Mene boli što kod nas ima stvari koje bi se uz malo angažmana mogle znatno unaprijediti, npr. administracija, sudstvo, zemljišne knjige...
A kad vidim koliko ima država u svijetu gdje je znatno lošije nego ovdje, poklopim se ušima
 |
|||
|
|
|||
Mene boli što kod nas ima stvari koje bi se uz malo angažmana mogle znatno unaprijediti, npr. administracija, sudstvo, zemljišne knjige...
A kad vidim koliko ima država u svijetu gdje je znatno lošije nego ovdje, poklopim se ušima
I meni je to žao - jako žao!
Jer, (ajmee kako je ovo već otrcanooooo! ) - nismo ništa manje pametni od zemalja u kojima je to uređeno puno bolje, efikasnije i transparentnije.
I imali smo baš u tim stvarima (administracija, poštanski sustav, zemljišne knjige...) odličnu podlogu (nemojte se smijati, ne zezam se), odlično ustrojstvo koje je
uspostavila Austro-Ugarska - trebalo je "samo" nastaviti rabeći modernu tehnologiju.
Ako je ovdje neki geodet suprotnog mišljenja i iskustva, neka se javi, naravno, ali svi s kojima sam imala priliku kontaktirati (npr.odvjetnici) presretni su ako moraju
raditi na predmetu u koju je uključeno parceliranje zemljišta iz tog doba. Jer je točno u cm. Provedeno kroz knjige.Transparentno.)
Ovo sa zemljištem je samo primjer za funkcioniranje administracije.
Ako su oni uz neusporedivo "primitivniju" tehnologiju mogli držati jednu gotovo besprijekornu administraciju - ma nema šanse da mi to objektivno ne možemo.
Naravno da možemo.
Ali iz određenih razloga nekima jako odgovara nesređeno stanje ( možemo 3 x pogađati kome !), većini ne odgovara ali ne toliko da bi razmišljali da se ujedinimo i
krenemo popravljati stvari a manjini ne odgovara u tolikoj mjeri da su otišli, upravo odlaze ili će otići kao petra i sanja.
Moja malenkost je prije kojih 10-ak godina "vagala" otići ili ne, trbuhom za kruhom.
I otvoreno priznajem, nisam mogla iz emocionalnih razloga.
Oni racionalni su bili - jasno ko dan - na strani otići opcije.
Pisala sam ogroman post i izgubio se.
Htjela sam reći da se mi svi više puno više opravdavamo, nego što radimo. Smatramo našu državu i općenito svijet neprijateljskim mjesto, pronalazimo dokaze zašto se ne može ovo ili ono. A sve da bismo ostali uljuljani u svoju sigurnu kolotečinu na koju se žalimo.
Ja sam odabrala drugačiji put. Bilo je užasno teško. Počela sam od velike 0. Gradila niz godina i ulagala u ono u što nitko (osim mojeg dragog) nije vjerovao da može postati uspješan posao (sa dobrim izvorom prihoda). Psihički pritisak okoline je bio takav da bi 90% ljudi odustalo, posebno kad ni sam ne mrdaš s mjesta, a daješ i daješ i radiš....
To je ono što neki ljudi imaju, neki nemaju. Jasnu viziju što žele ukomponiranu sa ultra dozom hrabrosti i upornosti. Plus nezamjenjiv element jedne jedine osobe koja te podržava. Tvog partnera. Da nije bilo njega, ne bi bilo ničega, zato svaki put kad potpišem opaki ugovor, moj ego ne skače do neba, već zahvalnost! Spavam u zahvalnosti što ovaj svijet, pa čak i ova država NIJE neprijateljsko mjesto gdje se talenat, znanje i rad ne cijene. To jednostavno nije točno. Da sam odustala kad nije išlo, imala bi dokaz da je točno. A to je ono što većina napravi. Odustane i krivi druge.
Ono što me je guralo naprijed je moja ljubav prema životu. Moja duboko ukorijenjena zaljubljenost u svaki trenutak. A kako to zadržati radeći ono što ne voliš? To je jedina nemoguća stvar. Bar meni.
Činjenica je da ljudi sa vlastitim biznisom (bilo koje vrste) rade puno više od onih koji rade za druge. Ja radim ponekad i dan i noć, vikendi, praznici, nema žaljenja oko toga. Jer radim ono što volim. I napokon imam zdrav odnos prema novcu i volim ga jako. Nimalo opsjednuto, ali ga volim. I bez srama tražim koliko mislim da zaslužujem i taj stav pali i uvijek toliko i dobijem.
I iako je puno lakše vani (ima više posla), nego kod nas, vani se radi drugačije i činjenica je da svaki put kad surađujem s Amerima, nisam nešto ultra sretna i praktički ne postojim koliko se radi i kakvi su deadline-i. A to opet nije smisao niti moja definicija "uspješnog života". Tako da zapravo volim našu državicu u kojoj se jednostavnije balansira život i posao.
Svi moji zaključci bi stvarno mogli zazvučati kao žestoki klišei, ali moj sadašnji uspijeh mi je dokaz da je vjerovati u sebe, smisliti dobar plan kako unovčiti svoje talente i raditi na tome bjesomučno - donosi rezultat. Samo... ne ODMAH.
Anita-AZ baš mi je žao što ti se post izgubio, baš se pitam je li bilo još kakvih zanimljivih detalja. Super priča! I ja tako razmišljam. Reci mi samo koliko ti je vremenski trebalo da uspiješ. Znam da čovjek/žena koji/a ima uspješno poslovanje na kraju na sve gleda kao uspjeh i onaj sam početak kad je bilo puno muke, a malo novaca. Ali zanima me kada ti je sve sjelo na svoje mjesto, i lova i posao koji redovito dolazi i vrijeme za obitelj. Koliko ti je vremena trebalo do tog trenutka?
Teško je to sad proračunati, ali recimo da od momenta od kad sam počela ulagati (i novac za opremu) u to, pa do momenta kad se redovito vraća u iznosu koji je dovoljan ili više, trebalo je jedno 5 godina. 3 čistog ulaganja bez povratka i 2 s polaganim početkom. S time da je to nešto na čemu radim od malih nogu, na svoj način.pinguica prvotno napisa
Mislim da inače ljudima, kad otvore neku firmu, treba manje, godinu ili dvije. Ovo je malo drugačiji tip posla, pa je dulje i trebalo. Zapravo dulje mi je trebalo da razvijem prave biznis klikere i steknem zdrav odnos prema novcu. Čim se radi o umjetničkoj grani, ljudi imaju tendeciju srama kad traže novac za svoja djela. I ja sam bila takva jedno vrijeme. I sasvim je jasno da to onda nije moglo funkcionirati.
Znam da neki ljudi vjeruju u to koliko razmišljanje i njihov stav utječe na njihov život i uspjeh, a nekima je to baljezgarija, no kad se sam brineš za sebe i odašilješ jedan način, pa drugi način, imaš priliku lijepo proanalizirati što funkcionira i eto, zdrav stav i pozitivna očekivanja i povjerenje u sebe i ljude i "svemir" stvarno daje rezultat, ne samo u osjećaju, već i na vrlo opipljivim terenima.
Dobro je istražiti i vlastite strahove od uspjeha i neuspjeha.
Ja mislim da je otvaranje vlastitog posla izvrstan način da bolje upoznamo sebe i svoj mentalni sklop. Pa baš i da ne donese neki rezultat, opet puno naučiš. Bolje je i pogriješiti, nego ne pokušati.
sve se to može-kad nemaš teret preživljavanja na leđima
Pa i ja sam ga imala (teret preživljavanja). Samo smo mi preživljavali sa puno, puno manje nego drugi, kako bi meni omogućili priliku da pokušam. Kad se sjetim, uopće ne mogu zamisliti kako nam je to uspjelo, izgleda da smo tada bili pametniji nego sad :D. Ali može se.
Ili raditi dva posla dok ne krene posao koji želiš, raditi onaj koji te hrani. Ja sam svakakve gluposti od poslova radila da zaradim za ono što mi treba. To ni ne računam pod posao.
Sve se može, ali da je teže kad imaš djecu i kredite, daa! 1000 puta teže! I toliko manje energije za ulaganje da se nekad pitaš zašto uopće to sve raditi. Ali, u konačnici vrijedi.
Nije stvar u tome da sam ja imala sreće i da je moj dragi toliko zarađivao da se to moglo bez problema. Već je stvar u tome da smo imali cilj i živjeli vrlo oskudno u tom djelu života. Na toliko oskudno većina nas ne bi pristala. Pa ni mi sada iz ove perspektive. Ali važno je razlučiti da se može, kad platiš cijenu za svoj cilj i da se radi o nespremnosti za plaćanje te cijene, a ne o realnoj nemogućnosti.
apsolutno se slažem, sa svakom rečenicom. CIjena je tolika kolika jest, a teže ju je platiti u određenim životnim trenutcima. Uostalom, prošla sam slično, čak i razinu oskudnog mogu predočit i jasno osjetit.
Definitivno su žrtve nužne, i super je dok žrtvuješ samo sebe (i čovjeka koji te voli i pristao bi na bilo što). Super je i dok žrtvuješ dijete koje je toliko malo da mu "neimati" nije žrtva.
Kad pišu žene koje su već zaglibile u lošim poslovima i beznađu, a imaju veću djecu, financijske terete, početi nešto što iziskuje iznimna ulaganja-ja i dalje vjerujem da će naš sustav učiniti sve da ti bude što teže.
Nažalost točno je i to. I to je bio izvor moje frustracije dugo vremena, dok nisam stvari postavila realno.. "Ok, situacija u Hr je x,y,z. Unutar toga se nekako moraš snaći, a ne kukati nad onim što ne možeš promjeniti. Ili ODI!" Jednostavno kad odlučiš da te nitko i ništa neće omesti na tvojem putu, tek tada možeš nešto i napraviti.
I to nije presjajno za obiteljski život, taj dio moram otvoreno priznati.
Zgodna tema..jako...trebalo mi vremena i dana da ju isčitam kako valja.
Meni je bitno u svezi posla sljedeće: da s tim poslom (ili poslovima ako je potrebno u datom trenutku) mogu osigurati sebi i svojima (a djeca fala Bogu imaaaa..
Ne bi mi bio problem "odsjeći" korijenje i otići "trbuhom za kruhom" ako bi bilo potrebe. Čak smo i još razmišljamo o tome. No po meni (govorim iz svoje perspektive majke 4 djece) je sada puno teže otići s 4 klinaca u bijeli svijet nego primjerice kada smo imali samo jedno ili nijedno. Ako me kužite...
S druge strane mene su poslovi do sada "nalazili" a ne ja njih. I kod nas ima mogućnosti da te "zamjete" i daju ti prilike. Ono što jest nazalost drugačije je činjenica da te kod nas (Hrvatska) često ograniče. Ima jedna magična crta koju ne smiješ preći jer bi tada ne daj Bože bio blizu ili iznad rukovodećih. I da..za isti posao potplaćena sam jako u odnosu da taj posao radim vani.
Nisu Hrvati lijeni i indolentni..ima nas različitih kao i svugdje u svijetu, kao i kod svakog naroda. Ono što će češće upasti u oči je naš sporiji način života. Ja primjerice ne bih mogla iz ovih cipela pristati na porodiljni od samo 6 tjedana kao što je dosta često slučaj vani ali da sam rasla vani to bi mi pretpostavljam bilo normalno.
A propo Egipta i tako toga...ma i ja sama žudim još putovati ali..trenutno su neke druge stvari u prvom planu. Putujemo ali ne baš čoporativno do Egipta..ne još. Za sada će o Keopsu i inim incestima u pustinji slušati samo kroz knjige.
Šeherezadu im ne dam gledati.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom