Zao mi je, sve mi je jasno...
Sjetilo me na moju cimericu, kako sam je zvala, jer smo 7 godina dijelile sobu u roditeljskom mi domu. Otisla je prije vise od 2 g. i jos nam uvijek fali. Kad god pozvonim svojima, jos se zacudim kad ne cujem njen veseli lavez... A najvise mi je zao sto je uginula u godini kad se N. rodila i nisu se imale prilike upoznati. Vjerujem da bi se sjajno slagale, a N. obozava pse: 'pas' je bila prva rijec...

Moji su rekli da vise nikad nece imati psa, ne bi to vise mogli podnijeti, ali unatoc tome sto je tesko kad odu, ja sam zahvalna za svaki trenutak koji smo provele skupa: da nije bilo nje, kako bih znala kakva je rana zora u Maksimiru? Otkrili smo i jednu zabacenu livadu na kojoj se safrani prvi pojave i ima ih uzasno puno, vise nego igdje drugdje... Mnoge anegdote i danas prepricavamo jer su zbilja presmijesne, bila je smotana k'o onaj Garfieldov pseci kompanjon Odie.

A najvise mi fale njezine mekane plisane usi...