko umorna bila neka obiteljska šetnja na kraju dana zapravo daje energiju i zato se često natjeram da se obučem i izađem čak i kad mislim da mi se stvarno ne da - i uvijek mi bude drago što nisam ostala doma!
nedjeljom ručamo kod jednih od roditelja. to je lijepi obiteljski ručak druženje. kroz tjedan MM i ja jedemo zajedno po povratku s posla cca 16h (klinci nisu gladni jer su ručali). najljepši su mi zajednički vikend doručci naše četveročlane obitelji. i klinci to vole. svako ima svoje mjesto za stolom.
Obiteljski ručak isključivo vikendom i za svetke...
U ostale dane, obiteljski ručak za stolom provode moj otac, mama i moj sin, jedu zajedno jer najčešće dolaze kući zajedno i to mi je ok, kad već mi roditelji nismo u mogućnosti biti prisutni kroz tjedan za obiteljskim stolom da mali ipak razvije nekakvu lijepu naviku zajedničkog jedenja za stolom.
Ali zato se jako veselimo vikendu i tada nam nije bitno jedemo li na dekici na livadi ili za stolom .
kad sam živjela s roditeljima obavezno smo svi zajedno jeli sva 3 obroka vikendom, a kroz tjedan su bile obavezne večere. ti obiteljski objedi itekako su doprinosili našoj komunikaciji i povezanosti.
I mi jedemo skupa svaki dan u 17 sati...
Zajednički obrok mi je najljepši dio dana...Držim se toga kao pijan plota... Svakog dana, osim kada smo još u proširenijoj verziji...Ne mogu ni zamisliti drugačije funkcioniranje... Tjedan sam provodila u jedi kad stigneš s kim stigneš obitelji (svi smo ovijek bili u nekim različitim smjenama) , ali mama je uvijek kuhala dan prije nešto konkretno za dan kasnije, kad bi se to samo završilo ili podgrijalo
ZAto su subote i nedjelje kod mojih djede i bake bile male svadbe; cijela obitelj sjela bi za stol, jela nekoliko sati, pretresala sve obiteljske, političke, malo i velikograđanske događaje i tračeve valjda...Uvijek nas je za stolom bilo bar desetero...
Kuham , svaki dan... Iz mišljenja da se ne može živjeti na sendvičima, i bitnije, iz tog zajedništva koje zajednički objed donosi...
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom