je li se posao traži ili stvara?

[petra]

u vrijeme globalne ekonomske i financijske krize, stalno se govori o otkazima, radnicima koji su izgubili posao...
Prije nekog vremena, Petra me je sva u čudu pitala - pa kako su ga izgubili?
Uslijed mojih pokušaja slikovitog objašnjavanja, vidjela sam da je moje dijete zapravo proizvod jedne drukčije "poslovne" kulture, kulture koja puno brže izlazi iz krize od naše.
Jer me je sva u čudu pitala - "pa zašto ljudi traže posao? zar ga ne bi trebali sami stvoriti?"

To njeno pitanje zapravo je rezultat njenog "flamanskog" obrazovanja ovdje i poduzetničkog duha koji se u djecu usađuje od vrtića.

Imam osječaj da smo mi nekad stvarno "teški" za pokrenuti, da su ovdje ljudi puno fleksibilniji - možda jer je i tržište takvo.

Na sve strane cvatu "radionice" (ne znam kako bih to točno nazvala), za djecu i za odrasle, bilo kuharske, slikarske, kreativne, športske.... izuzetno skupe, uvijek prebukirane. Učiteljica fizike drži prekrasne radionice za predškolarce na temu "introduction to sciences", asistent filozofije na sveučilištu ima radionicu uvoda u filozofiju za male osnovnoškolce početnike. Kuhar s 1 zvjezdicom michelina drži fensi šmensi kuharske radionice koje se završavaju večerom.

Sve je to zapravo dosta skupo, ali ispunjava... i ljudi plaćaju. Konsultinzi svake vrste cvatu - od EU poslova, preko industrije do filma.

Zašto mi uvijek tražimo? zašto ne "zavrnemo rukave" i stvorimo nešto, pokrenemo stvari? Je li to rezultat odgoja? ili gena ?

[ina33]

Mislim da je miks svega... Ako hoćeš - od klime, pa nadalje, klasične razlike sjever-jug.. Primjerice, već je u ST-u manje radionica, tečaja, a više spontanog druženja (klima više toga dozvoljava, ne mora se obitavat toliko po zatvorenome i osmišljavat kako provest vrijeme), već i u odnosu na ZG, a parsto km razlike. Geni... U stvari, ja u gene u tom smislu ne vjerujem. To je miks tradicije, odgoja, okolnosti u kojem se neko društvo našlo, standarda itd., ima nešto i religije, vjerojatno.

Super je da je tu nešto što se odgojem usađuje, kod nas se često nekom pop kulturom usađuje "nije u šoldima sve" i "ko to more platit"... Tako da puno je kulturno uvjetovano. To ja ovako iz svoje cro perspektive. Ali, sve se to preokrene, pa melankolična kultura postane proaktivni IT i consulting driver - standardni primjeri - Irska itd.

[bubica27]

Za otvoriti bilo kakvu radionicu ili posao opet trebaš početni kapital, u najmanju ruku trebaš prostor..i ljude koji ne ostaju bez posla i da imaju i toliko za neku novu (ne)potrebnu radionicu..
zato mi tražimo posao

[krumpiric]

mi ne tražimo (u većini) posao, nego radno mjesto.

[ina33]

Tj. posao se i traži i stvara, ovisno o tržištu i o osobi koja ga traži/stvara. Znači, i-i, samo je stvar postotnih omjera drugačija ovisno o raznim faktorima (otprilike ovo gore).

[petra]

Radionice sam navela kao primjer "dodatnog" posla uz svoj redovni - neke od njih prerastu u pravi business, neke zadrže svoj prvotni status.
Naravno da treba početni kapital - ali i ovdje taj početni kapital ljudi prikupe preko kredita. Razrade poslovni plan i traže kredit.

Kod nas će se vrlo rijetki zadužiti na banci zbog stvaranja novog posla - a krediti postoje, stimulacije postoje, olakšice također - ali će zato grcati u dugovima da bi imali novi auto.

Nekako mi se čini da to sve ima veze s "poslovnom kulturom". Bubice, taj tvoj odgovor mi je "primjer" našeg ponašanja. I iskreno ne mislim da je dobar.

[Pcelica Mara]

Petra, potpuno razumijem. Baš o tome često pričam s mužem. Ljudi nemaju posao i onda traže, čekaju, gledaju... A meni to nije jasno.
Često razmišljam kako se uopće ne brinem oko toga jer da izgubim posao sasvim sigurno bi sebi stvorila neki novi način zarade.
Iako obožavam svoj posao ne sumnjam da bi se čak uspjela baviti i nečim u čemu bi također uživala.
I da ne bude sve samo hipotetski, moj muž je lani ostao bez posla, ovu zimu je odbio par ponuda jer je u međuvremenu odlučio stvoriti sam novi posao za sebe. I eto ga, sad radi i dobro mu je


Iako, jako dobro razumijem i Inu i "tko to može platit" stav

[petra]

Pčelice - super primjer.
ma i ja razumijem skroz Inu - i ja sam sama tako odgajana i uhvatim se kad dođem na godišnji u Dubrovnik, poljuljana s "nije u šoldima sve" i "ko to more platit"...

ali taj je stav, kako i ina kače, stav trenutka, onaj neki carpe diem.

[maria71]

ne treba generalizirati, znam dosta ljudi koji su si "stvorili " posao , ovdje na brdovitom balkanu i u ovo doba recesije, upravo sam se prikrpala jednoj ( tipično balkanski )

a da se ovdje puno teže probiti kroz birokraciju , je

[Pcelica Mara]

Maria, da, birokracija nam svim silama nastoji ubiti volju za stvaranje posla.
Kad se sjetim.
Užas.

[petra]

ali maria, je li problem birokracije ili je problem stava?
konkretno, svakodnevno, svjedočim na usklađivanju našeg zakonodavstva s onim Unije, na stvaranju, kroz pregovore, povoljnog poslovnog okruženja, poticajnog za tu vrstu malog i srednjeg poduzetništva.

ali nekako mislim da ima tu i puno prepreka koje su postavljene nekim našim mentalitetom - nekih "burka u glavi".
Češće vidim da se ljudi zadužuju da kupe stan nego da pokrenu neki posao.
Ovdje je obrnuti trend. Žive u iznajmljenima, pokrenu posao, zarade, pa kupe.
Ali mi imamo taj neki stav "bolje ulagati u nekretninu (u jednini) u auto..." a to sve ne donosi novce, samo ih jede i stvara eventulano neko jadno nasljedstvo za potomke.
Je li to dobro? Ovdje se do 40te živi u iznajmljenima stanovima, vozi polovne aute ili na leasing - stvara se... a onda se troši.
Kod nas se troši, ništa se ne stvara, jedva se otplati i onda se..... umre.

[mamma san]

Jedna strane priče....
Postoje razlike u sustavima..na žalost, naš sustav uopće nije poticajan. Znam cijelu hrpu ljudi koji su sami krenuli u poslove, kreativne, nove, vani čak jako tražene..i u Hr su našli na prepreke.
I ja radim u sustavu koji bi trebao biti injekcija u jednom cirkularnom procesu u kojem bi trebali biti zadovoljni svi: država, institucije ispod nje, stanovništvo i moj poslodavac i na kraju proizvodnja. No, problem je što imamo morževe u nekim institucijama, što nemamo profesionalce u potrebnim profesijama, već samo političare - šarlatane. Ne prepoznaju sustav, koi je prepoznat u svijetu i koji je jedan od alata za suzbijanje recesije. I na žalost, to je problem ove zemlje. I postaje ne samo moj problem, već problem svih nas.


Druga strana priče smo mi...mali rvatići...
Moj dojam o nama...
pasivni smo. Mislimo da smo Bogom dani. Čekamo da nas se prepozna u masi. Svi želimo dooobruuu plaću, lijep stan / kuću, doooobar auto, 3 tjedna ležernog odmora na moru tijekom ljeta, 1 tjedan super skijače i još par dobro ubodenih vikenda..po mogućnosti u inozemstvu.

I kad pričam sa ljudima koji nemaju posao...veliki dio njih ga čeka. U svojoj struci ili približno svojoj struci. Ne stvara druge mogućnosti da ga nađe. Osim, ako neka institucija ne ponudi neku opciju.
Moram priznati, da ja to baš ne razumijem,...jer imam sreću/nesreću da sam odrasla uz jednog radoholika.

Moj otac ima 70 godina. Građevinarac. Totalni radoholik. U mirovini je od 1995. Trenutno, radi 18 sati dnevno. Jer ON to hoće. prije 6 godina kupio si je jedan laptop. Dume nije imao o kompovima. Kloparao je po njemu dok nije shvatio osnove. Zatim je kupio još jedan komp. SAd projektira. Izrađuje troškovnike. Analizira....Vodi 4 gradilišta.
Kad nije imao posla...on ga je izmislio. Razmišljao je o velikim projektima i kreirao ih je. Bez narudžbi. Onako iz glave i zabave....Potrgao se je dok ih nije prodao.
No njemu nije teško, skočiti iz Zg-a u Rijeku na 20 minutni sastanak, i vratiti se doma i još odraditi hrpu gradilišta...jednostavno je takav.

Ne veličam ga...no, on me je naučio da se posao ne traži tako da čekaš dok ne padne ispred tebe...stvaraš ga. SEbe mjenjaš. Učiš dok si živ. I ne bojiš se izazova. Samo tako ideš dalje.

To je moje mišljenje.

I da...

Maria71 je na ovom pdf-u imala izvrstan topic upravo na temu stvaranja posla....i baš se o ovom pričalo.

ja sam oduševljena zemljama i kulturama koje potiču znanje i vještine. Jer iskreno mislim da svi mi nismo sposobni samo za jednu stvar, u nama uvijek leži još neka sposobnost ili prikrivena vještina...treba je samo izgurati na površinu. A to nećemo moći, ako mi sami nemamo tu naviku prekapanja po svojim mogućnostima...

[maria71]

petra slažem se s tobom u ovom tvom zadnjem postu. od riječi do riječi.

no opet naglašavam, birokracija...

ja se ne bojim otkaza nizi rezanja kadra u školstvu jer je u nogom u guzicu korak naprijed

[mamma san]

i još nešto...
Maria je gore napisala (a i ja) da postoje prepreke koje "kreativce" u stvaranju posla, koče, udaljavaju, uništavaju, gaze...točno.

No, samo micanjem, odlaskom, odustajanjem pred preprekama, nitko neće ništa postići...jer će aparat ugušiti one koji su ga stvorili. Sve je podležno promjenama. STvar je samo u nama da ih pokrećemo. Ponekad se umaramo, zasitimo...no nakon predaha treba ići dalje.

I činjenica je da čovjek MORA voljeti sebe da bi volio druge. Jer ako meni nije dobro, a želim biti tu gdje jesam...moram početi utjecati na promjene...ne mogu stajati i čekati bolje sutra...jer život ide dalje i dalje i dalje...i prođe u isčekivanju da će me (nas) netko prepoznati kao vauuu ekipu. Neće.
Mi pokrećemo stvari i promjene. Mi stvaramo atmosferu. Mi stvaramo prilike. I stvarmo posao. I to je to.


Ps
Baš me ide, jel da?

[mamma san]

Marija, birokracija je grozna. I trula. I smrduckava. I poprilično nepokretna.
Ali zato mi nismo.
Zbog nepokretnosti birokracije, stvaraju se rupe u njoj.
I zato ... stvarno se sve može kad se hoće.

[maria71]

mamasanim te

[petra]

Mi pokrećemo stvari i promjene. Mi stvaramo atmosferu. Mi stvaramo prilike. I stvarmo posao. I to je to.

X
upravo to

[Sanja]

Petra, mislim da je problem izuzetno složen.

Najprije, većina stanovništva odrasla je u bivšem sustavu i još su nas u školama učili Marxovoj podjeli dana: osam sati rada, osam sati spavanja i osam sati odmora. Iako zvuči nevjerojatno, znam mnoge ljude koji po tom načelu žive i dan-danas, iskreno smatrajući da je osamsatni radni dan (za vrijeme kojeg i gablaju, surfaju, piju kave...) maksimum kojeg su dužni dati kako bi dobili svoje plaće. Nije mi se jednom dogodilo da sam tražila suradnike za dobro plaćene honorarne projekte i nisam ih mogla pronaći (obično se traže vrlo specifična znanja, pa mi je i krug potencijalnih suradnika prilično uzak). Ljudi žive loše, ali ne žele raditi izvan svog radnog vremena. Smatraju da su zaslužili odmor, šetnje, kavice i vikende na moru, a ako si to ne mogu priuštiti svojim redovnim poslom, najčešće uzmu nenamjenski kredit i nacija nam je manje-više prezadužena zbog luksuza, ne zbog potrebe. Taj moj stav potvrdio je i nedavni bankarski izvještaj kojeg sam čitala u dnevnom tisku.

Drugi problem je također naslijeđen iz socijalizma, a riječ je o uvjerenju ljudi da je država dužna brinuti se o njima: dati im posao (po mogućnosti, u istoj firmi od faksa do odlaska u mirovinu), dati im stan, itd. Nisam jednom čula uvrijeđene primjedbe tipa "imam diplomu, a nitko mi ne nudi posao" (mislim?!). Ljudi moraju naučiti brinuti sami o sebi, a državni mehanizmi tu su za slučajeve privremene potrebe, da staneš na noge i opet samostalno nastaviš dalje.

Zatim imamo problem zajednički većini tranzicijskih društava, a taj je da su oči uprte u bogatstvo i visoki standard "bogatog Zapada", uz sveopći trud ( ) da se nastavi živjeti životnim stilom "opuštenog Juga". Znači, trebalo bi, poput prosječnog Šveđanina voziti novi Volvo, poput prosječnog Danca ljetovati na Sejšelima, poput prosječnog Francuza večerati u restoranima... a istovremeno raditi minimalno i opušteno uživati. Naravno da nemam ništa protiv opuštenog uživanja (dapače, je l' ), ali jedno i drugo jednostavno ne ide zajedno, osim ako se slučajno ne rodiš kao Paris Hilton.

I, konačno, primijetila sam da su ljudi krajnje nefleksibilni kad je u pitanju neka promjena koju bi u svom životu trebali napraviti zbog posla i sve dok ne žive zaista, zaista loše (dok im egzistencija ne postane ugrožena u najdoslovnijem smislu), održavat će status quo.

Ovdje gdje trenutno živim (Beč) situacija je sasvim drugačija: ljudi su vrlo fleksibilni, nisu vezani za određeni stan, grad ili državu, idu tamo gdje im je bolje i stvaraju sebi i svojoj obitelji ugodno i udobno gnijezdo bez obzira na meridijane i paralele. Samo u vrtiću moje djece (koji je privatan i mali - radi se, dakle, ukupno o nekih 30-35 djece) ovo ljeto jedna obitelj seli u Francusku, jedna u Kinu i jedna u Graz. Jedna obitelj došla je prije par mjeseci iz Tirola, a tijekom prošle školske godine još su dvije obitelji odselile, ali ne znam točno kamo (nije ni bitno). Načina zapošljavanja ima nevjerojatno mnogo, od čega neki ljudi streme stalnom radnom mjestu, a neki bježe od njega, tražeći utočište u tzv. samostalnom statusu, koji uživa izuzetne poticaje od države. Također su ponuđene i sve moguće varijante, tako npr. jedna moja poznanica ima pola radnog vremena u jednoj bolnici, a pola u svojoj privatnoj praksi; jedna radi pola radnog vremena na sveučilištu, a drugu polovicu na svom samostalnom projektu, itd. Slažem se da su u Hrvatskoj zakonske mogućnosti za takav rad nepostojeće (što je loše, država bi trebala stremiti tome da joj se građani osamostale), ali postoji mogućnost honorarnog rada ili, na kraju krajeva, otvaranja vlastitog posla, što rijetki koriste.

[Sanja]

Dok ja napišem svoju kobasicu, mamma san je napisala svoju.

sanić, potpis pod sve što si napisala!

[RozaGroza]

Mm i ja smo prije 5 godina otvorili svoju firmu i oboje ostavili super plačene menađerske poslove koji nas i nisu baš ispunjali. U međuvremenu oboje završili par tečajeva, išli na raznorazne radionice, i sad sa par svojih projekata pomalo guramo naprijed, kupili smo ove godine i ranč koji kanimo pokrenuti i živjeti na njemu...osječam se super u vezi svega toga - ali iskreno, da nisam njega upoznala ko zna gdje bi bila. Jedno smo drugom poticaj i spašava nas to što imamo jednake vizije i želimo iste stvari. Nije nas strah - a mislim da je strah od onog "Kako ćemo sutra" najveći problem u pokretanju ljudi - što je i razumljivo. Vlastiti posao je velik rizik, i treba puno raditi da bi se isplatilo - pogotovo u Hrvatskoj gdje ljudi nemaju previše novaca za bilo što, tako da ideje moraju biti primjerene našim ljudima. Nije baš da si svatko može priuštiti 500-1000 KN mjesečno za neke tečajeve/radionice, jer jednostavno nemamo taj novac, bar večina nema. Kad imaš vlastiti posao i kad su ti klijenti ljudi poput tebe koji neznaju što donosi sutra, jedan dan možeš ostati bez svega, i profita, i osiguranja, i mirovine...neki ljudi to ne vide kao faktor al neki ljudi da.

Bubica je dosta dobro argumentirala, država nam se raspada, ljudi su nezadovoljni i osiromašeni. Nije tako samo sad u krizi jer mi smo u krizi več 20 godina. Tako je jer smo pokradeni i rastureni. Treba se sve raspasti do kraja, i onda iz pepela krenut dalje. Onda ćemo moći sanjariti o tom standardu gdje će nam dijeca ići na kuharske radionice kuhara koje imaju mišelin zvjezdice.

[ina33]

Ne znam jeste li me razumjeli... Mene laganini nervirucka ko to more platit i nije u šoldima sve... Svi bismo srednji put...

Ali, što je taj srednji put? Je li to to u Austriji, teško mi je reći, ali super zvuči - velika fleksibilnost poslova, fleksibilnost ljudi. Srednji put je i nešto što čuva slobodno vrijeme (referenca na 8-8-8), što omogućava ženi da radi i da bude mama, bez da bira jedno ili drugo... Vezano je i na onaj topic o rodiljnim pravima kod nas i vani, i koliko se može žena nakon pauze od 5-6 godina reintegrirati u radnu snagu... Srednji put nije ono kako vidim da rade u korporativnom svijetu vani, to je ili-ili. Seljakanje u Kinu itd. - to, pretpostavljam, najvjerojatnije znači žena domaćica i expatriot, muž radi... Nekako, nije mi ni to ideal, ali privremeno je OK. I to letanje po svijetu ima svoj "trošak" na svekolike odnose, vidim to po kolegama.

A propos opisa od Petre - prvo se zadužuju, pa onda kupuju... Kod nas je i rat (tj. ratovi - i po 3 u nekim genracijama), izmjena država (i po 3 u nekim generacijama - Kraljevina Juga, NDH, Republika Juga, Republika RH), izmjena valuta i općenita nestabilnost, jedan dan jedan zakon, drugi dan drugi, a ti pare uložio pa ti dozvole vise itd., dovela do toga da ljudi razmišljaju danas jesmo, sutra nismo. Nema neke velike kulture štednje, nema neke vjere u budnoćnost.... Drakulićka je o tome super pisala - crtica o pokopu neke njene bake ili tako nešto koja je slagala plast. vrećice i boce od jogurta, ne iz ekologija đira, nego iz neimaštine.

Netko tko je zapaljen za svoj posao - tipa mama sanin tata - uvijek će prosperirati i snaći se. Onaj tko je na drugom rubu, taj bi džabalebario i vani. Ona neka srednja većina - ti su ovisni o sveukupnim okolnostima.

[bubica27]

Češće vidim da se ljudi zadužuju da kupe stan nego da pokrenu neki posao.
Ovdje je obrnuti trend. Žive u iznajmljenima, pokrenu posao, zarade, pa kupe.
Ali mi imamo taj neki stav "bolje ulagati u nekretninu (u jednini) u auto..." a to sve ne donosi novce, samo ih jede i stvara eventulano neko jadno nasljedstvo za potomke.
Je li to dobro? Ovdje se do 40te živi u iznajmljenima stanovima, vozi polovne aute ili na leasing - stvara se... a onda se troši.
Kod nas se troši, ništa se ne stvara, jedva se otplati i onda se..... umre.

Umre se i ostane "jadno nasljedstvo za potomke"..
Scenarij biti podstanar, a uložiti sve u novi posao..vrijeme ide..a posao ne donosi dobit..posao može propasti, a nema se ni krov nad glavom ni auto, koje nitko ne nudi gratis nego se isto mora nekome otplaćivat, plus kredit za neuspjeli posao.. i onda se..umre
Ili svima uspjeva pokrenuti dobar i uspješan posao?

[petra]

... Srednji put nije ono kako vidim da rade u korporativnom svijetu vani, to je ili-ili. Seljakanje u Kinu itd. - to, pretpostavljam, najvjerojatnije znači žena domaćica i expatriot, muž radi... Nekako, nije mi ni to ideal, ali privremeno je OK. I to letanje po svijetu ima svoj "trošak" na svekolike odnose, vidim to po kolegama.

ne znam - mi i u takvim uvjetima pokušavamo pronaći srednji put.
moj muž radi primjerice za veliku međunarodnu tvrtku. projekti ga vode od Nizozemske, gdje na primijer mora biti od ponedjeljka do srijede, pa do Indije/Mumbaija gdje bude od četvrtka do ponedjeljka - ne svaki tjedan, ali događa sa.
u svemu tome, ja imam svoj posao, koji također podrazumijeva seljakanja - iako na duže. Znaći nisam domaćica...
Tako da nam je nekad science fiction uskladiti sve, a prvo se vodimo dobrobiti djece.
I pojma nemam gdje ću biti za tri godine. Želja mi je provesti neko vrijeme u zagrebu, ako bude moguće.
...
ali na taj naš život, velika većina naših hrvatskih prijatelja reagira sa "ni za živu glavu", "treba odradit za plaćicu, i onda "tko mi može platiti ovu divotu, sjedenja uz more i čakulanja uz kavu".
a velike većina naših "stranih" prijatelja to smatra normalnim - lovimo ih negdje po svijetu. Od Kolumbije do Kenije.

Ovo što Sanja kaže za Beč - u Belgiji je ista stvar. Ne traži se posao oko kuće, nego se seli za poslom.
Ne čeka se radno mjesto, nego se stvaraju prilike - ako u nisu dobre na licu mjesta, stvore se na drugom kraju zemlje, europe ili svijeta.
a kod nas se čeka....
i diže kredite za stan, za auto, na kraju za špeceraj jer dok otplatite stan i auto nema više za jesti...

[petra]

..posao može propasti, a nema se ni krov nad glavom ni auto, koje nitko ne nudi gratis nego se isto mora nekome otplaćivat, plus kredit za neuspjeli posao.. i onda se..umre

život je rizik.
mislim da ziheraški pristup ne pogoduje ni pojedincu ni društvu u kojem živi.

[petra]

ne znam ja ću radije uložiti u obrazovanje svoje djece nego u kuću.
radije ću uložiti i u putovanje u Egipat ili banalni wkend u Londonu uz posjetu Tate-u nego u otplatu auta - ako moram birati.

jer uvjerena sam da su te uspomene za djecu, prekrasnih trenutaka provedenih s roditeljima uz piramide ili u sjeni korintskih stupova daleko ljepše od nasljedstva nekog stančića - ako se već mora birati.

jer, u konačnici, hoću da moja djeca od nas naslijede pregršt prekrasnih uspomena i pregršt znanja - i shvate de je život pred njima - svugdje na svijetu, a ne negdje gdje su mama i tata cijeli život otplaćivali za stan.

i mislim da je to naša roditeljska dužnost....

[mamma san]

Ne znam jeste li me razumjeli... Mene laganini nervirucka ko to more platit i nije u šoldima sve... Svi bismo srednji put...

Ali, što je taj srednji put? Je li to to u Austriji, teško mi je reći, ali super zvuči - velika fleksibilnost poslova, fleksibilnost ljudi. Srednji put je i nešto što čuva slobodno vrijeme (referenca na 8-8-8), što omogućava ženi da radi i da bude mama, bez da bira jedno ili drugo... Vezano je i na onaj topic o rodiljnim pravima kod nas i vani, i koliko se može žena nakon pauze od 5-6 godina reintegrirati u radnu snagu... Srednji put nije ono kako vidim da rade u korporativnom svijetu vani, to je ili-ili. Seljakanje u Kinu itd. - to, pretpostavljam, najvjerojatnije znači žena domaćica i expatriot, muž radi... Nekako, nije mi ni to ideal, ali privremeno je OK. I to letanje po svijetu ima svoj "trošak" na svekolike odnose, vidim to po kolegama.

A propos opisa od Petre - prvo se zadužuju, pa onda kupuju... Kod nas je i rat (tj. ratovi - i po 3 u nekim genracijama), izmjena država (i po 3 u nekim generacijama - Kraljevina Juga, NDH, Republika Juga, Republika RH), izmjena valuta i općenita nestabilnost, jedan dan jedan zakon, drugi dan drugi, a ti pare uložio pa ti dozvole vise itd., dovela do toga da ljudi razmišljaju danas jesmo, sutra nismo. Nema neke velike kulture štednje, nema neke vjere u budnoćnost.... Drakulićka je o tome super pisala - crtica o pokopu neke njene bake ili tako nešto koja je slagala plast. vrećice i boce od jogurta, ne iz ekologija đira, nego iz neimaštine.

Netko tko je zapaljen za svoj posao - tipa mama sanin tata - uvijek će prosperirati i snaći se. Onaj tko je na drugom rubu, taj bi džabalebario i vani. Ona neka srednja većina - ti su ovisni o sveukupnim okolnostima.

(ne da mi se citirati djelovi.. pa idem ovako u đuture)

Ina33,

mi mali rvatići uvijek nalazimo neke ispričnice: te socijalizam, te komunizam, te rat, te xy.... Općenito: sve ovo stoji.. sve su to kočnice.
No, mi, isti ti mali rvatići, malo činimo da krenemo naprijed.

Moj tata, nikad nije UVIJEK prosperirao. Uopće nije stvar u tome. Mi, on, smo imali puno i nemali ništa. Doslovno. STvar je u tome da je on UVIJEK stvarao posao. I pokušavao pokušavao pokušavao...Nekad uspije, nekad ne.
NITKO ne može dati IKOME garanciju da će neki posao, trud, upaliti iz prve. Postoji hrpa problema. No, poanta je vizije, želje, truda i mogućnosti...i upornosti.
RG je to dobro napisala. (ne treba za tečajeve izdvajati novce, ako ih se nema...postoje i besplatne radionice, postoji internet...postoje knjige....samo treba tražiti)

Mi smo svi preskloni odustati. A premalo smo skloni biti ustrajni. Znam da se od nečeg mora živjeti...ali minimalna egzistencija u isčekivanju nekog boljitka i ulaganja u te ideje...ide jedna s drugom. Samo moramo postaviti ciljeve.

I ja imam svojih (financijskih) problema. Ali imam i krajnji izlaz iz njih. Pitanje je da li ću tome pristupiti ili neću.

I ja imam svoje prioritete. Jedan od njih je trenutno moja obitelj i moje dijete. I odluka da ću biti uz njega dok neće biti sposoban ostatati sam kod kuće čekajući mene ili tatu i dok si neće moći sam uzeti hranu. Druga stvar je u tome, što sam si dala još mali rok čekajući moguću trudnoću (hebat ga..pregazit će me menopauza).
E u tome dijelu odlučila sam čekati i ne hraniti svoju ambiciju (ne za napretkom u karijeri u smislu viših pozicija, već u smislu mojih osobnih ambicija u znanju, zaokretima i riskiranju).

Čekajući da me netko upozna, prepozna, da se potrga za mnom...gubitak vremena. (makar, u korist osobne taštine, ima i toga!)
Opet kažem...lako je pisati o ovome (pozitivno)..teško se pogurati i krenuti naprijed.
Lakše je pisati o preprekama kako bi se objasnilo odustajanje (generaliziram) ili čak nepkretanje u promjene.

Teško je zatvoriti oči, duboko udahnuti i probati. K vragu, mene to pokreće.

[Sanja]

ne znam ja ću radije uložiti u obrazovanje svoje djece nego u kuću.
radije ću uložiti i u putovanje u Egipat ili banalni wkend u Londonu uz posjetu Tate-u nego u otplatu auta - ako moram birati.

jer uvjerena sam da su te uspomene za djecu, prekrasnih trenutaka provedenih s roditeljima uz piramide ili u sjeni korintskih stupova daleko ljepše od nasljedstva nekog stančića - ako se već mora birati.

jer, u konačnici, hoću da moja djeca od nas naslijede pregršt prekrasnih uspomena i pregršt znanja - i shvate de je život pred njima - svugdje na svijetu, a ne negdje gdje su mama i tata cijeli život otplaćivali za stan.

i mislim da je to naša roditeljska dužnost....

Razmišljamo identično.

[bubica27]

Svatko ima svoja uvjerenja i stajališta i živi prema tim načelima, pri tome ne znači da netko živi na "krivi" način..
a ne znači ni ako ljudi otplaćuju kuću da ne izlaze van iz nje i ne ispunjavaju roditeljske dužnosti

[ina33]

Ma, sve ja to kužim, ali ne kužim ful dio "malih 'rvatića", "malih Iraca", "malih Talijana", "malih Dalmatinaca" i sl.

U zemlji prilika (vani, tipa Amerika, Njemačka, Austrija), meni se čini da bi 90% ekipe bilo tako, u điru kulture koja ih prihvaća, sretno radilo i sl. Znači - nije zapisano u neki imaginarni kod, nego je lakše kad ima kritične mase. Ako se tamo živi na način "stvaraj posao", od gušta bi se uklopili, stvarali i sl. Ondje gdje je đir - snađi se, ionako pol toga ne funkcionira - to je modus operandi, neće svi od danas do sutra izvest "mindset revoluciju", to ide polako.

Manji broj ljudi (općenito - Hrvata, Francuza itd.) ima snage mijenjati okolnosti, opet postotak varira po zemlji, pa će neko reći Hrvatska je koma za aktivnost i aktivizam, a negdje je sve akcija - spasimo ovo, spasimo ono.

Isto tako, kuknjava je općenito bolje prihvaćena negdje, pa čak i kulturološki uvjetovana (tipa odgovor na kompliment u stilu ajme, ma joj, pa to je nešto bezveze), a negdje je otišlo u drugi ekstrem (konzultantski anglosaksonski svijet i odgovor na sve da je "super!!!!" - ima T. Štivičić o tome jednu kolumnu).

Moja poanta je - ne piše nam u genima, proizvod smo prostora na kojem rastemo i živimo, to se sve mijenja, i mi se mijenjamo, ali imamo to nasljeđe koje ne možemo izbrisat od danas do sutra (osim selidbom ili karakterno).

[MarijaP]

Moj tata je, dok je bio podstanar, pokrenuo vlastiti posao-obrt. Uložio sve. Jedva imali za kruh. Na hzzo-u mu rekli da se ne nada poslu u struci i čovjek ih ozbiljno shvatio prostor unajmljuje, mama mu vodi knjige, pa na to barem ne troši.

Sad, 15 god kasnije, zarađuje minimalac, nekad mu mama mora uskočiti i platiti račune od svoje plaće. Išao je na tečajeve, doškolovavanje, proučava novosti u struci (nemože si više priuštiti stručni časopis, ali je sad, pod stare dane naučio koristiti internet), počeo je internet koristiti za plaćanje tako da si uštedi vrijeme. Ne duguje državi niti dobavljačima ni kunu.

Stan su kupili tako da su prodali nasljeđene nekretnine i još digli kredit. Mama uz osnovni posao, radi još 4. Ne spava jer ne stigne, operirala je kičmu. Ima troje unuka koje vidi samo zato jer ih mi uporno vodimo da se poigraju između dva posla. Ništa ne stigne.

Nije kod nas lako pokrenuti svoj posao i dokad god ću moći, radit ću za nekoga svojih 8 h.

[maria71]

sve ja to kužim ali ima situacija gdje od tone limuna koji ti padnu na glavu nemreš napraviti limunadu

ja sam upravo u jednoj , tako da cijenim vaša mišljenja ali savjete uzimam samo od onih koji su u istim govnima ( pardon limunima )

jer , znam da mislite dobronamjerno ,ali neki vaši postovi zvuče kao ona slavna ( jel to rekla il nije nemam pojma ) od Marie Antoanete ( mislim meni tako zvuče u mojim jelte govnima ) nhf, raspravljamo

a da neću biti gladna i da ću se za svoje dijete izborit hoću u svojim okvirima koje si sama nisam zadala

[mamma san]

Svatko ima svoja uvjerenja i stajališta i živi prema tim načelima, pri tome ne znači da netko živi na "krivi" način..
a ne znači ni ako ljudi otplaćuju kuću da ne izlaze van iz nje i ne ispunjavaju roditeljske dužnosti

ja nigdje ne vidim da je petra napisala da oni koji otplauju kuću ne izlaze iz nje, ne ispunjavaju roditeljske dužnosti.

Normalno da svatko ima pravo na svoja uvjerenja i gledišta i ambicije. I nitko ih ne osuđuje. Samo iznosimo svoje stavove.

Molim te, ne stvaraj klimu i neugodu koja kod drugih izaziva potrebu za pravdanjem nečeg što nije izrečeno.

[Sanja]

U zemlji prilika (vani, tipa Amerika, Njemačka, Austrija), meni se čini da bi 90% ekipe bilo tako, u điru kulture koja ih prihvaća, sretno radilo i sl. Znači - nije zapisano u neki imaginarni kod, nego je lakše kad ima kritične mase. Ako se tamo živi na način "stvaraj posao", od gušta bi se uklopili, stvarali i sl.

Ne mogu se složiti, Ina.

Ljudi su ti koji stvaraju prilike, a ne obrnuto. Dok sam živjela u Zg, bila sam okružena s (malo karikiram) dvije vrste ljudi: jedni su radili redovno i honorarno, stvarali su si poslove, bili su dinamični i fleksibilni i ne, nisu živjeli samo da bi radili, nego su radili nešto više od prosjeka, ali su si tim radom osigurali i lijep život. Drugi su bili prilično tromi i nepokretni, nespremni da učine bilo kakav ustupak za bolji standard čak i kad im se prilika servira na srebrnom pladnju. Ali bili su neprestano nezadovoljni i frustrirani. Mislim da to nezadovoljstvo i frustracija čak i ne dolaze od lošeg standarda, koliko od osjećaja da ih je "netko" (država, sustav) iznevjerio. E, pa čim se ljudi oslobode vjerovanja da se netko drugi mora brinuti za njihovu dobrobit i da su sami odgovorni za sve aspekte svog života, prije će prosperirati (ne mislim samo materijalno).

[ina33]

Nastavno na ovo gore o kuknjavi vs. smijanju, i to treba znat dekodirati... To ide doslovno u ruku kulturoloških razlika, na kraju ovaj koji kuka i ovaj kojemu je super mogu, prevedeno na neki objektivni jezik, govorit i osjećat isto u određenom trenutku. Sjećam se da sam se, kad sam se iz "super" svijeta vratila u domaće okruženje, doslovno šokirala time kad mi je čovjek odgovorio da ga nešto danas boli glava, ono... bilo mi je to previše intimnosti, s druge strane, čemu komunikacija kad se ne govori ništa - taj super đir.

Stvar je i zapetljana i jednostavna je, ovisno tome kako se gleda i što se sve uzima u obzir.

[MarijaP]

Zaboravih napisati, prije nego je otvorio obrt, volontirao je u jednoj firmi da nauči posao.
Taj posao mu je bila životna želja i ispunjava ga.

Mi smo kupili auto. Moja djeca neće sa mnom ići u Egipat, ali ću s tim autom dnevno uštediti preko sat vremena na put pa ću više biti s njima.

Mi svijet otkrivamo na Bundeku jer je džaba izlet i nije nam daleko. Djeca se poigraju, kupimo sladoled. Ne mislim da će biti brutalno zakinuti za život ako ne vide piramide.

[pinguica]

Kad ljudi pričaju o pokretanju posla obično mi to zvuči kao ili ću imati super lovu ili ću propasti. Pa zar ne bi ste bili zadovoljni da imate neku normalnu plaću, da nemate šefa za vratom, da možete birati s kim ćete raditi, da imate siguran posao gdje nemožete dobiti otkaz samo tako?
I ako nemate vlastiti prostor i vlastite alate za posao kojim bi se bavili svejedno možete imati vlastiti obrt (koji košta oko 800kn da bi ga otvorili) i onda nuditi suradnju firmama koje to imaju. Zašto bi čekali da vas zaposli jedna firma kad vas može zaposliti istovremeno deset firmi? Da ne govorim koliko bi njima to bilo isplativije jer onda vam oni nemoraju plaćati doprinose koji su na 4000kn skoro 2000kn. Znači više ne koštate jednu firmu 6000kn već 4000kn te se tako možete i reklamirati. Kažete tim firmama zar vam nije bolje imati mene povremeno i po potrebi, nego uzeti nekog radnika za stalno zato što vam je trenutačno gužva s poslom i onda kad prestane gužva nemožete mu isplaćivati plaću.

A oni koji žele ipak raditi za druge i ne žele otvoriti svoj obrt, ide mi na živce kako se ponašaju prema poslodavcima, kao da smo mi sad tu neki izrodi, svi tajkuni jedan do drugoga, a ne ljudi kao i ti radnici. Svi bi sjedili i buljali i da im se stoji poviše glave i diktira što treba raditi. I nedaj bože da moraju napraviti nešto malo drugačije nego što je u opisu njihovog posla. Ako danas želite imati ili zadržati posao onda morate poslodavcu pomoći i da se nađe posao (i stvori posao). Recite da osim svog posla pristajete raditi i marketing i javljati se na telefon i uskočiti po potrebi gdje god možete. Dajte do znanja da ste otvoreni za novo, da se želite educirati.
Danas si jedan poslodavac nemože priuštiti imati za svaki posao drugog čovjeka koji je stručan u samo svom području i ne želi se drugim baviti. Osim toga zašto je većini radnika "ispod časti" baviti se nečim drugim kao što je javljanje na telefon ili zvanje klijenata kada samom poslodavcu to nije.
Zašto samo sjedite i čekate da vas netko uzme, za to vrijeme volontirajte, radom pokažite na što ste spremni i što ste sposobni. Vjerujte mi ako se pokažete isplativi sigurno će vas zadržati. (Poznajem ljude koji su na takav način dobili super poslove). Ako ništa drugo ostaje vam iskustvo, znanje.

Ja sam osobno imala (imam) super ideje od kojih u budućnosti mogu jednog dana zarađivati veliku lovu ako projekt uspije (ako ne uspije bar ću znati što nije uspjelo i pokušati bolje sa drugim projektom) i ljudima koje sam željela zaposliti bih puna entuzijazma ispričala projekt, dala im do znanja što mogu očekivati u budućnosti, i da ja to nemogu napraviti sama jer ne stižem sve sama i da će im se isplatiti ako budu tu radili. I većina bi pala na probnom roku. Svi bi u početku bili "super, super, ajmo raditi" i onda bi im prvo trebalo tjedan dana da naprave jednu stvar (za koju meni inače treba jedan dan) i onda kad bi im rekla da sad malo traže posao odma bi opao entuzijazam ako ne bi odma našli (što mi je čudno jer nalaženje posla plaćam dodatno provizijom). Nitko od njih se nije želio dodatno educirati. Čak i među rodbinom imam tih koji su htjeli raditi za mene jer su im ili smanjili plaću ili su ostali bez posla i jednako su se ponašali. Prvo su mi petsto puta ponovili da oni ne misle raditi prekovremeno (to nisam nikada ni tražila) i trebalo im je mjesec dana da se uopće pokrenu, ja bi im uporno govorila dođite par sati na edukaciju pa će vam biti lakše i nać posla i sve, ali nikako nisu došli nego su tražili da im ja sve napišem (što sam i učinila). Ali sad im to nije dovoljno nego neka napišem skraćenu verziju pa će to oni samo slat ljudima. Pa to na kraju krajeva mogu i sama, ako sam se već potrudila sve sastavit i napisat onda mogu i sama kliknut send, a ne da plaćam par tisuća kuna taj jedan klik.

Uglavnom hoću reći jako je teško naći poštenog i vrijednog radnika koji ne misli raditi ko konj samo jednu stvar koja je "u njegovoj struci" već se misli prilagodit tržištu i potrebama. I ako se pokažete da ste otvoreni i sposobni za više stvari kao i da vam nije teško pomoći i naći posla i stvoriti posla kad ga nebude onda ćete sigurno imati posao.

[ina33]

Imaš point, Sanja, ali ovi koji su fakat nezadovoljni ti najčešće nešto i naprave i uspiju u tome. Definitivno jest dio i socijalističkog nasljeđa koje si apostrofirala. Ali, što sam mislila poantirati - nije nam to u "genima" ili "krvi". I sve je to dinamično i promjenjivo, nije statično u smislu "mi smo takvi i takvi".

[mamma san]

Ne mogu se složiti, Ina.

Ljudi su ti koji stvaraju prilike, a ne obrnuto. Dok sam živjela u Zg, bila sam okružena s (malo karikiram) dvije vrste ljudi: jedni su radili redovno i honorarno, stvarali su si poslove, bili su dinamični i fleksibilni i ne, nisu živjeli samo da bi radili, nego su radili nešto više od prosjeka, ali su si tim radom osigurali i lijep život. Drugi su bili prilično tromi i nepokretni, nespremni da učine bilo kakav ustupak za bolji standard čak i kad im se prilika servira na srebrnom pladnju. Ali bili su neprestano nezadovoljni i frustrirani. Mislim da to nezadovoljstvo i frustracija čak i ne dolaze od lošeg standarda, koliko od osjećaja da ih je "netko" (država, sustav) iznevjerio. E, pa čim se ljudi oslobode vjerovanja da se netko drugi mora brinuti za njihovu dobrobit i da su sami odgovorni za sve aspekte svog života, prije će prosperirati (ne mislim samo materijalno).

nisam nikad radila tamo gdje si ti radila, ali svejedno sam bila okružena istom "sortom" ljudi (i na poslu i moji prijatelji).

I zato te potpisujem.

[mamma san]

Zaboravih napisati, prije nego je otvorio obrt, volontirao je u jednoj firmi da nauči posao.
Taj posao mu je bila životna želja i ispunjava ga.

Mi smo kupili auto. Moja djeca neće sa mnom ići u Egipat, ali ću s tim autom dnevno uštediti preko sat vremena na put pa ću više biti s njima.

Mi svijet otkrivamo na Bundeku jer je džaba izlet i nije nam daleko. Djeca se poigraju, kupimo sladoled. Ne mislim da će biti brutalno zakinuti za život ako ne vide piramide.

Ali upravo je u tome stvar.

Svi mi imamo svoje prioritete. I svoje želje, ambicije, shvaćanja.


No, cijela ova tema nije u tome što je moja ambicija, što je bit obiteljskog života, standarda..i sl.

Tema je da li u smislu ove krize mi čekamo da posao nađe nas, ili mi tražimo/stvaramo posao.

[RozaGroza]

Petra ja isto tako razmišljam, i ne pada mi na pamet recimo žrtvovat život da bih otplačivala kredit za stan - kredite ni u ludilu ne dižem, i eto naše rješenje je super komodna kamp kučica - to je ono što si možemo priuštiti trenutno bez velikih odricanja, u njoj sretni i zadvoljni, imamo novaca za priuštit si i neke druge stvari...ali postoje ljudi koji jednostavno nemaju taj, nazovimo ga, avanturistički duh u sebi, ziheraši - koji pored toga što ih ne zanima MoMa jedino što žele jest imat svoju kuću (ne bi živjeli u trejloru ni u ludilu), auto, komodan život na obali mora, kafice svaki dan, i poneki posjeti rodbini. Ko voli nek izvoli...
Ja se međutim ne vidim tako, da mi neko reče da moram otplačivat kredit 30 godina i pored toga rintat od 08.00 - 18.00 crkla bi! I to je taj "drive" koji pokreče ljude. Neko kome je dovoljno imat steady job i redovnu plaću, kuću i auto i vikendom lagano druženje s frendovima - odabiru "ljeniju" verziju života, a neko drugi pak ima crva u dupetu i puko bi da živi takav miran život i da nije stalno u nekom moovingu.

[ina33]

I još nešto - ti ljudi s kojima ste okruženi su bili Hrvati u Hrvatskoj (znači, naše okolnosti)? Kakvi su Hrvati vani, u "stvaraj posao" okolnostima (stvaraju ili traže)? Ili su oni koji idu vani su taj "pokreni posao" tip pa se već tu izdiferenciraju?

Što mislite kako bi ti traži posao reagirali da su primorani živjet vani... Bi li se naviknuli na stvaraj posao okolnosti i bili hepi ili nikako ne bi? Pitanje za zavrtit scnearij u glavi....

[Sanja]

Ali, što sam mislila poantirati - nije nam to u "genima" ili "krvi". I sve je to dinamično i promjenjivo, nije statično u smislu "mi smo takvi i takvi".

Da, s tim se slažem, ne radi se o genetici, nego o kulturi.

[petra]

maria, nadam se da "dajte im kolače" ne stavljaš meni u usta
jer sam uvjerena da mi je, gledano u apsolutnim vrijednostima, imovina daleeeeeko manja od većina vas.
jednostavno zato jer nemamo ništa od tih kapitalnih vrijednosti.
ali volim reći da ulažemo u buduća sjećanja, da ulažemo u znanje i u sreću...

[ina33]

Mama san, odgovor na pitanje je, po meni - kako ko, i ovisno o razini ugroženja. Veća razina ugroženja - stvara prilike, manja razina ugroženja - čeka da prođe, plus ovisi o temperamentu čovjeka. Većina čeka da prođe jer su naše okolnosti pretežno takve (ne suportiraju specijalno stvaranje posla), ali ne zbog nekog, nazovimo to banalizirano, "tajnog i nepromjenjivog koda" upisanog u nas.

[Sanja]

I još nešto - ti ljudi s kojima ste okruženi su bili Hrvati u Hrvatskoj (znači, naše okolnosti)? Kakvi su Hrvati vani, u "stvaraj posao" okolnostima (stvaraju ili traže)? Ili su oni koji idu vani su taj "pokreni posao" tip pa se već tu izdiferenciraju?

Da, pisala sam o Hrvatima u Hrvatskoj.

Naši koji odu van su, prema onome što vidim, relativno slični strancima, ali to povezujem s činjenicom da se nefleksibilni čovjek ni neće samo tako preseliti u inozemstvo. Oni koji su spremni za takav korak, uglavnom već u sebi imaju "crviće".

Što mislite kako bi ti traži posao reagirali da su primorani živjet vani... Bi li se naviknuli na stvaraj posao okolnosti i bili hepi ili nikako ne bi? Pitanje za zavrtit scnearij u glavi....

Pa na to ti zaista nitko ne može odgovoriti.

[no@]

Netko tko je zapaljen za svoj posao - tipa mama sanin tata - uvijek će prosperirati i snaći se. Onaj tko je na drugom rubu, taj bi džabalebario i vani. Ona neka srednja većina - ti su ovisni o sveukupnim okolnostima.

Nisam sigurna da je baš tako u realnosti, barem ne u HR. Znam nažalost previše ljudi unutar moje branše (edukativne aktivnosti i (psiho) terapija) sa odličnim poslovnim idejama (slično kao što je petra navela u uvodnom postu) sa željom i voljom da rade i stvore si sami posao, koji su u zadnje vrijeme bili prisiljeni staviti ključ u bravu.

S tim da s jedne strane postoji itekakav interes za njihove usluge. A s druge ljudima nije prioritet priuštiti si edukativnu ili terapijsku radionicu u doba krize.

[ina33]

Ma, ovo sam ja sama sebi već nekako odgovorila u glavi (ne znam kvotat) - ne bi bili nesretni i kukali, hepili bi radili, nakon nekog vremena prilagodbe. Motivator bi im bilo to da dobijaju poslove, zarađuju, normalno žive od svog rada, vide neku svrhu toga....

Moja je neka pozicija da bi svi bili sretniji u takvim okolnostima, nego u nefunkcionirajućim državama, nefunkcionirajućim tržištima, di se ljudi snalaze putem crne ekonomije i sl. (ne mislim da je kod nas baš tako loše, uzela sam krajnosti za primjer). Želim reći da mislim da to nije zapisano u genima stanovnika tih država, nego je kulturološki uvjetovano.

A kriza sada svih trese, jedino će oni iz država naviknutih na aktivan odnos prema stvaranju posla prionit prema ponašanju koje im je usađeno u većoj mjeri od ovih kojima to nije usađeno.

[maria71]

@ petra me ne naravno, ja tebe jako cijenim.

samo imamo drugačije životne okolnosti i koliko god se trudila misliti kao ti, osobni me bedovi pokopaju.

vjerujem da će biti bolje, jednom

[MarijaP]

petra , ja sam kupila stan na kredit da ne budem djeci na grbači pod stare dane jer kredit za stan u 5. desetljeću teško možeš dobiti po nekakvim normalnim uvjetima pa bi trajno bila osuđena na podstanarstvo koje od penzije neću moći plaćati.
Rata mi je manja nego što bi bila renta za isti podstanarski stan. Tako da tu prostora za uštedu i prenamjenu novca nema.

Javila sam se na oglas za posao (dakle, radno mjesto je već bilo stvoreno) i sad, skupa sa kolegama radim i stvaram dalje.... neka nova radna mjesta....

[MarijaP]

Htjedoh reći, možeš i na nađenom poslu stvarati i živjeti ispunjeno. Stvaranje posla ne znači nužno i otvaranje vlastitog biznisa.

Kad bi svi otvorili taj toliko hvaljeni jeftini obrt, tko bi radio za nas.

U Hrvatskoj nije problem što ljudi traže posao, problem je što rade sve da ga ne nađu.