Ja to gledam ovako - ono što nisam obukla 2 godine ide u otpis, tj. šaljem dalje.
Nemam toliki problem sa svojim stvarima, koliko sa stvarima drugih ukućana. Na primjer, moji sinovi imaju svaki po dvadeset majica kratkih rukava (bez brige, nisam kupila - velik dio toga su reklamne maijce filmskih festivala i radioamaterskih skupova, ali razumijem - to su im uspomene koje ne daju baciti). Muž isto naginje hrčkarenju, a s godinama to poprimi neugodne razmjere...
Ove godine sam imala farbanje stana i drvenarije, pa sam dobar dio presložila i likvidirala, ali još uvijek ima. Svi se moramo prisiliti da to redovno radimo. Evo, mlađi sin je neki dan raskrčio pisaći stol - bacio sve stare bilježnice koje sigurno neće trebati (povijest, biologija i slično) i spremio bilježnice koje će možda zatrebati (tehnika, matematika), jer je morao napraviti mjesta za novo računalo. Tako to ide. Neke vrste nereda rješava samo preseljenje (kao kod Lili) ili preuređenje (kao kod mene). Slažem se - lakše je živjeti s manje stvari, ali nemam ni ja srca baš sve baciti. Odnesem u podrum, pa onda u drugoj iteraciji bacim ili udomim.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 21.09.2020. at 13:40
Ja se uvijek sjetim kako je moja teta rekla mami da sam ja završila srednju školu i faks u maminom starom kožnom kaputu (što je istina). Nisam to osvijestila sve dok netko sa strane nije primijetio...
Btw. Česte selidbe primorale su me da usvojim manje sentimentalan način probiranja stvari, pa ta jakna nije kasnije sačuvana. Dala sam je u dobre ruke.