sve razumem.
imala sam španijelku deset godina. obožavali smo je, još i dan-danas prepričavamo njene avanture.
kada je uginula, patila sam dugo, dugo. čak sam joj i pesmu posvetila.
sahranili smo je pored puta na fruškoj gori. kadgod prođem tuda, oči mi zasuze. i danas ću.
i, naravno, još pamtim miris njenih šapa i plišanu mekoću njenih dugih ušiju o koje se, kao štene, saplitala.-)
kolikogod nam bilo teško kad jednom odu, vreme provedeno sa njima je neprocenjivo.