Strašno! Rodilište radi u ratnim uvjetima jer se bolnica preuređuje. Dakle, prošla su četiri mjeseca od kad sam ja rodila, i tek sam sada skupila energije da se suočim s tim što mi se dogodilo. Priprema je jedna sobica s tri kreveta i neopranim malim prozorom kroz koje vire radnici, jer se dio bolnice nadograđuje. Rađaona ima dva stara kreveta za rađanje, a rodilja je taj dan bilo deset, tako da su neke stvarno morale stitsnuti i čekati. Da ne govorimo o tome da su moji snovi da donesem loptu za pilates u pripremu pali u vodu kad sam vidjela da je cijela priprema i rađaona svedena na dvije sobice s malim hodnikom u kojem obitavaju sestre. Kad je sve prošlo, nije više bilo slobodnih kreveta na odjelu, već smo jedna djevojka i ja završile s bebama u sobi za pripremu, a ostale su smjestili u hodnik. Svi smo zajedno nastavili još dva dana slušati bušenje na gradilištu i krikove iz susjedne sobe, iliti rađaone. Radnici su imali dobar pogled na naše pokušaje dojenja i ustajanja. Nije bilo apsolutno nikakve privatnosti, kako prije poroda, tako ni nakon. Čak sam i kod klistiranja imala društvo još jedne rodilje.
Na žalost, iz tog rodilišta nisam ponijela niti jednu lijepu uspomenu. Da mi nije bilo dragog, koji se uspjevao prošvercati i biti uz mene svaki dan, pukla bih. Ali nisu sve rodilje te sreće. Naime, očevima nije dozvoljen pristup rađaoni zbog skučenog prostora. Isto tako, tečajevi za trudnice se ne održavaju. Jednom rječju, brige za trudnice nema. Jedino ne razumijem da se nitko na to ne žali, čak niti žene s kojima sam bila u rodilištu. Na kraju sam mislila da nešto sa mnom nije u redu, kad nikom drugom ne smetaju ti radnici, ta buka, prašina i - špek za doručak.
Ako još budem rađala, a o tome ću dobrano razmisliti zbog ovog gorkog iskustva, bit će to kod kuće.
Eto. Toplo preporučam izbjegavati koprivničko rodilište u širokom luku dok se preuređenje bolnice ne završi.