Zahvalnost roditeljima-kako shvatate ovaj pojam?

[pulinka]

Da li su vaši roditelji često koristili ovaj pojam-„zahvalnost roditeljima“?
Moj odnos sa roditeljima nikad nije bio sjajan, a dodatno se pogoršao nakon što sam rodila ćerkicu pre 15 meseci, sa tendencijom prekida komunikacije sa njima ako se ovako nastavi .
Jedna od njihovih mnogobrojnih zamerki tokom čitavog mog života je da sam izrazito nezahvalna-treba da budem zahvalna majci što se mučila da me rodi carskim rezom, zahvalna bakama što me čuvaju, zahvalna što idem na letovanje, zahvalna sad kao odrasla što me finansijski pomažu itd, itd.
Problem je u tome što se njihov i moj pojam „zahvalnosti“ jaaako razlikuju.
Što duže razmišljam, shvatam da je u njihovim očima „zahvalnost“ sinonim za bespogovornu poslušnost, jer se pridev „nezahvalna“ pojavljuje uvek u situacijama kada se sukobljavamo u stavovima, željama i sl. Otkad sam i sama roditelj, nezahvalna sam jer ne vaspitavam svoje dete onako kako oni smatraju da bi trebalo, ne vodim svoje domaćinstvo onako kako oni smatraju da bi trebalo, ne živim svoj život onako kako oni smatraju da bi trebalo...
Mene zaista boli njihov stav, ali za mene je on oduvek bio potpuno pogrešan.
U mojim očima, zahvalnost je osećaj koji se rađa kada neko ispuni tvoju svesnu želju ili potrebu.
Zaista nikad, ali nikad nisam osećala zahvalnost prema majci zato što me je rodila, hranila, vodila kod lekara...; niti prema baki zato što me je čuvala, niti za neke slične životne situacije. To su događaji potpuno van mog uticaja i van mojih želja i uz najbolju volju ne mogu se naterati da za njih osećam ikakvu stvarnu zahvalnost.
Sa druge strane, zaista sam duboko zahvalna roditeljima što mi finansijski pomažu, kao i za mnoge druge ispunjene potrebe i želje.
Ali ne umem da iskažem tu zahvalnost na način koji bi bio njima adekvatan.
Pa me ovaj duži uvod dovodi do poente.
Kako biste vi definisali pojam „zahvalnosti roditeljima“? Za mene je to osećaj, više nego delo-ako zahvalnost može da se izrazi nekakvim postupkom, to je divno, ali ako ne može, preostaje li išta osim ljubaznog ponašanja prema roditeljima?
I koliko je uopšte opravdan taj pojam? Da li bi deca uopšte trebalo da budu zahvalna roditeljima i za šta?
Koristite li vi taj pojam u odnosima sa svojom decom? Za šta smatrate da treba da su zahvalni?
Ja bih strašno volela da nikad ne upotrebim taj pojam u odnosu sa svojom devojčicom.
Ali osećam da mi fali objektivniji pogled. Moje vaspitanje jako utiče na mene i zaista bih volela da čujem više različitih mišljenja na ovu temu, ovde gde sam već tako mnogo naučila čitajući.

[pinguica]

Roditelje treba poštivati. Dijete treba pomoći svojim roditeljima kada to može. Uvijek im treba reći hvala da osjete da si im zahvalna i uvijek im treba ponuditi pomoć kada se može i ima prilika, a pogotovo kada je nužno. Ali često se dogodi da roditelji imaju neke svoje egoistične prohtijeve i da to brkaju sa poštivanjem ili zahvalnošću. Ja imam predivne roditelje i super odnos s njima, oni meni pomažu, ja uvijek kažem hvala i pomognem kada mogu. Samo i moja majka je oduvijek imala egoistične ispade i još gore njene izjave ne bi bile "nisi zahvalna" nego "ti mene ne voliš"!!! Kako je to bolilo! Srećom imamo prilično otvoren odnos, a i ja sam bila prilično pametno dijete pa sam uspijevala takve stvari ublažiti razgovorom (nekad sam se osijećala da sam ja mama a ona kćer ). Žao mi je samo što ona u tim trenucima najvjerojatnije to ozbiljno misli. To je tako kad čovjek nije svijestan veličine svoga ega i uvjeren je da "zaslužuje" puno više i ne shvaća da time povrijeđuje druge.
Moj osobni uspijeh u životu će biti kada u potpunosti pobijedim svoj ego. Nekad mi se čini da uspijevam, a nekada gubim bitku u startu, ali sam zahvalna kada sam toga svijesna, kada znam protiv čega se borim, jer mnogi ljudi ne znaju i teško se nose sa tim. Meni je pobjeda nad egom donijela samo sreću u ljubavi i poslu i želim taj uspjeh i drugima, ali svjesna sam koliko je to teško i nikome ne zamjeram ako mu to ne ide i još više mi je žao ako toga nije svijestan.

[trampolina]

Zahvalnost prema roditeljici osjećam kad promislim na bezbrojne situacije u kojima je bila uz mene (UZ mene, a ne oko mene kao mnogi roditelji)-i kao podrška, i kao rame za plakanje, i kao učiteljica, i učenik, i prijatelj, ali i roditelj... Pritom ne mislim na situacije tipa "odvedi me u doktora" nego "mama, teško mi je".

U stvari osjetim je svaki put kad se ona trudi shvatiti i vidjeti mene a ne svoju sliku o meni (dobro, nije ni to uvijek, omjer je otprilike fifti-fifti).

A "zahvalnost" o kojoj ti pričaš u slučaju tvojih toditelja mi puno miriše na ono "ja se žrtvujem, a vidi kako mi vraćaš". Takav stav po meni imaju roditelji kojima su u prvom planu njihove želje, i od ispunjavanja istih ni ne stignu/ne mogu vidjeti djetetove potrebe. I onda se dogodi da roditelj misli da pomaže djetetu, a u stvari radi ono što njemu odgovara/treba, i naravno da se ljuti što ima negativan feedback; iznevjerena su njegova očekivanja.

A djetetu možda treba nešto sasvim drugo, što bi tata/mama jasno vidjeli da pogledaju dijete a ne sebe.

[trampolina]

@pinguica, baš se i mislim da je stvar u egu, i da, bila bih osobno prepreprezadovoljna da ga pobijedim
(hmmm, al zadovoljstvo je osobina ega, znači tko bi u stvari bio zadovoljan?)

[pinguica]

trampolina, kada čovjek pobijedi svoj ego onda više nema trenutne "napadaje" zadovoljstva i nezadovoljstva, već se osijeća ispunjen i u sebi ima neki konstantan osjećaj nekog blaženog zadovoljstva, uvijek se može nasmijati i uvijek je u tom nekom stanju osobne sreće i ne trebaju mu drugi da ispunjavaju njegove egoistične potrebe kako bi na trenutak osjetio zadovoljstvo. Takva osoba postaje osoba koja pruža bez da traži išta za uzvrat i uistinu u sebi ne očekuje ništa od drugih jer je već pronašla u sebi to što svi drugi traže, ali traže na pogrešnom mjestu.

[Trina]

Zahvalna sam svojoj materi na svemu što je napravila za nas, na snazi koju nam je usadila, na čvrstom karakteru i samopouzdanju. Zahvalna sam i na milijun drugih stvari. Ali u nijednom trenutku u životu nije nam spomenula da mi njoj moramo biti zbog nečega zahvalni nego to osjećam prema njoj i njenom trudu

[RozaGroza]

Kad se radi o roditeljima, oboružam se strpljenjem i krotkošću (jako teško mi ide al nekako uspijem)
Puno oni nebuloza govore, žele, misle...ali roditelji su mi i ne uzimam im za zlo. Oni su valjda jedini ljudi na ovom svijetu prema kojima sam uvijek OK i što god da naprave ili reču oprostim im. A naravno, pokažem zahvalnost, al kad očekuju malo previše, dozvolim sebi da ih i razočaram - iako to uvijek mene boli više nego njih.

[pulinka]

Hvala vam svima na odgovorima, zaista mi znači da pročitam više različitih iskustava iz različitih porodica.
Moji roditelji zaista imaju jaku dozu egoizma, i teško je baš to, kao što je neko već napisao, što su oni tog egoizma totalno nesvesni-nije toliko stvar u tome da svoje želje i potrebe stavljaju na prvo mesto, koliko njihova nesvesnost da sam ja biće odvojeno od njih, sa sopstvenim željama i potrebama. Žalosno je, i mene čak i zabrinjava, što oni tog mog postojanja kao osobe nisu svesni ni sada, kada sam prešla tridesetu, napravila svoj dom, postala i sama roditelj. To nas je i dovelo do potpunog raspada komunikacije-poštovanja sa moje strane ne nedostaje, niti zahvalnosti, ali kao što Roza reče, nekad su njihova očekivanja prevelika. Kada gledam iz njihove perspektive, mora da je i njima jako teško -s obzirom da ne mogu da odvoje mene od sebe u svojoj percepciji, naravno da ih sudar sa realnošću razočarava.

Mene više od svega plaši mogućnost da i ja razvijem takav odnos sa svojom devojčicom.
Kada sam najumornija, uhvatim sebe da se upetljavam u taj obrazac "zahvalnosti": razmišljam o tome kako sam se ja tog dana toliko trudila i uradila i to i to a moje dete uporno ne radi ono što bih ja htela...brrrr. Tada mi treba veliki misaoni napor da prihvatim vrlo jednostavnu činjenicu da dete nije dužno da radi ono što sam ja zamislila da bi trebalo.
Dešava li se to i vama, ili ja imam taj problem zbog načina na koji su mene vaspitali?

[a.k.]

Ja sam imala nekih problema u zivotu zbog odgoja. Naime, tesko sam izrazavala osjecaje jer moji roditelji i baka i djed koji su zivjeli s nama nikad nisu bas previse obracali pozornost na moje osjecaje, a kad bi ih i izrazila to je uglavnom izazivalo negativne reakcije tako da sam ja naucila drzat ih u sebi sto je bilo korisno na suzivot s njima, ali me veoma kocilo u ostvarivanju sretnog i ispunjenog zivota, a pogotovo u vezama.
Najveci moj problem je bio to sto ja toga uopce nisam bila svjesna. A onda kad sam postala svjesna sam odlucila rijesiti taj problem i uspjela sam, ponekad mi je bilo tesko govoriti drugima o svojim emocijama, ali sam se uporno tjerala i uspjela.
Poanta je da mislim da se mozemo osloboditi tog roditeljskog utjecaja, samo ga moramo biti svjesni i moramo biti svjesni na koje situcaije u nasem zivotu utjece, to je 80 % rijesenja problema, tako se meni cini.
A ti si svjesna problema, samo nemoj zaboraviti na to i sve ce biti u redu.

[zvjerka]

Na jedan način dam im zahvalna, a na drugi ne. Bilo je sve u redu kad sam radila ono što su oni mislili da je za mene najbolje,
morala sam biti među najboljim učenicima, ako bi uslijedila loša ocjena prigovaranje...(batine). Kad sam ja nešto željela nisam dobila. Ubijali su me u pojam sa izvannastavnim aktivnostima. Nikada me nisu zagrlili, utješili. Čak su mi i školu i fakultet izabrali. Za razliku od moje sestre koja što je bila gora oni su bili bolji prema njoj. I dan danas joj plaćaju režije cijelu plaću troši na sebe.... No dobro, sve me to naučilo da u životu nema neriješivih problema, zahvalna sam ih da sam naučila kakav roditelj ne smijem biti. Danas smo u dobrim odnosima, ali nema tu neke kemije između nas. Usprkos njihom utjecaju izgradila za sebe i moju obitelj stvarno lijep život. Bez trzavica, svađa, djeca odrastaju kao braća, a ne u mom slučaju ko sluga i pepeljuga.

[Tincha]

Jednako kako oni prema meni imaju osjećaj neke dužnosti da se nešto napravi, čisto zato jer sam ipak njihova, tako se i ja ponašam prema njima. Odrastajući cijelo vrijeme uz odgoj koji se svodio na: "nije bitno što je za tebe dobro ili loše, nego što će drugi reći (susjedi, ostala familija,i itd.) ako te vide da si ovakva, onakva", nemam nikakvog razloga osjećati neku zahvalnost. Pa i imali su nas (mene i moju sestru) zato jer su uvjerenja da bi ih ti "drugi" ogovarali i govorili kak ne mogu imati djecu, ili kak nisu baš normalni... Puno se situacija dogodilo, i koje se i dalje događaju, da druge stave ispred svoje vlastite familije, jer se prema drugima moraš ponašati pristojno, a familija ti mora tolerirati ako se prema njima ponašaš kao prema psu. Odnosim se prema njima s poštovanjem (jer sam jednostavno takva), opet je i to jako bitno ak netko "drugi" čuje, a ak smo sami, potpuno nevažno.
Ja se nadam da jesam, i trudim se biti drukčija. Uopće mi ni na kraju pameti nije da bi mi moj sin trebao biti zahvalan za bilo što. S velikom radošću mu pružam materijalno i nematerijalno i ne tražim nikakvo specijalno ponašanje - a opet natrag od njega dobijem samo ogromnu dobrotu i ljubav! Zapravo, što manje očekujem (a očekujem samo da se ponaša onako razuzdano, radoznalo, nestašno, kako se djeca i trebaju ponašati-pa makar i demolirao i uništio sve igračke), više dobijem

[Lutonjica]

Da li su vaši roditelji često koristili ovaj pojam-„zahvalnost roditeljima“?

apsolutno nikad.
i nikad mi nisu nabijali osjećaj krivnje zato što se ne slažem s njima, ili zato što se posvađamo, ili zato što me živciraju ili ja njih živciram

nadam se da će i moja djeca za 30 godina moći reći isto.

[emily]

Da li su vaši roditelji često koristili ovaj pojam-„zahvalnost roditeljima“?

nikad

[Zubic vila]

Moji isto nikad nisu koristili taj pojam zahvalnosti. Vjerojatno zato i osjećam iskrenu zahvalnost, jer ju oni nikad nisu tražili. Posebno sad kad sam i sama roditelj, shvaćam koliko je ljubavi, strpljenja i odricanja potrebno za to.

Ali, rekla bih s druge strane da je po meni (ne)zahvalnost dosta neadekvatan pojam u odnosima roditelj-dijete. To su odnosi koji bi se trebali zasnivati na nesebičnosti i ljubavi, brizi o onome kome je potrebno, djeci kad su mala, roditeljima kad ostare i onemoćaju. I tu bi trebalo biti neke ravnoteže u normalnim životnim uvjetima. Nažalost, znam iz života za par priča gdje su djeca u potpunosti zanemarila stare i bolesne roditelje, da roditelji jedva imaju što jesti, a djeca jako dobro žive.

Mislim da je kod tvojih problem u njihovoj želji da kontroliraju tvoj život, nisi ti nezahvalna, nego oni tebe ne poštuju kao odraslu osobu koja ima pravo živjeti u skaldu s vlastitim odabirom. I onda te pomažu, a zauzvrat traže poslušnost pa ti ispadaš "nezahvalna". Nažalost, ako to nećete moći riješiti iskrenim razgovorima, ne znam kako ćete.

[kloklo]

Draga Pulinka, prvo i osnovno: prestani preispitivati i kriviti sebe

Prošla sam navlas isto što i ti...radila čuda ne bi li im se umilila i pokazala tu famozmu zahvalnost, plakala nakon svakog razgovora s njima, mučila sebe, muža i njegovu obitelj ispunjavajući njihove hireve, dok mi jednom nije puko film.
Platila sam xy seansi sa psihoterapeuticom koja mi je postavila u glavi i srcu stvari na svoje mjesto, stavila krivnju na leđa onih kojima pripada i ja sam sad već godinama slobodna žena

A kad sam okrenula ploču, starci su prvo u čudu negodovali i na kraju ipak - bacili koplje u trnje

Mogu ti reći da me neizmjerno više poštuju otkad sam im "pokazala zube" na pravi način. Sad sasvim normalno komuniciramo, Leona ide k njima preko ljeta, ma skroz druga priča otkad se ponašam tako da prvo mislim na svoje želje i osjećaje, osjećaje svog muža i djece i tek onda njihove.

Vama koji imate super starce ovo se možda čini čudovišno, ali s tzv. otrovnim roditeljima to je jedina strategija.

Draga, ako još nisi, svakako nabavi i pročitaj knjigu "Otrovni roditelji" od dr. Susan Forward. Ako želiš, javi mi se na pp, ja ću ti je posuditi. Rasvjetlit će ti puno stvari

[XENA]

U fazi puberteta i adolescencije nisu mi sjedali baš najbolje hihi
Sada kada sam "odrasla" ,imam svoju obitelj i dijete beskrajno sam im zahvalna na svemu.
Tek sada vidim da bi oni dali sve za mene i moju braću i razumijem ih, sve njihove postupke.
Puno puta su možda mogli bolje i drugačije postupiti ali svjesna sam da su oni meni bili bolji roditelji nego su njihovi bili njima.

[Maxime]

Majka mi taj pojam zahvalnosti nikada nije natrljala na nos, nije me rodila zato da bi joj morala biti zahvalna.
Ono sto ja osjecam prema svojoj majci je ljubav i postovanje.
Majka mi je pruzala sve potrebno da postanem samostalna, sretna osoba koja ima svoj kruh (to jest skolovanje) u rukama i voljela (i dalje) me bezuvjetno voli.
Sada je moja mama starija i nije vise toliko vitalna kao prije, na mene je da joj olaksam zivot i budemo tu za nju kada me treba, to ne radim iz zahvalnosti vec zato sto ju volim i sto mi je stalo da mama bude sretna i bezbrizna.

[kikidee]

Mislim da je to što opisuješ prava emocionalna ucjena i nadam se da ćeš se te omče osloboditi. Ti imaš pravo na svoj život i na sreću.

Zubic vila je jako lijepo napisala i slažem se sa svime.

[mihim]

nisam sve procitala.. ja sam 1000 puta cula od mame da nisam zahvalna bla,bla. ne znam... ovak brzopleto razmisljajuci ( spremam se konacno spavat ) mislim da tu zahvalnost spominju bas oni roditelji koji nisu bas puno pruzili djeci ni emocionalno ni na druge nacine pa valjda hoce nagradu za ono kaj su ipak pruzili ( a po njihovom nisu morali ). nikad ne reci nikad, al iskreno se nadam, a i vjerujem u to da moja djeca to od mene nece cut. nisu oni trazili da budu rođeni, ja , tj. mi smo ih zeljeli i naravno da se trudimo da budu sretni i sve najbolje i ne namjeravam im to nabacivat na nos.

[ardnas]

pulinka...
odgovaram ti samo zato jer si iz Bačke, pa u potpunosti razumim sa čime te tlače tvoji.
Ne smiješ im dopustiti da upravljaju sa tvojim životom, moji su isto to pokušali. Moraš im reći da je to što su ti pomagali kroz život bila njihova obaveza kao roditelja i da ćeš ti isto tako pomagati svoje dite. Vidit ćeš kako će te čudno gledati, ali moraš im to stalno davati do znanja.
Moji su isto tako meni nabijali na nos, mi smo te školovali, mi smo ti dali novce za stan mi smo ti dali novce za ovo za ono, etu sam ja poludila i rekla e nećeš više.
Sad se još mama zna zaletiti pa keže , evo ti 200 eura pa kupi policu sa 3 reda i nek bude bila... a ja joj kažem, ako mi želiš dati novce ja ću kupiti ono što ja mislim da mi treba a ne policu...

[anchie76]

Poštivanje da, zahvalnost ne. NIkad mi to nisu spominjali, i hvala im na tome. Pa za što bi im trebali biti zahvalni - što su odradili svoju roditeljsku ulogu? Pa sami su se odlučili biti roditelji, nisam ja to tražila. Tako da ta zahvalnost mi nikad nije bila jasna. I još mi je manje jasna otkad imam vlastito dijete.

[Handy]

Ja svoje roditelje poštujem i obilazim ih skoro svakodnevno (1km) i odvedem klince da ih vide... Njima još ne treba moja pomoć, pa u tom smislu ne mogu niti izraziti svoju zahvalnost. Što se tiče poslušnosti bez pogovora -mi živimo odvojeno, pa to niti nije upitno. Iako mama svakodnevno dijeli savjete... Mislim da je to sve dobronamjerno.

[vlac]

zahvalna sam svojim roditeljima na svemu što su mi pružili u životu a naročito na njihovom pravednom i ispunjenom ljubavi odgoju.
A to sam tek shvatila i tu veliku zahvalnost nosim u sebi od kad sam i sama postala roditelj. Sad vidim kolika mi je velika ljubav pružena, koliko su dobri, hrabri i neprocjenjivi meni moji roditelji. i sad mi stoji knedla u grlu kad pišem i mislim o tomu. Ne mogu zamisliti ljepše djetinjstvo od proživljenog. Naučili su me koliko je važna istina i pravednost, koliko vrijedi riječ oprosti, koliko znače braća i ljubav u obitelji.
Žive 1 km od mene i odem do njih skoro svaki dan, čujemo se i mailamo svaki dan. Kad odemo na put na par dana, obavezno po dolasku odemo do jednih i drugih roditelja. I moja djeca obožavaju bake i dede, i prabake i pradede, i stalno ih vodimo njima u posjete - znam da neće biti zauvijek i želim da moja dječica spoznaju vrijednost i ljubav obitelji.
Vidim na braći kako još nemaju tako duboke osjećaje prema roditeljima jer su mlađi od mene i nemaju djecu, al sam sigurna da će shvatiti koliko dobre roditelje imamo kad će imati svoju djecu.
S tatom se nisam slagala čitavi pubertet. Uvijek sam bila u nekoj svađi s njim, a danas ga cijenim beskrajno. I vidim koliko sam bila mlada i nezrela.
Danas me najviše muči hoću li ja moći dobro odgojiti svoje dijete - ne mislim tu na ono da bude pristojno pa da pozdravlja odrasle...već da mi djeca odrastu u zrele i odgovorne osobe, svojih pogleda i puni samopouzdanja. I iskreno se nadam da će me voljeti kao što danas ja volim svoje roditelje.

[a.k.]

Imam jedno pitanje koje je povezano s ovom temom. Moj otac, a primjetila sam da jos neke moje prijateljice i prijatelji imaju isti problem sa svojim ocevima, zahtjevaju veliku paznju. Nesto kao da zele da se sve vrti oko njih. Ako oni nisu u sredistu paznje onda rade probleme. Vole se hvaliti, a i nase uspjehe nekako uspiju pripisati sebi. A ukoliko se nama nesto lose dogodilo zahtjevali su da se njih tjesi i njima bavi jer je njima tesko nositi se s onim sto prozivljava njihovo djete. Ili bilo tko iz obitelji, npr. baka je bolesna, a mi njega moramo tetositi jer je to njega pogodilo. Ukoliko je neki dogadjaj u kojem su oni u drugom planu onda postanu ljubimorni, glasni i naporni. A se njima nesto dogadja ocekuju da svi drugi sve ostave i odmah dotrce. Kako se nositi s tim? Ja pokusavam cijeli zivot, ali isto mi se jos ponekad desi da me totalno izbaci iz takta.

[MarijaP]

Njegov krhki ego - njegov problem.
Nekad sam se zamarala, više ne.
Ali mi ne živimo skupa.

[a.k.]

Ni mi ne zivimo skupa, ali to je mozda jos i gore jer kad se vidimo onda on mora biti u sredistu paznje, mora ispircati svaki detalj, pohvaliti se kak je on sve super napravio itd. Onda se jos sljedeca dva dana oporavljam od njegovog posjeta

[Handy]

Onda se jos sljedeca dva dana oporavljam od njegovog posjeta

Razumijem te

[MarijaP]

Ja sam poprilično okrutno prekidala monologe. On o sebi, a ja o djeci. Nakon nekog vremena je skužio. Iako se i sad zna zanijeti.

Jednostavno kad vidiš gdje to ide, reci dijete je to i to napravilo, postiglo, nešto o djetetu..... Onako oštar rez. Kod nas je bilo i nadvikivanja.... On svoje vergla, a ja svoje....

Sad zna sina i u parkić odvesti.... kćer nosa cijelo vrijeme dok smo u posjeti iako je do nedavno pričao ne na ruke.....

Ali on kod nas dolazi 2-3 puta godišnje i to na par sati. Mi idemo redovito, ali si dajemo slobodu da se pokupimo i odemo kad pretjera.... nekad ga i ignoriram... jednostavno počnem pričati sa nekim drugim dok vergla....

Sve je to, po mom mišljenju, jako nenormalno... da ja njega odgajam i to takvim groznim metodama... ali ne mogu više podnijeti te "nu mene" situacije.... takav je od uvijek i meni dosta....

[anamix]

moja majka smatra da ja trebam biti zahvalna što me nosila u vrtić i jaslice i što je to činila u 5 ujutro jer je od 6 radila. šta reći....ja ne osjećam zahvalnost za to jer smatram da je to roditeljska obaveza. smatra i da trebam biti zahvalna na tome što me nakon razvoda od mog oca nije ostavila u domu za nezbrinutu djecu (a kaže baš je mogla). naravno ima toga još - školovala me (iako je sve bilo besplatno), a mogla me poslat na cestu da prosim, imala sam doma hranu, nije me držala gladnu, uzimala mi je sve plaće do 24 godine (kad sam se odselila) jer me tako spašavala da ne rasprčkam sve na svoje nezahvalne prijatelje'!?! ne znam je li to ego ili izostanak roditeljskih gena ili ozbiljan poremećaj u ljudskosti, ali u svakom slučaju mislim da nije normalno. pulinka po ovome što pišeš imamo gotovo isti problem. ja mislim da je s takvim ljudima bespredmetno razgovarati jer oni ne čuju ništa osim sebe. ja sa svojom majkom imam odnos da isključim zvuk u svojoj glavi kad ona počne pričati o zahvalnosti i od kad to činim puno lakše živim. kad me baš iziritira kažem joj svašta, ali to nema smisla jer ona uopće ne razumije. živim svoj život, a njoj dopuštam da se u moj mješa jako malo. u mom slučaju velika je stvar financijhska neovisnot jer da mi slučajno danas da 50 kuna nabijala bi mi to narednih 50 godina na glavu