S ovim se slažem.MarijaP prvotno napisa
 |
|||
|
|
|||
S ovim se slažem.
MarijaP, slažem se.
Zašto mislite da je to tako - ovo da rade sve da ne nađu posao? Evo, uzimimo primjer, ako sam dobro skužila, najboljih platiša u trgovini - DM i njegove blagajnice - sumnjam da imaju poteškoća punit radna mjesta...
Ja ustvari ne mislim da je tako crno u smislu da rade sve da ne nađu. Ustvari moje potpisivanje se bazira na prvi dio posta, a nisam imala vremena ovaj drugi dio prokomentirati.
Nemaju problema u dm-u, niti u bolje plaćenim poznatijim firmama.
Dosta ljudi životari na burzi i ni u ludilu nisu spremni poći na dodatnu edukaciju. Ta edukacija bi im značila otvaranje mogućnosti za zapošljavanje jer su trenutačno "nezapošljivi".
Samo čekaju prijevremenu penziju. Hzz stalno izlazi s tim brojevima koliko ljudi odbija edukaciju i promjenu struke (sve bi im bilo besplatno + imaju besplatan prijevoz).
E to mene brine!
Za posao blagajnice u dm-u moraš imati nekakvo iskustvo (pretpostavljam) pa zašto ne prihvatiti bilo kakav posao u dućanu i čekati oglas da traže blagajnice u dm-u, umjesto sjediti doma i jadati se da svi traže neko iskustvo. Negdje se mora krenuti.
Posljednje uređivanje od MarijaP : 21.07.2010. at 14:34
Evo poduzetnika
(bacite oko na YouTube link na spot i nemojte se ljutiti)
Posljednje uređivanje od MarijaP : 21.07.2010. at 15:02
Slažem se s idejom o stvaranju posla, o prekvalifikacijama ili jednostavnije rečeno, iskorištavanju različitih svojih potencijala. Ali, u diskusiji ste potpuno smetnuli s uma da neke poslove ne možemo sami stvarati. Primjerice, u školstvu (postoje mogućnosti samozapošljavanja samo u pojedinim segmentima ili na rubovima tog sustava i to u dobrim vremenima), zatim u temeljnim znanostima i prirodoslovnima, a još više humanističkim. Prije su za to brinuli osviješteni i obrazovani mecene, a danas isto mora postojati "mecena" koji će podržavati taj važni segment rada i stvaralaštva, bilo da je to država bilo da su zaklade. U tom segmentu u velikom dijelu rade baš predani ljudi, oni za koje 8 + 8 + 8 shema nije nikada postojala.
evo čitam malo da odagnam misli, stvarno je niklo par dobrih tema ovdje...maria, nadam se da "dajte im kolače" ne stavljaš meni u usta
jer sam uvjerena da mi je, gledano u apsolutnim vrijednostima, imovina daleeeeeko manja od većina vas.
jednostavno zato jer nemamo ništa od tih kapitalnih vrijednosti.
ali volim reći da ulažemo u buduća sjećanja, da ulažemo u znanje i u sreću...
petra, ono prije što si gore pisala, ma baš mi je bilo toplo oko srca jer isto tako i mi razmišljamo, međutim ono za stan se ne slažem jer djetetu će itekako dobro doći jedna sigurnost u vidu stančića (ne mora to biti stančuga) jer tko zna što njega čeka u đivotu.
osim toga imamo tu i bolesti, nesreće (ok, plačaš razna osiguranja, mi ih plačamo u de čak 6 sa svih strana smo se pokrili) ali nedaj bože da se nešto dogodi i biti u podstanarstvu pa čak i uz ta osiguranja. osim toga u hrvatskoj je još jedan problem, katastrofalno male penzije, a kako stvari stoje pitanje jel će ih u budućnosti uopće biti, pa hajde ti onda živi u podstanarstvu...
Posljednje uređivanje od moia : 21.07.2010. at 17:12
Dok sam jos bila u Hrvatskoj (ovo sad pisem k'o da stopedeset godina zivim vani), imala sam neku, istinabog kratku namjeru pokrenuti vlastiti posao. Pa nisam, jer je bilo preskupo i prekomplicirano.
Ovdje je lakse. Privatnu firmu ima moj svekar, tridesetak godina. Ima je i moj muz, otvorio ju je tako sto je pritisnuo par gumbica na netu. Bitno ju je samo prijaviti, dobiti porezni broj i to je to. Drzavu se ne tice pocetni kapital i, stajaznam, prostor u kojem ces raditi. Sve to je problem vlasnika, a bitno je samo da se placa porez i da se zadovoljavaju uvjeti, ako ih ima, za pojedinu djelatnost. Trenutno nam taj mali biznis ne donosi nikakve prihode. Kad bude vremena/ideja/cega god, napravit ce se neki posao. Vrlo jednostavno.
Inace, ljudi ovdje zive slicno kao sto i Petra pise - zivi se gdje god i kako god (iako ne treba zanemariti cinjenicu da su nekretnine puno, puno jeftinije nego, recimo, u Zagrebu, a prosjecna primanja preko nekoliko puta veca nego kod nas), radi se od 16-te godine (ovdje zanemarujem one koji uopce ne rade i, recimo, radjaju djecu u izvanbracnim zajednicama kako bi zivjeli od prilicno dobre socijalne pomoci, a samo u mojem malom mjestu ih ima... puno, previse). Radi se i po nekoliko razlicitih poslova, puno radno vrijeme, nekoliko part-time poslova, kako kome odgovara. Naravno, i ovo je jednostavnije nego u Hrvatskoj jer je pola radnog vremena ovdje normalna stavka i moze se, bez problema, zahtijevati i dobiti. Ljudi sele za poslom, van i unutar saveznih drzava. Nekretnine se prodaju jednako brzo kao sto se i kupuju (ili se iznajmljuju, po izboru). Jedan dan si ovdje, drugi nisi.
U firmi gdje radim (recimo da je rijec o puno manjem T-Comu ili VIPu), a radim od ozujka ove godine, troje je ljudi otislo otkako sam stigla. Jedna je dobila otkaz jer je kasnila na posao, drugo dvoje je otislo - trbuhom za kruhom. Ne u ulicu do nase, vec u skroz drugi grad. Zaposlili su mene i jos jednog covjeka koji je, upravo zbog ovog posla, stigao u nase malo misto. Ovih dana stizu jos troje, a zbog toga sam cekala odobrenje svojeg neplacenog trotjednog dopusta (kakav godisnji, placen i dugotrajan, kakvi bakraci...) punih dva mjeseca - trazila sam tri tjedna, u komadu, ne bih li stigla otputovati do Hrvatske i natrag, a usput i odigrati nekakvo vjencanje za sve one koji nisu imali prilike biti ovdje prije godinu dana i samo zbog toga, tzv. posebnih okolnosti, odlucili su izaci mi u susret i odobriti posebni tretman. Da nisu, postojala je mogucnost da se naljutim i dam otkaz. Cisto zato sto se to ovdje moze - opet, prednost drzave u kojoj se posao lakse nalazi i gdje poslodavac nije bog i batina, tj. uglavnom ga bogom i batinom nitko ne smatra.
Nedavno smo kupili kucu, na kredit (a kako cu, nakon 11 mjeseci u zemlji koja ne priznaje da sam postojala prije kolovoza 2009., jelte), a odluci je kumovala cinjenica da su trazili jedva pola cijene i da je potencijal takav da bi, za petsesstsedam godina, mogli dobiti vise nego duplo, nakon sto je malo renoviramo. Upravo to je glavni motiv kupovanja nekretnine u ovim krajevima - bez nade da ce se ostvariti nekakav dobitak, kad tad, u kupovinu se ne ide. Vecina ljudi ne ostaje u toj jednoj jedinoj nekretnini do kraja zivota, vec ih non stop mijenja.
Uglavnom, ovdje se posao stvara, na sve strane. Istina, prilike su lakse i okolnosti drugacije pa i meni, relativno-tromoj-'rvatici rastu krila. Do te mjere da sam u samo 11 mjeseci napravila vise nego u 32 godine u Hrvatskoj.
Ocito ponekad treba samo poticaj.
(Naravno da boravak ovdje ima i losih strana. Stalno ih negdje spominjem...)
ovo je prekrasno napisano
Čitajući neke postove, osjećam se posramljeno što volim i želim pripadati podneblju u kojemu sam rođena.
I što uopće nemam ambiciju jedne godine živjeti u Seulu, a sljedeće tri u Lisabonu... Čak mi i jako mali broj prijateljica i/ili poznanica tako živi.
Daleko sam od "`ko to može platit`" weltanschauunga (iako mi nije mrsko sjest, popit i zapjevat), ali sam još dalje od ovoga o čemu pišete.
Piramide u Egiptu svome djetetu ne uskraćuje samo onaj koji je dao novac za kredit za auto (da bi možda djecu razvažao u muzičku ili satove jezika - pregršt znanja), nego najčešće onaj koji o tome ni ne razmišlja.
Ne zato što ne bi htio, nego zato što mu je "Egipat" jednako dalek kao i Mjesec.
mislim da se nema razloga nitko ovdje osjećati posramljeno zbog bilo čega ovdje do sada napisanoga, a pogotovo ukoliko doista voli i osjeća pripadnost onom podneblju u kojem živi ..
Ima jos jedna kvakica kod privatnog biznisa u HR, ako se ne radi s krajnjim korisnicima u maloprodaji - vrlo je tesko naplatiti poslove koje napravis, sto zbog dugorocno loseg stanja, a jos vise zbog mentaliteta naseg naroda. I nema nikakve ucinkovite mjere koja bi to nekako sredila i dovela u normalne okvire.
I naravno, najveci duznik je uvijek drzava.
Tako da je jako tesko i stvoriti si posla (osim ako necemo sad svi u usluge tipa radionica i tecajeva gdje cemo zahtijevati uplatu pri upisu) i zaduziti se da si otvoris biznis kad nema nikakvog ucinkovitog mehanizma koji ce se pobrinuti da ga uredno i redovito naplatis.
Ja sam nedavno se nasla bez posla i bila u gore spomenutoj dilemi - traziti posao ili ga stvoriti - u smislu zaposliti se na onih klasicnih 8h dnevno radni odnos ili otvoriti obrt i raditi tako. Nakon malo duljeg razmisljanja, kalkuliranja, ispitivanja situacije i poznanika dosla sam do zakljucka da se definitivno ne usudim otvoriti obrt. Snaci se u sumi propisa, izloziti se opasnosti od drakonskih kazni za neznatne prekrsaje, placati silne takse i clanarine, i uz sve to brinuti da li cu i kada se naplatiti... i znajuci da u stvari posve ovisim o dobroj volji klijenta jer ne postoje mehanizmi efikasne prisilne naplate. Ne hvala. Kao radnik na placi ipak imam malo vise sigurnosti i prava. Ova drzava je po meni potpuno anti-poduzetnicka i totalno demotivirajuca.
Slažem se s ovim što je napisala Apricot - spadam u te iste koji su odabrali živjeti i raditi ovdje. Znam što sam dobila, znam što sam izgubila. Ne osjećam se posramljeno - znam zašto sam tako odlučila; moji su razlozi bili jaki i dugoročne prirode. Ne odnose se samo na mene nego i na moju djecu.
U životu se događaju stvari izvan plana, one koje nikakvo osiguranje ne može pokriti. Kad moraš ostaviti posao zbog "obiteljskih razloga" koji traju i traju godinama, a nakon toga je godina rođenja na molbi dovoljna da te nitko ni na razgovor ne zove. Bez obzira na sva znanja, jezike, iskustvo, sasvim ugodan izgled, zdravlje, IQ i veliku predanost poslu.
No, ja sam uporna i uložila sam u novo znanje, i mogu raditi novi posao prodajući svoje iskustvo u putovanjima i znanje više jezika. Ne treba otvarati obrt i treba uložiti (ne previše) novaca u sebe i, naravno, odlučiti da želiš opet učiti. I- najvažnije - biti zdrav. Iako taj posao nema veze sa mojim prijašnjim.
Može se i na našem brdovitom Balkanu stvoriti posao, ali vi koje živite vani to nikako ne možete uspoređivati. Živjela sam u Italiji i drugačije je. I klima i mentalitet i količina novca i povijest svega na ovim prostorima , uvjetuje da smo mi takvi kakvi smo i baš ne želimo (ne trebamo, ne možemo) stvarat posao. Osim pojedinaca.
Apricot i meni je moj kamen najdraži.
S mojim sam roditeljima puno putovala i ne kažem da mi nisu lijepe uspomene ( a od Egipta mi u sjećanju nekako ostale najviše fine lubenice koje su očisćene od koštica, a od Alžira, Tunisa, Maroka pijesak posvuda, kojeg kao dijete nikako nisam voljela) . Puno mi je draža starina koju sam dobila i u kojoj živim.
No, kao i svagdje, sto ljudi- sto ćudi.
Beti, super post, ja sam prestara i preživčana da tako nešto sročim .
pa u tome je poanta - selidba zbog posla nije selidba iz gušta. prilagođavamo se okolnostima na najbolji mogući način.
i ne radi se o ambicijama, radi se o poslu - o tome kako prehraniti svoju obitelj.
prelijena sam tražiti , nhf, ali mislim da je poanta življenja ovdje da svakih 50 tak godina može doći jedan novi rat i da smo svi mi koji živimo ovdje pod nekom vrstom PTSP-ja ...
imam par frendica koje su otišle odavde i u 2o tima u 30 tima i kad su došle u posjetu , ja ih nisam mogla prepoznati, nikako...
što okolina čini
a u ovom dijelu, radi se jednostavno o poslagivanju prioriteta u životu.
baš zato jer su nam stvari "daleke kao mjesec" samo u glavi
a netko tko nema mogućnost putovanja sad, može znati o tutankamonu više nego netko tko se išao samo slikati pred piramidama ili uživati u pričama grčih bogova bez da je bio na olimpu, obožavati van gogha bez da je vidio iti jednu njegovu sliku uživo.
ali mora težiti da ih vidi... jer bez te težnje za mene nije čovjek - odnosno biti je čovjeka jednako dalek kao Mjesec.
Posljednje uređivanje od petra : 21.07.2010. at 22:06
apricot, Zdenka, slažem se s vama.
Volim živjeti i raditi ovdje, volim svoj posao, ne bih ga mijenjala. Ne bih mijenjala ništa.
Slažem se, ljudi koji rade u znanosti uglavnom su izuzetno predani svome životnom pozivu i šteta je što u Hrvatskoj nije omogućen pristojan život od samostalnog bavljenja znanošću. Držim da je to prvenstveno odgovornost države, koja svojim zakonodavstvom nije omogućila da poticanje znanosti bude oslobođeno poreza i stvorila klimu u kojoj je svakoj većoj firmi prestiž financijski podupirati znanstvenike.
Ovdje postoji velik broj tzv. samostalnih znanstvenika upravo u području humanističkih i društvenih znanosti. Broj stipendija i potpora koje se daju višegodišnjim projektima prilično je velik (od Ministarstva znanosti i drugih ministarstava preko nebrojenih zaklada, velikih firmi, međunarodnih i nevladinih organizacija i sl.), u potporu su najčešće (ovisno o tipu stipendije) uračunati svi troškovi istraživanja, plaće suradnika i plaća znanstvenika kao zasebna stavka. Iznos kojeg samostalni znanstvenik mjesečno dobiva sličan je iznosu kojeg bi u svome zvanju dobio i na sveučilištu, s time da ima mnogo veću slobodu prihvaćanja dodatnih poslova.
Naravno, takav je život relativno stresan, jer se čovjek u završnoj godini jednog projekta već mora pripremati za apliciranje sljedećeg i egzistencija je osigurana samo na određeno vrijeme, koliko traje projekt. S druge strane, više ni na sveučilištima nije drugačije. Kad osoba završi post-doc i otvori joj se mjesto docenta, uopće nije sigurno da će to mjesto i dobiti, budući da se za njega raspisuje natječaj na koji se javljaju kandidati iz cijele EU - za jedno mjesto i po osamdeset-sto kandidata. U Hrvatskoj je to još uvijek neobično, zapravo, natječaj se raspiše, ali nema nikakve šanse da osoba kojoj je mjesto namijenjeno to mjesto i ne dobije, pogotovo ne u korist kandidata "izvana". Ono što želim reći, i kod nezavisnih i kod stalno zaposlenih znanstvenika razina nesigurnosti u buduće zaposlenje vrlo je slična.
Druga je stvar što su znanstvenici i sveučilišni profesori, rekla bih, najfleksibilniji po pitanju selidbi. U Hrvatskoj se dramatično priča o odljevu mozgova, dok ovdje to nikog ne uzbuđuje - sasvim je uobičajeno da doktoriraš na jednom sveučilištu, post-doc radiš na drugom, docenturu dobiješ na trećem... I to u dvije-tri različite države. Dapače, jedan kolega iz Njemačke mi je rekao da je kod njih zabranjeno (!) nakon doktorata ostati raditi na istom sveučilištu, iz raznoraznih razloga u koje bi sad bilo preopširno ulaziti. Institut na kojemu sam prije deset godina doktorirala izrotirao je u međuvremenu toliko ljudi da više gotovo nikoga ne poznajem: nekoliko je kolega otišlo, bez iznimke u inozemstvo, nekoliko je novih došlo - među novima samo je jedna Austrijanka, svi drugi doselili su izvana.
Ne kužim zašto bi ti bilo neugodno, Apri?
Ako sam dobro shvatila, ti si sama stvorila svoj novi posao, zar ne?
Nitko ne kaže da je preseljenje obavezno niti da bismo svi morali mijenjati kontinente svakih pet godina; ono što sam u svojim postovima htjela reći jest da mi je neobično da se ljudi dovedu do krajnje financijske iscrpljenosti, ali još uvijek imaju nevjerojatne kriterije prilikom odabira posla: te je predaleko od kuće, te je prevelika ili premala firma, te nije prometno dobro povezano, te se više isplati biti nezaposlen nego dobivati plaću koju proglasimo preniskom...
Inače, ne mislim da bismo trebali bezglavo kopirati druge države, ali zašto ne pokupiti neka dobra, funkcionirajuća rješenja?
Možda zato što sam ipak pješadija naspram teške artiljerije.
Ili avijacije, čak?
Naravno da mi nije neugodno.
To je moj izbor.
Zaista ne kužim.(Jučer sam bila na farbanju, sve sam plavija i plavija.)
Po mom mišljenju, cilj u životu trebao bi biti ovo što je n.grace napisala, da si zadovoljna poslom, gradom, državom, svime.
No, kad posla nema, kad se živi na jednoj plaći (ili nijednoj), kad se jedva spaja kraj s krajem... A posla ima u gradu koji je udaljen 200 km, ali preseljenje ne dolazi u obzir... To ne kužim. Zaista.
Ne kužim kad se osoba koja je godinama nezaposlena poziva na svoju petnaest godina ranije stečenu diplomu (iza koje stoji zastarjelo i poluzaboravljeno znanje) i odbija uložiti u svoje obrazovanje kako bi postala konkurentna, jer - guess what - ona ima diplomu!
Ne kužim kad nezaposlena osoba čijoj obitelji bi dobro došla još jedna mjesečna plaća kaže "imam diplomu, a nitko mi ne nudi posao".
Eto, to zaista ne kužim. Mislim da se na ovom topicu radi o tome. O trudu koji ljudi ulažu ili ne ulažu da sami poprave svoju situaciju. O tome što su sve spremni (ili nisu spremni) učiniti da im bude bolje. Ne znam, možda sam krivo shvatila poantu.
Bojim se da prilično elitistički pristupaš(te) ovome; nisu svi visokoobrazovani i željeni u velikim gradovima, ne čine svi dio velike potražnje.
Kada govoriš o preseljenju u 200 km udaljen gradić, na koga misliš?
Misliš da jedna trgovkinja, koja doista i želi posao, može tek tako spakirati kofere i otići?
A već sutra može dobiti otkaz.
I onda opet pakirati kofere?
Lako je pakirati kada imaš obrazovanje, znanje, iskustvo... krug prijatelja koji su isti kao i ti.
Ljudi žive i drugačije.
Ne sviđa mi se kada govorite o promjenama s takvom lakoćom; vama se možda tako - jednostavno posložilo. (partner, djeca, uža i šira obitelj...).
Misliš li da bi i muž one trgovkinje sa početka priče, pronašao posao baš u tom istom gradiću udaljenom 200 km?
Možda tamo baš i ne trebaju poljoprivrednog tehničara.
sanja - apricot je samo bila ironična
to i je bit
Da, u diplomi.
Svaka rečenica se oko toga vrti.
baš zato što nisu, trebali bi težiti da im djeca budu, i ne zakopati ih u svoja četiri zida - bili ti zidovi oni kuće, grada, države, religije ili mentaliteta
mi valjda odgajamo djecu svijeta a ne mini lokal patriote, ukopane u svojoj ulici.
trebamo vrednovati korijene, ali ne kao cilj već kao odskočnu dasku za bolju budućnost - i za sebe i za tu samu sredinu.
u protivnom će nam sve više stvari izgledati daleko kao mjesec
Posljednje uređivanje od petra : 21.07.2010. at 22:55
ne u diplomi - samo u radu na sebi
petra, misliš li ti zaista da smo svi usmjereni odgajati djecu svijeta? Što znači "biti ukopan u svojoj ulici"?
Sanjam o tome da moja djeca budu zdrava, sretna i ispunjena kao što sam i sama; očito se moja i tvoja poimanja istog uvelike razlikuju.
Ali, poanta je kako taj rad na sebi i unovčiti, jel tako?
bilo bi poželjno. ali i sama ideja, radionica, doprinos - nekakav društvu ili pojedincima - mislim da puno znači.
evo primjera radi, za mene je RODA jedna takva inicijativa o kojoj pričam - i žao mi je da ne mogu doprinijeti više.
a n.grace, da, iz tvojih postova do sada na raznim topicima, vidim da imamo dijametralno suprotne i živote i očekivanja od života a i težnje.
a bome i načine odgajanja svoje djece.
Posljednje uređivanje od petra : 21.07.2010. at 23:12
Nije mi bila namjera djelovati elististički, već govorim o svijetu oko sebe, kojeg najbolje poznajem. Zato sam i navela primjere s diplomom.
Hoćeš primjere bez diplome?
Kad se gradio autoput Zg-St, bilo je nemoguće dobiti ljude koji bi radili na njemu, a plaća je bila izvrsna - uz sve plaćene troškove poput stanovanja i hrane, neto iznos koji je bio ponuđen bio je osjetno veći od mjesečne plaće znanstvenog novaka s doktoratom (toliko o elitizmu). Na kraju su radnici "uvezeni" iz Rumunjske, jer je u Hrvatskoj malo kome palo na pamet sezonski, na par mjeseci, preseliti u Liku.
Svatko od nas priča iz svoje pozicije. (A iz koje ću?)
Ti pak pričaš iz pozicije osobe koja ima riješenu većinu egzistencijalnih problema i naravno da u tim uvjetima ne razmišljaš o preseljenju. Pa i zašto bi?
Nije ovdje riječ o trećem honorarnom poslu kojeg netko uz jedan redovni i dva honorarna, radi iz pohlepe, nego o tome koliko su ljudi spremni pokrenuti se (ne samo mijenjanjem mjesta boravka, svi su se zakačili za to) kad im voda dođe do grla, a koliko misle da bi netko drugi trebao brinuti o rješavanju njihovog problema.
Slažem se, petra. Zaista smo različite.
Presretna sam što sam zadovoljna sobom, svojom obitelji, svojim poslom. Na način kojeg opisuješ u, po mom mišljenju, dosta negativnom ozračju.
sorry, ali za mene su tvoji ciljevi tek polazne premise.
u tome se razlikujemo, a to je drastično.
ali važno je da smo sretni, svak na svoj način
Posljednje uređivanje od petra : 21.07.2010. at 23:21
Apri, ajde da te pitam vrlo konkretno (nadam se da nije preosobno - ako je, slobodno briši): ti kao arhitektica, jesi li spremna, kako bi ostala konkurentna, naučiti raditi na nekom novom softwareu? Da ti netko ponudi osjetno više nego što sad zarađuješ (recimo, 70% više) da nadgledaš gradnju kuće u Jastrebarskom, bi li bila spremna svaki dan (ili koliko već, nemam pojma kako to ide) boraviti na tom gradilištu određeni broj sati? Bi li prihvatila odlično plaćeni projekt zbog kojeg bi si morala uplatiti nekakav tečaj dodatne edukacije (recimo, tečaj u vrijednosti od 20% tvoje buduće zarade)? Ako bi bila mjesecima bez posla i ako bi takva situacija financijski ugrožavala tvoju obitelj (ajmo zamisliti da ne možete preživjeti samo od tm-ove plaće), koliko bi posto pristala spustiti cijenu svoga rada kako bi dobila određeni projekt?
ma čak i da ti nije "voda do grla", bi li prihvatila primjerice partnerstvo sa zahom hadid u londonu - ili nekom arhitekticom/arhitektom koji ti se sviđa - ili bi odmahnula rukom i rekla - dosta je meni moja jaska...
Tako je. Važno je da smo sretni.
sorry, ali za mene su tvoji ciljevi tek polazne premise.
u tome se razlikujemo, a to je drastično.
ali važno je da smo sretni, svak na svoj način
I sretno ti bilo u tvojim ciljevima, koji god da jesu.
odnosno jesmo li spremni odgovoriti na veće izazove, ne uvijek samo jer će oni napuniti naše bankovne račune, već prvenstveno jer će ispuniti naš duh. a našoj djeci možda dati "šire perspektive".
ovo je bio dodatak na z.hadid....
Posljednje uređivanje od petra : 21.07.2010. at 23:39
Uključiću se u raspravu jer mi je veoma, veoma interesantna. Iščitala sam pažljivo sve postove, i mišljenja sam da smo zaista kruti kada je riječ o poduzetničkom duhu, pa bio on unutar tuđe ili sopstvene firme. Ja sam se uvijek javljala za honorarne zadatke u firmi, prosto iz sebičnih razloga: ako učestvujem, moram to da dobro i naučim, da se potrudim, a nekada mi to može i zatrebati. Novac nikada nije bio razlog, jer ono malo slobodnog vremena ne bioh dala za sve pare svijeta. Ali kada je u pitanju izazov, adrenalin zbog novog i nepoznatog, e to je nešto što me pokreće. Međutim u BiH firmama kada u mom cv vide da ja imam 34 godine i 7 firmi iza sebe, totalno sam sumnjiva: šta li sam uradila, kakav mi je to karakter, nisam možda timski igrač, ili jednostavno ne znam raditi svoj posao.
Kada je u pitanju otvaranje sopstvenog posla, potekla sam od roditelja koji nisu znali prodati ništa, pa čak su i polovan namještaj na kraju poklanjali rodbini. Ja sam jednostavno drugačija. još ne radim ništa privatno, čekala da đecu izrodim
I da, poznajem jedan divan par, vrlo mladi stupili u brak, ne znam ima li ona srednju završenu. Tokom rata u BiH odu u Njemačku, zarade fizikanereći neke novce tamo, i kad su se vratili otvore zlatarnu u jednom malom gradiću. Uporni, strpljivi, znaju sa klijentima, posvećeni, danas su prilično bogati ljudi, koji šire svoj posao polako. A vjerujte, njihovo opšto znanje je toliko skromno, ali oni pitaju, plate za stručnost, jednom riječu ne libe se.
a sto ako je zena prodavacica u konzumu a muz skladistar negdje? i nemaju neke posebne sposobnosti, hobije, stogod, iz cega bi mogli stvoriti neki biznis?
apsolutno se slazem s idejom koja vodi u kreaciju, ali ne krecu svi sa istih pocetnih mjesta.
Ili kao kad se nađe primjerak poput člana moje obitelji koji radi na vrlo odgovornom i dobro plaćenom poslu koji ga šalje na gotovo sve strane svijeta, na što okreće očima i kaže da opet mora u taj Kuala Lumpur...
Storma, slažem se, kreativnost je nadasve poželjna, ne kreću svi s istih mjesta, a gle čuda, neki uistinu i ne žele.
pa prodavačica može predložiti primjerice alternativni način prodaje artikala preko interneta i udvostručiti dobit vlastitom poslodavcu tako što će sa svojim poizvodima doprijeti većem broju klijenata.
a skladištar može, sukladno svom dugogodišnjem iskustvu, osmisliti učinkovitiji način skladištenja tako da se standardiziranjem kutija uštedi na prostoru.
a onda to sve patentiraju i krenu dalje... za početak na primijer s djecom u Egipat gdje će djeci tata objašnjavati kako su se gradile piramide dizanjem ogromnih blokova bez modernih dizalica a mama će im objasniti trgovačke rute drevnog egipta
ne znam možda karikiram, ali mislim da svak na svojoj razini ima potencijale i prilike - samo je pitanje ima li težnje i želje
Posljednje uređivanje od petra : 22.07.2010. at 00:04
X i na ovo
plus što može pričati o iznajmljivanju tj.unajmljivanju stanova u HR netko ko živi u društvu u kojem je unajmljivanje uređeno zakonom, a ne da unajmljuje stan od danas do sutra na lijepe oči, s djecom i bez ikakve sigurnosti.
ili može o autu bez kredita pričat onaj tko ima ikakvo auto ili na drugi način može kupiti auto, u kojem se usudi voziti dijete.
Postoje krajnosti, al postoji i sredina.
trebaš biti rođen za posao, trebaš se roditi i živjeti tako, a katolički (karikiram namjerno) duh nije takav, siromaštvo i skromnost je vrlina, nije mana, kao na sjeveru
trebaš se roditi na mjestu gdje se posao stvara. Trebaš biti tako odgojen. Trebaš naučiti i biti odgojen da znaš s novcima.
Kolika hrpa hrpa Hrvata proda zemlju nasljeđenu, kupi stančić i auto i papala maca. Ostalo eventualno spreme u čarapu, nikakvo oplođivanje novca, strah od ne-imanja, sigurnost u vidu "ovo je nama dovoljno"
Još nešto je meni strašno bitno, a vidim da mnogi pišete o tome. Biti sretan, zadovoljan. To ne znači nikako ne činiti ništa na ambiciji, na sopstvenoj viziji. Ali svakako odrediti prioritete, vremenske rokove, mogućnosti(intelektualne i materijalne).Sad smo odlučili da naša djeca treba da odrastaju u manjem gradu, u blizini ljudi koji ih strašno vole, uz rođake i prijatelje od rođenja, da bar ne promijene više od jednog komšiluka i škole. Za kasnije ćemo vidjeti, svakako sam mišljenja da mali grad male mogućnosti. A ja djeci i sebi pružam velike vidike te im neću oduzeti priliku da ih s njima ne upoznam.Stalno ponavljam ovdje: pustite im korijenje i razvijte im krila. Naše biljčice još uvijek lelujaju na vjetru. Zato zasad čekamo.
stvarno karikiraš
i stvarno nemaš automobil?
X na ovo. jedino što su se ovdje svi uhvatili samo tih krajnosti
muž mi ima auto od firme
nije naš - mislim auto, ne moj muž
pretpostavljam da nema automobil od firme, onda biste ga kupilimuž mi ima auto od firme
nije naš - mislim auto, ne moj muž
jer kad kažeš da ne posjeduješ automobil, čovjek vrlo lako pretpostavi da ti on niti ne treba
pa me zanimalo kako uspijevate živjeti bez istoga
a sad mi je jasnije
ljudi kojima firma nije dala auto, isti onda moraju kupiti
vrlo jednostavno
a za kupnju stana, lijepo je rekla krumpirić
a što se tiče poduzetničkog duha
o tome ti svašta mogu reći moji prijatelji koji imaju tiskaru
koliko traje naplata računa
koliko je državi stalo da ima male poduzetnike
koliko iznosi pdv
nemoj me krivo shvatiti, ali čini se kako o životu u Hrvatskoj znaš jako malo
kad donosiš tako površne zaključke
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom