sladjana koje to zaključke krivo donosim?sladjanaf prvotno napisa
a o Hrvatskoj znam jednako koliko i svi vi jer je to zemlja u kojoj sam živjela do prije 5 godina, za koju radim i u koju ću se skoro vratiti.
 |
|||
|
|
|||
sladjana koje to zaključke krivo donosim?
a o Hrvatskoj znam jednako koliko i svi vi jer je to zemlja u kojoj sam živjela do prije 5 godina, za koju radim i u koju ću se skoro vratiti.
Posljednje uređivanje od petra : 22.07.2010. at 01:11
Baš su mi super tvoji postovi, puni nekog zaraznog entuzijazma i energije.Ovaj dio mi je posebno lijep za pročitati, jer me je sjetio riječi jednog mog vrlo uspješnog prijatelja (koji je počeo gotovo od nule, a nije lopov ni kriminalac) koji mi je rekao da je lako biti uspješan kad su vremena dobra - prava veličina vidi se upravo u kriznim vremenima.
Nadam se da ćeš uspjeti ostvariti svoje ideje.
Što sam, on topic, htjela reći... Pa ne moraju svi biti ne znam kako ambiciozni. Neki arhitekt će biti zadovoljan time da potpisuje kuće iz kataloga, zarađuje koliko mu je potrebno i mirno živi svoj život. Drugi će se truditi postati Libeskindov partner. Jedna prodavačica bit će cijeli život prodavačica, a druga će sanjati i ostvariti svoj san o otvaranju vlastitog dućana.
Svaki odabir je dobar, ukoliko je osoba koja ga je napravila njime zadovoljna.
Međutim, loše je kad zbog nekakvog grupnog mentaliteta zavlada apatija. Kad ljudi ne prihvaćaju odgovornost za svoj život, nego je prebacuju na državu, sustav, krizu, rat, političare i susjedu Maricu. Naravno da okolina utječe na određene aspekte naših života, ali s time se treba ili pomiriti ili učiniti što možeš da promijeniš stvari koje te smetaju u okolini u kojoj živiš. Ili, da, ako nema druge, onda promijeniš okolinu. Što god je kome lakše i draže. Ali nekakav krajnji cilj bi bio živjeti svoj život ispunjeno i zadovoljno. Sasvim je individualno što ispunjen život znači za svakog od nas i kako taj život mislimo postići.
Posljednje uređivanje od Sanja : 22.07.2010. at 01:23
evo recimo, ova rečenica mi upada u oči kao nešto što je rezultat tvog dugogodišnjeg izbivanja iz Hrvatske
da ne idemo sad nadugačko i naširoko o krizi, recesiji i svemu ostalome,
ali država svoje račune plaća s počekom od 320 dana
veliki broj firmi ugledao se u državu, pa ono što se nekad plaćalo nakon 30, sada se plaća nakon 120 dana
držim da niti jedna svjetska ekonomija, a samim time niti građani koji s njom imaju posla, na ovakav način ne može funkcionirati na duge staze
pa otuda onda i odgovor na pitanje zašto ne stvaramo nego tražimo,
ako je o tome uopće suvislo raspravljati jer ima u Hrvatskoj jako puno ljudi spremnih zasukati rukave
kao što naravno ima i onih koji se, kad ih pozovu na razgovor za posao, ispričaju riječima
"tek sam se probudio; baš marendam; moj sin spava, mogu li ja umjesto njega doći na razgovor?; u 4 idem na utakmicu, mogu li sutra doći?"
petra, tek sad isčitavanjem primjećujem da ti zapravo radiš za državu - posao si stvorila ili?
Voziš tm-ov auto koji pripada firmi i onda pametuješ (teška riječ, ali je tako) nama da smo malte ne ograničeni što smo auto kupili.
Vrlo, vrlo pretenciozno!
Sama tema je dobra za raspravu, ali mi se sve nekako čini da je pokretačici služila za sasvim neke druge ciljeve.
Mhm, tu se radi o 2 različite stvari. STVORITI posao se u ovoj Rvackoj smatra (i na ovom topicu) otvoriti obrt.
Dragi moji, ja sam se u svojih 25 godina staža nagledala svega... Stvoriti posao znači OSIGURATI SI EGZISTENCIJU. Netko je zvao baš petru (a ne mene ili nekog drugog) imenom i prezimenom, baš za taj posao... Iskusila sam to kad sam nakon raspada firme prije 20 godina bila među 25% onih koji su pozvani iz stare firme u novu. Jesam li stvorila posao? Ne znam... ALI netko je zvao baš određene ljude. Dakle, netko je trebao moje kvalifikacije i znanje, baš moj profil. Nisam se javljala na natječaje još od pripravništva. Za svaki slijedeći posao / štufu /promjenu dobila sam ponudu. Nije to ništa novo. Moja svekrva koja je dulje od 20 godina u penziji kaže istu stvar za sebe - kad se odvajala nova firma od stare, nju su ZVALI. I napredovanje su joj NUDILI, nije se morala laktariti, samo je jako dobro radila svoj posao. Dakle, ona je svojim kvalitetama i kvalifikacijama (isto kao i petra, po svoj prilici) sebi stvorila posao. Ne mora to biti nova firma. Nismo svi poduzetnici, ali mnoge od nas će poduzetnici /ili država/ odabrati. Baš osobu xy, a ne neku drugu.
Eto, nadam se da nisam zatupila.
Offt. u ovakvim kriznim vremenima uvijek se pitam i držim na umu što sve znam raditi (preživjela godinu dana bez plaće 1990 radeći razne poslove - pranje štengi bilo je samo jedan od njih). I opet bi. A u čarapu trpam (koliko mogu, nije puno ali ima) da moja djeca danas-sutra mogu birati školu i eventualno otvoriti sebi nešto svoje. AKO budu željeli i AKO budu za to.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 22.07.2010. at 08:08
ne polazimo svi sa istih početnih položaja u životu, netko ide s nule, netko s plus 10, a netko sa -50.
što je normalno jer je život takav, rodimo se u jednoroditeljskim obiteljima, pa bude neki rat , pa nam kuća odleti u zrak itd ......
samo što nas koji kreću s negativne strane skale ponekad malo iziritira stav onih koji su krenuli iz plusa.
nhf
p.s. ja sam mali prašinar, ne pucajte s wbr-ima, pliiiiiiiiiiz
Posljednje uređivanje od maria71 : 22.07.2010. at 08:16
osobno mislim da smo kovaci svoje srece, ali da okolina u kojoj zivimo ogranicava ili poboljsava uvjete u kojima cemo kovati.
tko god je zivio vani, ima stavove slicne petri i sanji i cude se...kako mi na brdovitom balkanu zivimo pasivno u odnosu na njih vani, gdje je poduzetnistvo, pokretljivost radne snage i sl. ono sto ja znam iz iskustva svojih prijatelja je to da kad oni dodju ovdje i probaju vrlo brzo se suoce s cinjenicama da okolina (a tu prvo mislim na drzavu, zatim na radni mentalitet itd.) cini sve da netko ne uspije - i vecina onih koji su dosli iz vana, brzo se i vrate vani.
konkretno moji frendovi iz usa zive ovako kako petra opisuje, idu za poslom, no oni doslovce u jedan dan prodaju kucu koju imaju u gradu x, odu u grad y gdje je on dobio bolje placeni posao (njegov najlosije pl. posao je dovoljan za pristojan zivot obitelji) u isti dan kupe kucu, upisu djecu u skolu i nastave zivjeti...kad ih pitam jel se boje - kazu da ne, jer iako on ima specifican posao, a ona zbog djece radi od kuce part-time (a ni toga nema kod nas) u slucaju da ostanu bez posla on u roku od dan-dva ode na novi posao, pa makar i daleko ispod svoje kvalifikacije, a ona se zaposli na nekoj zamjeni u skolu (to se uvijek trazi)...i cekaju koji tjedan novi posao.
Lako je tako skakati u tom okruzenju.
ako to stavim u svoj realitet onda bi preseljenje moje obitelji trajalo barem nekoliko mj. ako zelim dobiti iole normalnu cijenu za obiteljsku kucu, zatim narednih nekoliko mj. da nadjem stan/kucu u drugom gradu, od jedne place tesko da bi zivjeli i cekali da i on dobije posao, dok bi dijete dobilo mjesto u vrticu u drugom gradu proslo bi novih mj. dana i itd. itd. a onda bi moguce nova firma mogla i propasti.
vrlo je tesko kopirati stil zivota u nekoj drugoj zemlji i pitati - zasto mi ne radimo tako - kad netko nije u istoj okolini. nije sve na pojedincu, ima pojedinaca i ovakvih i onakvih, ali okolina je isto tako bitna.
ipak kad razmisljam u rh okvirima, zivjeti u stanu koji ti je dala firma i voziti auto od firme za vecinu bi znacilo barem jednu sacuvanu placu u obitelji koju bi rado ta obitelj potrosila na bancenje do pol noci/dizajnersku odjecu/ekstrakurikulumske aktivnosti za dijete/psihoterapiju ili za razgledavanje piramida/ulaganje u burzu/stednju...na volju onome tko ima tu placu viska i onda mozemo razgovarati sto je prioritet u zivotu i gdje se usmjeriti, s obzirom da takvih situacija u rh ima stvarno malo, vrlo je tesko govoriti o stvaranju/cekanju posla dok ne polazimo iz istih pozicija.
Draga Marija, ovo je kutak za filozofski trenutak. i ako si tako pomno iščitala što sam napisala, sigurno si morala uočiti da sam temu pokrenula potaknuta pitanjem mojeg djeteta "zar se posao traži, a ne stvara" i rekla kako je ona proizvod jedne drukčije kulture, čije ja nisam dio.
Nisam posao stvorila - pitam se "bi li trebala". Nije mi jasno da ne možeš shvatiti da si netko u životu postavlja i pitanja.
I ne - ne pametujem - mislim da više pametuješ ti.
samo se pitam, a ako te ne zanima propitivat se i misliti kako svojoj djeci napraviti bolje sutra, mislim da je to prilično jadno.
i na kraju, koji su moji ciljevi?
Slažem se.
cilj - nu mene
Ne znam gdje si u mom postu upućenom tebi vidjela da se ja ne propitujem i ne pokušavam stvoriti djeci bolje sutra.
Slažem se.
Svi mi želimo svojoj djeci sve najbolje; nadam se da se taj cilj ne može ostvariti samo na jedan način. Ne dijelimo svi iste svjetonazore.
Ne mogu se složiti sa, za mene poprilično paušalnom ocjenom, da su ljudi kod nas nespremni za promjene i nespremni raditi. Sigurno ima takvih, ali ima puno više onih drugih...Ali stvarati vlastiti posao u Hrvatskoj…
Osobno, imam različitih iskustava. Živjela sam u inozemstvu, putovala sam... Ovo mi je treći grad u kojem živim (jedan je bio i ratni)…u Hrvatskoj. Išla sam , dakle, za mogućnostima i boljim opcijama. Aktivna sam u različitim stvarima izvan posla...uglavnom volonterski...a i tamo gdje sam radila nešto vezano za moja stručna znanja - bilo ja, bilo mm...više se ne plaća (jer 'teška su vremena').
Ja ne znam, živim li samo ja u okruženju gdje ljudi jedva spajaju kraj s krajem. Pogledajte koji je u Hrvatskoj prosjek plaće… Ukoliko nudite nadgradnju, nema novaca i nema interesa. Radionice o kojima je netko na početku pričao…pa ljudi ovdje nemaju novaca za tako skupi hobi. Možda je u bogatim zemljama gdje država kao država ima kapitala pa se recesija ne osjeti tako ljudi odlaze na takve aktivnosti za svoj gušt.
Vlastita firma i obrt. MM je privatnik. Ja znam kolike su financijski izdaci da bi se posao započeo. Naplata obavljenog posla je katastrofa, a posla je malo…usluge i robe se ne mogu naplatiti, niti od države niti od privatnih osoba, a posla koji ljudima ne nudi ono što im je osnovno za život je gotovo stao… A državi se njen dio kolača plaća bez obzira da li si ti naplatio svoj rad ili ne. Da, i mi smo opet u potrazi za poslom...i u drugom gradu možda. I nije nam to problem. I da imamo završenu hrpu tečajeva, dodatnih edukacija…u našim poslovima, štoviše, je stručno usavršavanja obavezno. Ali posla nema. Ako bi netko od nas našao, morali bismo živjeti odvojeno. Honorarni posao, prekovremeni …nekada se mogao naći, danas nema potrebe niti za redovnim radnicima (ili nema mogućnosti da ih se plati). Sve stoji, svaka extra aktivnosti koja je i postojala je stala. Ljudi ne idu na masaže, radionice, tečajeve, čak su se i na terasama za kavu i parkiralištima trgovačkih centara pomalo oslobodila mjesta…čak ni firme više ne plaćaju stručna usavršavanja (s izuzetkom stranih ili velikih koncerna, pretpostavljam). Poslovi i ljudi koji su ih otvorili oko mene u jako velikom broju propadaju i zatvaraju svoje djelatnosti. Oduzima se imovina zbog kredita za posao koji su ljudi dizali.
Možda je živim u nekoj drugoj zemlji, ili je Zagreb druga zemlja pa toga tamo nema, ali ja to vidim oko sebe u gradu kojem živim i gradovima u koje poslovno odlazim.
Ja se kao i Apri i Zdenka i još neki, ne stidim mentaliteta koji nasljeđujem…radim, trudim se i… ja i mm. Bavim se nizom aktivnosti koje ne ulaze posao. Ali uživam u druženju s prijateljima, svojim popodnevnim aktivnostima, vikendima u kojima me nitko neće nazvati i reći da hitno dođem odraditi neki posao, u činjenici da si mogu organizirati slobodno popodne za provesti ga sa svojim djetetom. Svjesno to biram…Neprihvatljiv mi je razdvojeni život, neprihvatljiv mi je dolazak kuću u 7 navečer. To ne znači da tako neću nikada morati, i da neću tako učiniti…ali to nije moj prioritet. Moj prioritet je što više kvalitetnog vremena provesti sa mojom obitelji. Ne vidim da moja kći mora u Egipat sa 6 godina (Egipat je samo primjer), mislim da je u ovoj dobi dovoljno što zajedno idemo u muzej na gotovo svaku izložbu, što smo na svakoj kazališnoj predstavi u našem gradu, što idem na izlete gdje može upoznati arhitekturu, običaje i ljepotu hrvatskih gradova. I kad joj se ne da više…da stanemo… jer ona je ipak dijete koje se radije kupa na plaži nego se penje na tvrđavu. Važno je otvoriti horizonte i imati jaku bazu i pozadinu iza sebe, stabilnost…to mi je za moje dijete važno. Da ne mora letjeti iz sredine u sredinu i stalno se prilagođavati u toj ranoj dobi. Važno mi je da živim na mjestu gdje moje dijete može slobodno šetati i hodati…ići na igru…ići samostalno u školu i slobodne aktivnosti u za to primjerenoj dobi. Veseli me imati vrt u kojem mogu popodne sjediti. I to je moj svjesni izbor.
Što se tiče stanovanja…meni nije jasno na koji ću način dobiti ekstra novce ako budemo kao obitelj živjeli u unajmljenom stanju (pod pretpostavkom da netko uopće hoće iznajmiti pristojan stan obitelji s djecom) kad isti taj stan trebam plaćati jednako kao ratu kredita za stan…zar nije onda bolje iste novce davati i na kraju imati nešto svoje, ili?
Što se tiče auta…ja nemam auto na firmu, nema ni mobitel na firmu, ništa, sve što imam sama plaćam… U tom kontekstu…da nemam auto, moje dijete bi se moglo 'slikati' po pitanju odlaska na svoje vrlo brojne aktivnosti koje pohađa…ne bismo mogli čak niti do bolnice. Imali smo stariji auto prije…svaki smo mjesec davali za popravke popriličnu svotu…mjeru je prevršilo kad smo jednu noć s djetetom u 11 u noći ostali na cesti usred ničega.
Ja mislim da je ovo što sam ja opisala stvarnost u HR za veliku većinu ljudi.
Ne smatram se ni nemobilnom, niti osobom koja ne radi na sebi. Smatram se osobom koja ima dosta različitih znanja. 3. grad i 4. posao koji radim…i ponovo smo u potrazi. Ali to ne znači da moj izbor nije sporiji način život, u Hrvatskoj…s potpunom svijesti kakve se prilike u Hrvatskoj nude (ili ne nude). I svjesna kakav je zakon ponude i potražnje u Hrvatskoj.
ja samo moram reći da razmišljam o ovoj temi na vrlo vrlo vrlo sličan način kao Sanja.
I stvarnomislim da je Sanja pogodila bit teme (tu ne mislim o njenom stavu, koji potpisujem, već o načinu prezentiranja teme).
BHany, sve si super rekla (da te ne potpisujem
x
zapravo mi je čudno da "stvaranje posla" svi izjednačavate samo s obrtom...
Posljednje uređivanje od petra : 22.07.2010. at 09:33
zapravo mi je čudno da "stvaranje posla" svi izjednačavate samo s obrtom...
konzultanti za mene stalno stvaraju posao, prodaju svoje usuge.
usluge ne moraju biti materijalni proizvod.
usluga koja se najbolje prodaje i koja je sve skuplja na svjetskom tržištu je upravo ono obrnuto.... ZNANJE
Mogla bi se sa svima složiti, zaista. Puno je zanimljivih mišljenja, iako iz jako različitih perspektiva, a sve ih mogu razumijeti. Vidjela sam svijeta, ali oduvijek živim u HR, mnogi meni bliski ljudi rade vani, mnogi su nažalost vjerojatno zauvijek (ili bar do mirovine) otišli u inozemstvo jer nisu željeli krpati kraj s krajem do kraja života.
Sve stoji... i dosta apatije u ovoj našoj Rvackoj i specifičan mentalitet, ali stoji i da prepreke s kojima se pošteni poduzetnici i obrtnici susreću nisu nimalo banalne i često se pokažu presudnima.
Znam desetak obitelji (mladi koji su 70-h i 80-ih otišli iz tadašnje Juge) koje su se s djecom i određenim kapitalom 90-ih vratili u HR očekujući da će im tu djeca nastaviti školovanje, a oni živjeti od privatnog biznisa. Probali su, vratili se natrag nakon par godina u Australiju, Kanadu, SAD... otkud su i došli.. (Znam desetak takvih obitelji iz nekih međusobno nepovezanih priča). Zaključak se nameće sam od sebe i prilično je porazan. Kako sam ja vječni optimist vjerujem da će doći bolja vremena, tj. da ćemo ih mi mlade generacije stvoriti, ali ne preko noći... it's gonna get a lot worse before it gets better.
Ja nisam izjednačila posao sa obrtom...navela sam primjer obrta, firma, ali i svojih i mm-ovih stručnih znanja, honorarnih poslova koje više ne mogu naplatiti i koji se otkazuju...
Na stranu da dio svojih aktivnosti nikada i neću naplaćivati...
Ne tvrdim da ne postoji posao u Hrvatskoj koji se može naplatiti, samo tvrdim da su mogućnosti jako smanjene i ograničene, a posebno se ovo odnosi na tržište svih roba i usluga u zadnjih godinu dana, a time je srezana i maštovitost izbora u samostvaranju posla.
Također tvrdim da su prilike u Hrvatskoj ipak vrlo specifične u odnosu na neka druge zemlje koje su navedene kao primjeri.
XBHany, sve si super rekla (da te ne potpisujem
Da dodam, stvoriti posao?
Tu gdje živim i radim, ljudi sa SSS zaposleni u privatnim poduzećima imaju primanja ispod 2000 kn na mjesec. Pa sad računaj. Obično imaju i djecu i žive u kući s roditeljima. Ne mogu si priuštiti podstanarstvo, a kamoli nešto više.
Večinu su životne okolnosti dovele do te situacije (da ne nabrajam sve okolnosti, ali neki jednostavno nisu imali novaca za daljnje školovanje, jer su škole bile u drugom mjestu, neki nisu imali sposobnosti za daljnje školovanje,... nebitno trenutno za priču).
Po mojoj definiciji i oni itekako stvaraju posao na način da rade ko crvi u kamenu za svoja mizerna primanja, na način da svu hranu sami proizvode, na način da su naučili živjeti s tim malim primanjima, nisu na teret nikome, odgajaju svoju djecu, školuju ih i nalaze načina kako im platiti školovanje,...
Dakle, itekako stvaraju, ali po nekoj sasvim stotoj definiciji, miljama dalekoj od ovog što petra spominje.
Ta djeca od strane roditelja nikad neče vidjeti piramide, večina možda ni more, ali ne znači da će biti zatucana, osuđena na propast, ili nešto slično.
Dodatak: da netko sad ne napiše da su to izuzeci. Nisu, u Slavoniji i Zagorju je to velika večina, a vjerujem da i u mnogim drugim krajevima Hr.
Posljednje uređivanje od Anemona : 22.07.2010. at 09:55
Anemona, slažem se.
Zapravo, mislim da moje zadovoljstvo poslom i životom proizlazi upravo iz toga što smatram da stvaram na poslu kojeg sam tražila. Moguće je objediniti i jedno i drugo, podjela i razlika između tih kategorija nije nužna.
moja kolegica je u jeku otkaza str. suradnicima u skolama dobila otkaz - tek tako, ne zato sto nije imala ZNANJE vec zato sto je dosla na radno mjesto par dana nakon druge kolegice, a prednost su imali oni koji su prije zaposleni. bez obzira sto su svi znali da je znanje u rukama ove moje. i onda je probala svasta kao privatnik i bez obzira na znanje nije uspjevala imati sigurnu placu, a to je ono sto joj je trebalo jer je samohrana majka, nije mogla izlagati se tolikom riziku i pri tom razmisljati kako przivjeti od 1 do 1. nije imala pozadine, ni sigurnosti...
pa je otisla raditi na jedan udaljeni otok...ona i dijete...ostavili su stan u gradu i otisli...imala je ideju prodati stan u gradu i kupiti nesto tamo, no stan u gradu je pokrivao ravno 1/3 cijene na otoku (turistickoj meki), i odlucila je biti podstanar, ali i to je mogla samo do 1. svibnja i od 1. listopada, inace se svaka supa iznajmljuje...a stan u gradu joj je trebao jer je negdje ljeti ipak trebala biti, pa ni njega nije mogla iznajmiti. Radi u lokalnoj skoli za placu koja joj je taman za prezivjeti, sad joj je dijete na faksu u stanu koji srecom nije prodala, ona je sama na otoku, podstanarka preko godine, ljeti se uvaljuje kolegicama da odradi do go, na edukacije je nitko ne salje, niti ima novaca si priustiti, ima znanja, ima volje...samo sto zivi u rh.apaticno ceka penziju, na radionice joj nitko ne dolazi, cisti apartmane preko ljeta. i spada u intelektualce, prosvjetare...
kad kazemo da je znanje najveca vrijednost (a to i ja svojoj prodajem, a i sama nekako tako zivim) znam da je to jako upitno kod nas - nije istina da oni koji najvise znaju o temi imaju katedre i mogu zivjeti od svojeg znanja, niti da zato sto marija izvrsno predaje i ima znanje kako prenjeti znanje ima garanciju u dzepu da nikad nece biti gladna.
istina je da kod nas nazalost vrijede druga pravila, ja ih odbijam prihvatiti, ali vrijede.
a i privatnici koji dobro zive, zive najcesce tako jer love u mutnom, malo prijave, malo ne...
Moram se sloziti, petra, da ti stavovi imaju jako malo poveznica sa stvarnim stanjem stvari u HR, barem onim dijelom koji se tice (malih) poduzetnika.
Ovo sto ti pises, tako bi trebalo biti, i mozda jest negdje (ja znam jedan jedini primjer iz SAD gdje je nas poznanik dobio promaknuce na poslu jer je uocio nacine na koje se posao mogao unaprijediti i povecati produktivnost), osim u knjigama o managementu i poduzetnistvu.
Prodavacica koja ce patentirati internet prodaju.. osobno mi to lici na SF.
Nemati auto meni podrazumijeva da nemas nikakvo vozilo na raspolaganju. Po ovome kako ti pises, ni mi nemamo auto, a u biti imamo na raspolaganju firmin auto.
petra, pa tvoj prvi post postavlja pitanje zašto ne zasučemo rukave i ne započnemo nešto svoje?!
To je obrt, firma ili nekakve usluge.
I stvarno je pretenciozno (da ne budem prosta) gledati na djecu koja neće vidjeti piramide sa svojim roditeljima kao na djecu osuđenu na propast.
Iz svakog tvog posta iskaču i bodu u oči predrasude.
Sanja priča o ulaganju u sebe i svoje znanje. ŽNisam stigla sve pročitati, ali s pročitanim se slažem. Mi moramo ulagati u nova znanja i vještine. I to ne znači nužno da nakon diplome slijedi doktorat, već će netko naučiti raditi na novoj kasi, netko će naučiti baratati viljuškarom nakon 20 god ručnog slaganja kutija i sl.
Sve su to nova znanja i vještine.
Ono što ja vidim oko sebe je da u Hrvatskoj (barem u većini slučajeva) da stjecanje novih znanja/vještina i spremnosti na mobilnost ne znači nužno da ćeš novi posao, dodatno zaposlenje i sl. moći i ostvariti. Nažalost. Što ne znači da ulagati ne treba jer se i ja, možda naivno, nadam da će se to ipak jednog dana moći honorirati.
Dok sam ja promislila sto napisati, jako puno dobrih postova je napisano.
BHany i flower, potpis.
tema je interesantna, te bi bilo steta da prede u osobne "obracune" cije je nacin zivota bolji ili gori.
dakle ne radi se o tome da je zivjeti ili ne zivjeti u hrvatskoj ili negdje drugdje bolje ili gore, niti o tome da li ides u egipat ili u lokalni muzej (to su metafore koje su sukladne nacinu zivote, bez obzira sto ih neki dozivljavaju kao "kritiku" vlastitih odabira). niti o tome koji nacin zivota svaku od nas ponaosob usrecuje.
mislim da je poanta i pitanje za raspravu koliko su ljudi spremni preuzeti uzde i odgovornost za svoj zivot i zivot obitelji u vlastite ruke.
Marija, postavljam retoričko pitanje sa MI - znači i sebe uvrštavam u tu skupinu kojoj se pitanje postavlja.
i nigdje nisam rekla da smatram djecu koja neće vidjeti piramide osuđene na propast, ali na neki način možda smatram one koji ne znaju da one uopće postoje, kada su nastale, koja im je svrha - piramide su samo primijer nekapitalne imovine, imovine duha.
Konkretno, smatram one koji nemaju te nematerijalne težnje osuđene na propast.
ne znam po čemu iz mojih postova iskaču predrasude? možeš mi pojasniti?
ali zato iz tvojih iskače upravo ono što si u svom postu stavila u zagrade, bar vis-a-vis mene.
i zaključno - ovo je kutak za filozofski trenutak - mjesto za postavljanje retotičkih pitanja, za stvaranje boljeg sutra... zapravo ne, za zamišljanje kako bi bolje sutra moglo izgledati..
ako doseg, u intelektu (ne u stvarnosti), ne seže dalje od krova nad glavom - po meni je to tužno.
Posljednje uređivanje od petra : 22.07.2010. at 10:17
Odosmo Marko i ja u knjižnicu , kulturno se uzdizati
Btw, ja volim razgovarati sa svima vama i upoznavati bar ovako nove ljude i nove načine razmišljanja, no godine na ovom forumu su me podučile da se neki stilovi života jednostavno ne uklapaju u moj , i da to nije ni moja greška ,a ni greška te druge osobe.
Stoga ću ja s veseljem pročitati postove nekih forumašica, ali savjete ću primiti od Sorcie, Dade , bleede ,Trine , petarpan, i sad da dalje ne nabrajam
seni, ja se slazem - a i zivim tako - da smo kovaci svoje srece i da imamo uzde u rukama i ljudi koji su meni bliski imaju takav stav, samo je razlicito jel taj stav zivis u Dicmu, Pazinu, Gospicu ili Zagrebu (a iznenadili biste se kolika je razlika izmedju tih mjesta), a kamo li u SAD-u ili nekoj drugoj EU zemlji.
kod nas znanje nije garancija boljeg zivota, bojim se da znam sto je, samo me je strah i napisati to jer time rusim sve svoje smjernice i ideale u zivotu.
ljudi oko mene puno puta prezvakavaju ovu temu i jucer smo ja i bubica o njoj...o tome kako se ovdje trebas divljacki truditi i raditi za minimum egzistencije...i to je iscrpljujuce - jako, o tome kako je obitelji visoko obrazovanih ljudi zivot obilejzen kreditima i projektima u kojima ces slozisti financijsku konstrukciju od prvog do prvog i kako pri tom radis na mjestu gdje - imao znanje/nemao znanje, imao volju za ucenjem/nemao volju...imat ces istu placu.
vrlo je mali postotak ljudi koji ovdje u rh dozive da su se puno trudili pa pri tom i puno imali...o ovima koji se ne trude i zele puno ne zelim ni pisati i takvih se klonim, a o ovima koji se puno trude i imaju tek osnovno mogu i traktate.
mozda smo svi pogrijesili onog trenutka kad smo odlucili ostati, a lijepo mi je govorio moj tata...od prosvjete i rh nikad kruha...ma koliko imao ti ovdje uzde u rukama i bio vrijedan i spreman uciti/raditi uspijeh ce samo mozda doci...nema tu znanje=uspijeh=dobra egzistencija...nazalost
pa ne baš, mislim ne baš svi. recimo ja tako ne razmišljam jer sam predobro upućena i u život u hrvatskoj i u žvot u njemačkoj gdje eto živim više od desetljeća.
meni se jako svidjelo petrino razmišljanje po pitanju putovanja i ulaganja u njih i u obrazovanje kako za sebe tako i za djecu, ali kao što sam već napisala, sve je to ok i super, ali bez kapitalne sigurnosti (vlastiti krov nad glavom) meni je život nezamisliv, a obožavam putovati i volim se obrazovati, to i činim i dalje i vjerojatno nikad neću ni prestati i tako ću sigurno odgajati i svoje dijete skupa sa mužem, ali ipak zadržavajući i taj naš hrvatski mentalitet neophodnosti imanja vlastitog krova nad glavom.
njemačka primjerice također siromaši, i to rapidno, srednji sloj se topi nevjerojatnom brzinom, da nisma ovdje ne bi to vjerovala. sve više se raslojava na bogate i na, neću reći siromašne, ali one koji definitvno više ne spadaju u srednju klasu. vlastita nekretnina je ovdje pojam, mnogi još i u penzijama žive u podstanarstvu i vraga im je lako. razlika je jedino što naš hrvtski penzioner gladuje i u vlastitom stanu/kući maltene, dok njemački penzioner preživljava nekako i u podstanarstvu.
pa dalje, nedaj ti bože bogami ni ovdje da ostaneš invalid recimo sad u nekoj srednjoj radnoj dobi (30-40 godina starosti),a da nemaš krov nad glavom vlastiti, bilo zbog bolesti, nesreće na radu, djelomični ili potpuni, ježio si ježa, pa čak i uz osiguranja, a osguravajuće kuće deru nemilice i tako su posložile stvar da jedno osguranje ne pokriva xy situaciju nego moraš imati dodatno i za tu xy situaciju koja opet ne pokriva treću situaciju itd.
što se tiče pak stvaranja posla u njemačkoj (govorim u njemačkoj jer u njoj živim skoro pa pola ukupnog mog života - odnosno živim na relaciji njemačka-hrvatska bolje rečeno) ni ovdje situacija nije puno bolja. zapravo njemci su po tom pitanju zapravo vrlo tromi i radije se ugnijezde u nekoj firmi i tu dočekaju penziju nego da krenu u poduzetništvo. ima ih naravno, ali strašno malo na ukupni broj radnog stanovništva u zemlji. također niti država previše ne stimulira poduzeništvo, porezi su veliki i ostala davanja, tako da ti baš i ne ostane previše, osim ukoliko si ne uplaćuješ u mirovinski i zdravstveni fond, a to je opet priča za sebe zbog koje su mnogi ili zbog bolesti ili zbog starosti pali na doslovno prosjački štap. pune su novine i emisije takvih slučajeva i stalno se javno apelira na slobodne strijelce (poduzentike) da krenu sa uplaćivanjem na vrijeme.
njemci su inače najveći putnici u zapadnoj europi prema eu statistikama i najviše u europi troše na putovanja. također snose naveći udio u europi u promjeni boravišta bilo unutar zemlje ili inozemstvu, uopće sa time namaju problem, dapače. ali , da ali, velika je razlika od struke do struke, od prihoda do prihoda, od početnog kapitala, kako je već ovdje netko spomenuo. mnogi odu goloruki probati bolji život van njemačke pa se skrše do kostiju, prođu gore nego da su ostali u kakvoj takvoj sigurnosti (još uvijek donekle) njemačke. drugi pat uspije si nekako prokrčiti put, ali bez teškog rada, i velikog odricanja nikako. treći pak koji nasljede nešto i ne kreću od gole nule imaju naravno najlakše bilo da ostanu u zemlji ili se žele okušati izvan nje.
tako da svugdje je to sve više manje isto. u konačnici je daleko manje onih koj krenu od gole 0 i popnu se vrlo visoko. puno više je onih koji od 0 uspije stepnicu ili dvije u životu i to je zapravo jako dobro ili oni koji se tu stepenicu ili dvije ili tri popnu ali od početne plus pozicije u vidu ostavštine bilo nekretnine, novaca ili uhodanog biznisa.
razlika je jedino recimo u njemačkoj s obzirom na hrvatsku što pravna država funkcionira, radilo se o poslovnom aspketu ili tek o unajmljivanju/iznajmljivanju stana i stanarskih prava, što je već netko ovdje spomenuo.
ako je to pitanje, ja mislim da jesu
u okviru svojih mogućnosti i na način koji ima ova zemlja pruža...od toga da preživljavaju kako je netko rekao uzgojem u vlastitim vrtovima, sezonskim poslovima na moru, sezonskim poslovima na baušteli
radom poslije podne, kad god i gdje god mogu...ako mogu
ljudi u mom okruženju preuzimaju odgovornost za svoju obitelj i čine sve da je prehrane...na taj način koji mogu...
na onaj način kakve su im trenutne mogućnosti
i u ovoj zemlji su ljudi mahom preuzimali odgovornost u prošlom stoljeću i odlazili u inozemstvo raditi da bi prehranili svoje obitelji
ne možemo reći da su naši ljudi nespremni za bilo kakve promjene
danas se opet snalaze kako mogu i znaju...ali ovdje su mogućnosti takve kave jesu...
u nekoj drugoj zemlji u kojoj je potražnja i tržište veće, platežne mogućnosti veće, ponuda posla veća rade drugačije...tamo neće uzgajati popodne vrt i rajčice ad ne moraju na tržnicu, nego će ići održati radionicu o kreativnom pisanju
u svakoj zemlji ima onih koji nisu spremni ići za poslom, ima onih koji su spremni živjeti od socijale...
ali petra nije postavila to pitanje...ona je postavila pitanje zašto ne zasučemo rukave, zašto si ne stvorimo posao kad recimo jednom dobijemo otkaz, zašto sve svaljujemo na druge...a mi (oni od nas koji zastupaju tu tezu) smo joj pokušali odgovoriti i argumentirati da nije u pitanju lijenost ili nespremnost na promjene već čitav splet okolnosti...a da ipak većina Hrvata pokušava odgovorno stvarati ili nalaziti posao odnosno brinuti za svoju egzistencju u okviru trenutnih mogućnosti...i da to nije zbog toga što neki ne bi mogli ili željeli više, već da a) imaju svoj drukčiji izbor koji bi morao biti jednakovrijedan b) nemaju potrebnu društvenu logistiku za to o čemu ona priča.
Što se tilče intelektualne nadgradnje...složit ću se sa flower...teško je govoriti o intelektualnoj nadgradnji, hajde, reći ću to tako, većih razmjera, ako ne možeš preživjeti od prvog do prvog. A inelektualna nadgradnja se može postići i na lokalnoj razini (čitanjem istraživanjem, sudjelovanjem u društvenom i kulturnom životu zajednice)...a to, rekla bih, nema puno veze sa stvaranjem vlastitog posla već sa stanjem duha i pridavanjem važnosti kulturi i razvoju intelekta...što neki neće dostići pa imali ne znam koliko novaca i zaposlenja.
slazem se s tim da nacin na koji uzimas uzde u ruke u dicmu i parizu nije isti. te da su mogucnosti negdje, sire negdje uze.
ali ne mislim da se radi o rezultatu (svi se uhvatili tog nesretnog egipta) te njegovom rangiranju, nego o tome da u datim okolnostima iz njih izvuces najbolje.
zapravo bih htjela diplomatski reci,da bi bilo dobro da obje strane ponesto "smanje retoriku", te cesce ubace da nesto smatraju najboljim i jedinim izborom za sebe same, bez pretenzije da te izbore proglase najboljim za "ceo svet".
Nisam primijetila da svoje izbore smatramo univerzalno ispravnim, već, naprotiv, pričamo o svom iskustvu i perspektivi.
Ne pada mi na pamet nametati nekome svoje stavove.
ja bi npr. u Beču bez beda živjela bez auta. Čak i moji bliski Bečani, srcem i dušom Dalmatinci, imaju automobil parkiran u javnoj garaži na kraju grada.
Ko u Zg živi bez auta, s dvoje djece i dva posla koja nisu osam sati ni tamo ni amo-neka se javi da mu ovdje na forumu odam priznanje.
Ovo su meni predrasude.
Posljednje uređivanje od MarijaP : 22.07.2010. at 10:48
evo jedna o vrijednosti ZNANJA
Meni jako bliska osoba ima specifična, u svijetu cijenjena, skupa i vrijedna stručna znanja.
Radi okej plaćen posao-ali ne koristi potencijal i treba prijeći na mjesto na kojem može prodati svoje znanje po njegovoj cijeni.
Tu polako počinju ucijene na principu hoćeš nećeš-po rvacki. Osoba nema izbora (hrana, stan, djeca..), poslodavac zna stanje u državi.
Onda idemo ko kome više treba sistemom.
I to tako polako postane parodija.
pogledaj onda definiciju predrasude
nisam sigurna da se mogu složiti s ovim; o kakvim metaforama pričamo ako netko eksplicitno kaže da su mu premise ono što je drugome - doseg.
i ne bih rekla kako su ovo "osobni obračuni", jednostavno razgovaramo, ali svatko sa svojega stajališta.
slažem se da je znanje najveći kapital.
osobni.
ali isto tako, moje znanje najčešće ne može prehraniti obitelj. i ne može platiti račune.
jer ovakvih kao ja ima na tisuće.
i vjerujem da nas je većina upravo takvih - prosječnih.
razumijem da ima toliko obrazovanih, iskusnih, sposobnih... čije usluge su tražene, kojima se poslovi stvaraju.
jako poštujem takve, ima ih i na forumu nekolicina i sa užitkom čitam što pišu i kako žive.
ali neka i oni onda sa istim užitkom čitaju moje različitosti.
od mene sigurno nitko neće tražiti da mu uredim stan zato što sam najbolja u svome poslu.
oni koji su najbolji, naplaćuju i po 200 eura po kvadratu. i neka naplaćuju; ulagali su u sebe, hodali po seminarima, konferencijama, plaćali dodatna školovanja, rade i po 16 sati dnevno.
i neka, tako i treba.
ako je u tome stvar - ja NISAM spremna raditi 16 sati dnevno.
ni 10!
ne za Egipat, piramide, i ruševine Abu Mena.
i uopće ne dopuštam da mi se zato kažem da život nisam uzela u svoje ruke.
itekako jesam. borim se onoliko koliko ja mislim da trebam, a ne onoliko koliko drugi misle da bismo svi trebali dosegnuti.
pretpostavljam da je nekome važno da mu dijete zna priču o zlatnome dodiru. meni je trenutno važnije da razlikuje trešnjin od višnjina cvijeta.
ako kasnije budu htjeli, neka se educiraju i u drugim područjima. ne moram im ja baš sve ponuditi.
Ako nije jako offt, htjela sam reći samo ovo:
Poduzetništvo (bilo kakvo) živi ok samo u sjeni velikih sustava, bez obzira na njihovog vlasnika. A kod nas u Hrvatskoj ih VIŠE nema... Što je ostalo od naših velikih industrija dobro znaju oni koji su u njima izgubili posao, a i oni koji su se okoristili njihovim uništavanjem.
Konzultantske firme su ok isto samo u uređenim INDUSTRIJSKIM društvima. Ja baš ne vjerujem u postindustrijsko društvo. Ne zovu se djelatnosti bez razloga primarne, sekundarne i tercijarne... Kako god bilo, pojedinci si stvaraju posao (na ovaj ili onaj način) u okrilju sustava. Ako sustav ne funkcionira, ni pojedincima nije dobro. Događa se upravo ono što gledamo svaki dan oko sebe - manjina se bogati na neprimjeren način, a ništa se ne ulaže u infrastrukturu koja bi trebala biti podloga za sve ostalo. I gdje smo - opet kod politike!
jucer mi je promakla ova tema, pa cu ja sad krenuti ispocetka.
meni se svidja ideja da ti stvoris posao, a ne da ga cekas / nadjes. slazem se s peterlin da stvoriti posao ne znaci nuzno pokrenuti nesto i stvarati posao za sve koji ga traze, vec da svojim radom/edukacijom otovris si mogucnost da si stvoris posao.
nakon diplome volontirala sam u laboratoriju u kojem sam i stekla tu diplomu. u jednom periodu sef mi je nasao jedan projekt iz kojeg imam sad i patent. radila sam na njemu i po 12 sati. u jednom trenutku mi je ponudjeno da odem van na doktorat, i to sam odbila. u tom trenutku u tom labosu su mi se zatvorila vrata za bilo koje daljnje moguce zaposlenje. bila sam toga svjesna, ali vidjela sam ljude koji toga nisu svjesni i ljute se na takve opcije cesto. sa znanjem koje sam stekla nasla sam novi posao. promjenila sam ga, jer nije bilo ono sto sam zeljela. nakon otkaza ponudjen mi je posao u dva laboratorija, jedan odmah i slabije placen, a drugi za par mjeseci. prihvatila oba i radila oba. dakle nisam trazila posao on je nasao mene.
za familiju sam spremna promijeniti mjesto stanovanja, cak smo i zeljeli i to unutar HR, ali nismo uspjeli. tako da prica o teti prodavacici i muzu stoji da oboje tesko mogu u HR naci posao u istom mjestu (ovime izuzimam zagreb). ja sam nasla posao u ST, a MM nije. oboje imamo dilome, ili sto bi rekla nasa prijateljica saru. i to nesto vise sara, pa nam premjestaj u manju sredinu stim sarama predstavlja probelm. previse ih je. dogodilo se i slicno prijateljima koji su iz istre presli u ZGB da bi stvorili sebi novi posao, zaradili su novce i vratili se "doma", tamo se trude, sli jednostvano su morali prihvatiti manje placene poslove. ali to su zeljeli pa im je OK.
uglavnom ljudima iz HR prica o seljenju bas i nije opcija, znam ljude koji su radili i na gore spomenutoj autocesti, bas radi zarade. dakle nismo svi fiksiran.
odlazak u drugu zemlju, kod mene je nseto sto bas nisam voljna napraviti, jer osjecaj stranca mi nije drag. ako postoji mogucnost da mogu zivjeti kod nas uvijek ce mi biti opcija ispred svih. ali to mene cini sretnom, a pri tome ne osudjujem one koji su u mojim ocima hrabriji od mene i to su napravili.
mene u nasoj drzavi kod ljudi vezano bas uz trazenje posla nervira nas jal. nervira me kad neko kaze joj lako je tebi. da meni je bilo lako volontirati i znati da tu necu naci posao, a njima doma je tesko, jer eto ja radim nesto. pa radila sam za iste novce kao i oni sto su sjedili doma i cekali da im posao dodje jer imaju diplomu. i cesto mi se dogadja da mi ljudi govore da je meni lako. zasto je meni lakse od njih, zato sto se kroz zivot pokusavam probiti sa smjeskom?
eto sad sam i ja jedan roman napisala.
inace MM je okretan i spretan. u studentskim danima je napravio posao. sad u toj firmi radi 10-tak ljudi. MM ne radi to je napravio kao student. on je u pozadini sto bi se reklo. novac ne vidimo bas cesto i kad ga vidimo nije neki ludi, jer se ostavalja kao kapital firme. ali on sam kaze da je za to trebalo zivaca i naci financijera u startu, jer on kao student nije imao love za pokretanje tog biznisa. i danas misli da je sreca sto je naletio na covjeka kojem je ta enerigija i volja jednog studenta bila simpaticna. i to je kod nas rijetko.
ne smatram da svi moraju stvarati i prihvaćam da ima ljudi koji žele samo biti.
nisu svi poslovno ambiciozni. postoje ljudi koji su sretni, jer mogu zaraditi dostatno za svoje potrebe.
pa ako se takvi i žale, jer ne mogu naći bolje plaćen posao (stvarajući na ovim prostorima neku nepoduzetnu klimu), to je dijelom zbog toga što su u nas radnici loše plaćeni i nema efikasne zaštite njihovih prava.
u mojoj županiji prosjek plaće je 1000 kuna manji od državnog prosjeka i valjda 1500 kuna manji od zagrebačkog prosjeka. većina ljudi za koje znam da rade prekovremeno (više od one čarobne osmice) za to nisu plaćeni.
osim u plaći, ovaj post nema veze s mojom osobnom situacijom. ja sam ambiciozna u raznim poljima.
na žalost, dosada mi to još nije pomoglo da prosjek moje plaće stigne državni, a bližim se 40-toj.
usput potpisujem flower i BHany
potpisujem
moje dijete ide u vrtić koji je blizu posla, i da bi ga tamo odvela moramo ga voziti autom.
u špici je na nekim linijama nemoguće UĆI u autobus.
također, boravila sam u nekim europskim gradovima s djetetom i bez auta koji ti uopće ne treba. javni prijevoz savršeno funkcionira i sve je prilagođeno invalidima (time i dječjim kolicima)
apricot sjajan post!
ovaj tjedan smo na poslu bili upitani od stranca zasto ne trazimo projekte od nase industrije. na zalost samo smo se nasmijali, jer pitanje od koje industrije dobiti novce za projekte. samo cu reci zalosno za nasu drzavu.
petra, mislim da se međusobno uopće ne razumijemo, zaista, a glupo je ulaziti u osobne vode
postoji činjenica da su/smo južnjaci malo ležernijeg načina razmišljanja o radu/životu, da živimo odgajani da je skromnost vrlina i odrasli u duhu socijalizma, da možda imamo i izraženije samoljublje i inat tipa #šta će on meni govorit#, da u ogromnom postotku ko relikvija socijalizma sa sobom nosimo potrebu za potražnjom radnog mjesta umjesto potražnje/stvaranja posla, ali ima i veliko ali...
nismo svi jednaki, a jedni koče druge. Ja smatram da smo mi, kao obitelj, za svoju dob/početni kapital postigli nešto sasvim okej. Prioritet mi je odvesti dijete u Egipat i platiti mu glazbenu školu.
Mene ne pali vlasništvo, nego korištenje, voziti auto od firme i dobiti stan na korištenje, iznajmiti za normalnu cifru pod normalnim uvjetima-nema problema-raj na zemlji. Ali to ovdje gotovo da ne ide. I što onda-obvezeš se kreditom, da možeš normalno živjeti. I onda ti krediti papaju plaću, i ne smiješ mrdnuti osim kad "napuniš bazen" u koji misliš skočit. Jer ako mrdneš, ako skočiš, lupit ćeš glavom od pod. Radiš x sati i tražiš novi posao. Ne stvaraš. Jer da stvaraš treba ti još x sati u danu, a nemaš ih-imaš djecu, nemaš za tete, djeca idu u vrtić, vrtić zatvara u 5. Ne smiješ otići. imaš djecu, hraniš ih, imaš kredit, treba ti plaća....
začarani krug
jedini način na koji uspjevaju Hrvati je ideja koja pada s neba, muljevi i truljevi ili nasljedstvo. Ili sreća. Nasljedstvo uglavnom. Dobiš kuću, dobiš auto, stan...bilo šta. I ne krećeš od nule, imaš mjesta za rizike, pokušaje.
i divan post-apricot
osobna sreća-to je prioritet-ne stvarati bez granica
apricot, slažem se!
petra, to mišljenje i takve ciljeve možeš imati za sebe i svoju obitelj. Dok je tako, samo naprijed!
Ali dok s visoka gledaš sve oko sebe (a ja to tako vidim - možda da pročitam još koju knjigu pa ću vidjeti drugačije) i procjenjuješ njihov život kao promašen, da, u pravu si, to nisu predrasude, to je čisti bezobrazluk.
I ako maria reče, odoh odvesti svoju siročad u knjižnicu.... da mi ne uvenu....
da, i to.
educiraš se, radiš na sebi...
stekneš znanje koje je više od prosječnoga i poželiš ga podijeliti s drugima. najčešće i bez naplate - iz čistoga altruizma (ma može i iz taštine, nije važno).
ali, onda te proglase samoprozvanim stručnjakom, pitaju za certifikate i diplome.
a zamisli tek da to pokušam i naplatiti?!
Slažem se.
X
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom